Oni koji ne plaču, ne vide.

utorak, 16.08.2011.

Pisanje je oduvijek bio moj način da izrazim osječaje. Ali ovag puta je drukčije. Ovaj put ništa ne mogu izraziti slovima i rečeničnim znakovima. Nejde. Mnogi mi kažu da bi trebala prestati živjeti u prošlosti. Istina. Ali nitko od tih ljudi nije primjetio da sam se nakon toga promijenila. I to u potpunosti. Jedan dan. Jedan sasvim običan dan koji je na kraju promijenio sve. Počelo je običnim prijateljskim zagrljajem, koji je meni očito previše značio. Raslo je s osmjehom i poljupcima, a u mom slučaju, završilo je (pardon- taj proces još uvijek traje) suzama u kasne noćne sate i preslušavanjem Adastra- Zašto se skrivaš. Ne mogu. Teško je. Pokušavam shvatiti zašto mi toliko znači i zašto mi je toliko stalo do nečega što i nije toliko posebno, niti najmanje savršeno. Kada će doć bar jedan dan, da ga se neću sjetiti?! NIKAD! Pa čak ni onda. Nikad mi do ničeg u životu nikad nije bilo toliko stalo. I nemogu vjerovati da sada to sve moram odbaciti, a da niti sama ne znam razlog. Da ta osoba to zna, očito bi se samo nasmijala onim savršenim i napaljujučim osmjehom, i prestao bi mariti za ovo već 20 sekundi nakon čitanja. Nebitno. Glupa sam. Ako njemu nije stalo, zašto bi meni trebalo biti? Ne znam, al je. Stalo mi je. Previše. Više nego ikad prije. Majstor sam u skrivanju osjećaja, i ne pada mi teško da sakrijem suze kad ga vidim i kad osjetim njegov pogled na sebi. Po tome kako dobro glumim, trebala bi dobiti Oscara. xD No život nije gluma. Život je stvarnost koju sami kreiramo i osmišljavamo. I ako samo jedan šav na toj našoj kreaciji pukne, ona se može popraviti, no više ne izgleda posve isto. Samo približno slično. I zato vanjština često zavarava. Ništa nije onako kako se čini da je.

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.