San u mramoru

Ne znam da li je to oduševljenje. Ne bih osjećaj definirala kao takav.
Ne znam bih li se počela smijati radi histerije ili od olakšanja.
Ali mislim da će sada biti lakše živjeti. Ne, malo mi jest mučan osjećaj na grudima, ali samo zato što me gotovo vratio u svoj krug.
Ali….voljet ću sebe. A tada ne dolazi u obzir da se opet pokorim. Moram se voljeti. A zašto i ne bih?
Prvi cilj: Gledati se.
Gledati.
Gledati.
Jasno, mala? Nema uzmicanja. I ne!,to ne znači gledati se iznutra. Tu stranu već mnogo znaš. Primi se zrcala, draga. I prihvati se. Voli se.
Voli to što imaš. I rane u očima i uzdahe na usnama, bore od smijeha i tvrdoglavost kose.
VOLI SE

Učini to za mene, hoćeš?

Istina će te osloboditi.


Tvoja voljena JA

Učinila sam to. Stvarno jesam. Maknula sam ga. O, Bože….Vjerojatno ću tek za par godina shvatiti da li sam učinila dobro. Trenutačno, samo sam u šoku. Jer sam se oglušila na njegove nagovore. Na njegove molbe.


Block this person

Delete this person

Move this person from a contact list

Obriši broj?

Obriši broj?

Obriši broj?



YES

GRADIM NOVI SVIJET


















...Ni Rim nije izgrađen u jednom danu...

Dođe mi da izbrišem blog. Jer je bio postao spomenik njemu u čast. Jedini način da ga izbacim iz sebe, jest da pišem sve više kako bih nadoknadila izgubljeno. A ne piše mi se, iskreno. Ne piše. Kao da sam stekla naviku doći se ovdje samo u teškim trenutcima.
Ali i ovo su teški trenutci, nisu li???
Znadem da ću se, možda već večeras, sklupčati negdje i pitati kako dalje. Snaga blijedi. U redu, možda i ne. Ali nije više tako zabavna.
On želi da to još raščistimo. Zapravo, misli da smo riješili. Ali volio bi još malo o ''našem odnosu''. Sad mi je žao što sam ga kontaktirala. Jer kad sam jednom došla do njega, nisam mu imala što za reći. Glupo od mene što mu nisam to mogla reći dok su osjećaju još bili u tijeku. Možda bi tada dobio potpunu sliku, iako sumnjam. Vjerojatnije bih si samo učinila veće rane.
Nema veze. Sada si samo zamislim štiklu i kako je zabijam njemu uz vrat dok je na podu. Iskreno, takva vreća patetike ni ne zaslužuje bolje. Možda vam dadem još jedna prijepis poruka na uvid pa sami zaključite.
Nije ni čudo što sam gajila ''osjećaje'' za njega. Ja sama, sva pokisla i depresivna, uvjerena da me nitko ne želi i onda nabasa on, tobože, velika frajerčina. Pa koja mala zelena ne bi željela vjerovati da je vrijedna?
Ali sada znam. Nije to ljubav ako se i uz njega ne osjećam snažno.
Odlučila sam u potpunosti reći svoje misli. Jasno. Glasno. Crno na bijelo. Imam osjećaj da neće lijepo reagirati. A ja ću, nadam se, dobiti ono što želim. Njegovo odstranjenje. Ne želim da mi opet visi nad glavom poput napuštenog šteneta. Priznao ili ne, ponašao se tako. Neka se ne čudi stoga kada kažem: Srušio mi se svijet.
Jer jest. Znam to. Zapamtila sam. Ne sjećam se točnog osjećaja, ali pojedine misli mi znakovito sijevaju u glavi.

Nije me zaslužio. Nije zaslužio ovaj tekst. Gadi mi se, gotovo. Jer glumeći milo dijete, uvukao me u svoju mrežu. Žalim jadnice koje će se još takvima naći, kada bih barem mogla nekako upozoriti. Ali ako ih dočeka onako briljantan osjećaj kao što je dočekao mene nakon što sam ga otpratila do vratiju svog mozga, svog srca, odmah bih ga tutnula njima u ruke.

Ali, suočimo se, svi ti osjećaji bili su umišljeni. Osoba o kojoj sam ja pisala nije ni postojala. Samo misli koje sam ja gajila vezano za njega. A toga se već možemo riješiti.

ZBOGOM

Napisala sam jedan cijeli post. Žustro sam iskazala svoju trenutačnu bahatost. Ali ne mogu vam to napraviti, ne mogu. Previše značite. Zato, pokušat ću biti nježna u ophođenju s vama dok bujam u bijesu, nagradi,ljepoti slobode, čistoći misli.

Voljela bih da možete okusiti taj osjećaj trijumfa, naslade i povraćenog dostojanstva. Nema ljepšeg eliksira. Pogotovo kada stojim na vratima predstojeće godine.
Bit će to dobra godina. Hoće. Ova je bila fantastična. Od sljedeće ne očekujem ništa manje, samo još i više.
Jer u meni buja. Tjera me.
Samo toliko od mene. Zasad.Vrijeme je da usmjerim tu energiju u nešto pozitivno.



Vratila sam se.

Dobro je opet osjećati bijes. Iako sada pronalazim svakojake razloge sebi u prilog. Ali dobar je osjećaj. Kao da sam sabranija. Oblaci su se malo razišli. I neke stvari se čini važnije.



Shvatila sam da je ta moja tuga poput jame, duboko iskopane. I ne mogu je se samo tako riješiti. Ne mogu je prekriti plahtom i oprati ruke. Ne mogu, praznina još uvijek ostaje. Potrebno je vrijeme kako bi ju se zatrpalo. Do tada slijedim sudbinu hriplja.

Išla sam brojati koliko je postova o njemu, za njega, zbog njega, njemu. Došla sam samo do listopada,a otkrila sam ih dvadesetak.
Ali nešto mi je upalo u oči. Koliko god tada prezirala to što čini mojim osjećanjima, nisam mogla ne priznati da se po prvi put osjećam potpunom, cijelom. To saznanje donijelo mi je olakšanje. Jer sada barem znam što trebam za punoću duha. Iako ne znam kako to postići. Nema veze. I tu će vrijeme učiniti svoje.



Ali…ne mogu vjerovati da mi se učinilo ovako nešto. Ne mogu vjerovati da je uspio toliko prodrijeti u mene. Ne mogu vjerovati da sam to dopustila do te mjere. Ili da toga nisam bila svjesna. Znam da tu vrijeme neće učiniti svoje. U mojem će umu izblijedjeti i izgubiti će sjaj, ali mojem srcu on će još uvijek ponavljati iste slatke riječi kao i da je sada pored mene i šapuće ih na uho.
S jedne strane, to je nešto što sam čekala proteklih godina. Ono što nisam znala jest da će proteći tako neslavno.
Ali dobre stvari dolaze na kraj. Još nije kraj. Tek mi je sedamnaest, ne već.



ISTINA ĆE TE OSLOBODITI.

Vjerujete li u to? Ja mogu sada reći: Da, odlučila sam riješiti to konačno.
Ali isto tako znam da kada ga ugledam da će mi se jezik zavezati, misli smotati i sve uspomene doći na oči. Tako da se nemojte začuditi ako slučajno uskoro na ovom blogu naiđete na svojevrsnu ispovijed njemu upućenu, ali ne i njemu poslanu. Opet će ostati samo za mene. Ali oslobodit ću se tereta.
Ali trebala bih pokušati. Trebala bih. Ne bi me ovoliko grizlo da nije tako. Samo…strah me. Što ako se rasplačem? Sad to zvuči djetinjasto i iako znam da je to nešto što dugo priželjkujem, nisam spremna toliko se razotkriti. Ali možda u tom trenu neće biti važno. Ne bi trebalo biti. Iskrenost , sjećaš se??
Oh, toliko mudrujem, a ništa ne činim. Što me dovodi do sljedećeg problema. Mi smo malo poveće društvo. Teško se izdvojiti da to netko ne primijeti. Imate kakvu ideju kako privući pozornost samo jedne osobe, a da ne privučete pozornost drugih? Oh, nisam ja za to. Ali opet, imate kakve kreativne ideje? Neke dovoljno jednostavne da bi se činile spontane. Ako ne bude tako, sama ću biti grozno nervoznija nego inače.

Sada znam da nisam hladna. I znam da se možda u otkrivenju krije moje izlječenje. Pomozite mi na tom putu, molim Vas.

U ljubavi i ratu, SVE je dopušteno.

Čini se da sam opsjednuta bojama. Opčaravaju me, privlače, vežu uz sebe,opijaju svojom jasnoćom, iskričavošću.

…

Vidim, malo vas je prisutnih. Svi imaju pametnijeg posla. Samo, eto, ja ovdje sjedim i čekam dašak utjehe. Jadno. Mislila sam…čovjek si. Imaš potrebe pa čak i bile nekog jako zamornog i dosadnog. Oh, nema veze. Živim. Živjet ću. Ipak, bilo bi tako lako…Ali nema veze. Uhvatiti ću se već za nešto. Kao sada za jarke boje.

…



Imam osjećaj kao da me netko zaronio u kantu hladne vode. Vode koja mi ulazi u sve pore, stvara mjehure pod odjećom, odjekuje u ušima, popunjava sve praznine,uvlači u nosnice i otima dah. Osjećam kako me povlači na dno dok se s mukom pokušavam održati na površini. Ritmično dahtanje udara o tupe zidove. Kroz njih voda ne prodire. Šteta. Možda bi onda netko čuo vrisku. Ovako, ne moram se ni truditi.

…



Pretjerujem, zar ne? Da. Ali glavno da idem po svojem. Ja sam poput onih starih ploča iz pedesetih koje neki mali dječak vrti na pokvarenom gramofonu na prašnjavom tavanu. I koje se vrte, i vrte ponavljajući neprestance iste zvukove. Iritantno. Možda bolje da dječak ugasi aparat. Nek' nas poštedi. Jer meni je dosta. Ali ni to nije ništa novo.Oh,kakvog li licemjera gledam. Pišem po tuđim zidovima: Odupri se. Ili… Razbij monotoniju. Podsjeti se da živiš.A ja?Ja sama, pomahnitala u potrazi za nekim uzbuđenjem, zapala sam u kolotečinu. Ništa više nije novo. Svježe. Dobro. Lijepo. Sve se čini istrošeno. Ili sam ja previše zaokupljena svojim egom da bi ulovila koju svježu notu starina.



Ne osvrćite se. Oh,ne mogu da ne primijetim prevrtljivost. Prvo se žalim što nema ramena za utjehu,a zatim molim da to ne činite. Kretenski. No,dakle. Ne osvrćite se jer pretjerujem, ovo su tek posljednje kapi izljeva iz moje dubine. Ne naročito vrijedno. Ljigavo, ružno i neugodno. Čemu?
Kada bih mogla barem bježati. Ali od sebe se pobjeći ne može. Što mi onda preostaje?Oh,dosade,dosade. Tragam već mjesecima, godinama. Kada ću stati? Kada će mi netko drsko prisloniti dlan uz obraz i osvijestiti me? Ali ne mogu to tražiti od drugih. Ne mogu samo tako predati cijeli posao u tuđe ruke. Bilo bi najlakše. Ali ne mogu tražiti te žrtve. Možda ne bi bilo ni dobro za mene. Samo….bilo bi tako lijepo opet se pronaći. Tako lijepo.
Jer nema me. Kao da ni ne postojim. Samo misli. A one ne vrijede ni šake pijeska. U suštini, nema me. Kako?Gdje?
Tako glupo. Tako bezvezno.

A moglo je biti tako lijepo.

Sretna sam. Gotovo pa bezbrižna. Osjećam kako biće unutar mojih okvira skakuće. Živahno. Veselo. Poput djeteta.
Bajka je uzela zamaha. Je li?
Nisam sigurna. Možda sam samo….progutala? Oh, evo i sad osjećam kako mi srsi prolaze rukama samo dok pišem o tome. To nije dobar znak.



Nema veze. Osjećam bujicu sreće u sebi. Osjećam opasnost prelijevanja preko ruba. A…Čemu sreća?NE ZNAM. Divno je,apsolutno divno ne znati za promjenu. Iako se lako može dogoditi da do kraja ovog posta zapadnem u dubinu tuge jer sam se razotkrila pisanjem. Nema veze.
Sve se čini vedrijim, ljepšim. Nesuvislo, zar ne? Čak sam krenula u potragu za novim dizajnom. Još nijedan nije dočarao moje silno zadovoljstvo. Ali…sve burno,kratkog je vijeka. Je li?Ne želim se sutradan probuditi u mrtvačkom mraku,prekrivena velom grešaka i ružnih sjećanja. Ne želim. Oh, ne. Ne želim ni misliti o tome. To je samo jedan ružan oblak na čistom, plavom nebu. NE!Oh, osjećam kako mi izmiče iz ruku….Vrati se! Moram prizvati lijepe slike! Moram. Te misli, prokletinje! Otjeraju se lako poput mjehurića sapunice!Ma vratite se!
Ne razumijem. Ne razumijem. Ne razumijem. Ne shvaćam što se događa. Zaboga, pa po cijele dane sam kod kuće, niti se nešto događa niti preveć komuniciram. No, dakle….kompjuter. Zvijer, uistinu. Prenositelj đavoljih poruka…!!!
Guši me. Upravo me guši ta sreća. Nisam li i sama rekla da se na drugom kraju posta može suprotno dokazati. O,k vrapcu!Oprostite na uzdasima i kojekakvim upadicama,ali trenutačno tako osjećam, pomoći nema.
Nemirna sam. Blebećem. Možda da si ne otkrijem istinu, UZROK. Možda.Onda očito nisam osobito vješta u tome.Skakućem. Previše. Ni sama se pratiti ne mogu.
Oh….TREBAM POMOĆ




Trebam ljubav. Trebam je osjetiti. A ova...euforija?Ona je ovdje jer ju miriše. O,ja ne osjećam te ljubavi. Još uvijek je hladno u mom malom sobičku dok hotimično milujem drage mi tipke. Nema tih ruku koje bi mi grlile ramena, utoplile dahom, uspavale glasom.
Možda ipak previše tražim. Možda tražim na krivim mjestima. Možda nije suđeno. Možda nisam za to. Možda sam jedna od onih koje će kraj dočekati u staroj ljuljalici pokraj peći, umorna od čekanja i nadanja, prezrela za preispitivanje istoga. Možda.

Želje ipak nisu sve.



update:
Pronašla dizajn. Ne odgovara početku posta,trebao je biti svijetao i vedar.Ali ovako je ispalo.Možda mi drugog puta ne izmakne.Sreća,mislim.

***

Opet to radim. Puštam si sliku u glavi, premotavam, snimam, pamtim. Opet. Oh, zašto??
Zato jer je netko rekao da je to možda ipak to. Netko drugi. Neki drugi. Ne zato što sam ja došla do toga tj. da sam si sama toga priznala. I sada mi bajke opet vrte glavom.



Oh,mala,kada ćeš samo shvatiti?Kada? Ne postoji! Svi smo mi samo od krvi i mesa, svi radimo pogreške. Trenutci neugode postoje, nesreće se događaju, gluposti se govore. U stvarnosti nitko nema tako čisti,porculanski ten, tako dojmljiv dodir, riječi nježne poput povjetarca. Ne postoji nešto što svojim djelovanjem može narušiti cijeli moj svijet, natjerati da vatromet bljeska stravičnim uzbuđenjem, iskuša sve osjete samim jednim kristalnim pogledom, opčini samo jednim lijenim potezom.

Opet to radim. Zašto, zašto? Zar sam zaboravila? Jer znam da nisam zacijelila, znam, samo trenutačno ne vidim. Jer mi je, prokletstvo, pogled zastrt ružičastom izmaglicom!



Ne želim opet dospjeti u njegove kandže, prepustiti se zvijeri sumnjivog osmijeha. Ne želim. Jer će me opet udariti, ispustiti iz svog čvrstog zagrljaja i pritom mi sav zrak isisati. Opet će me udarati, polako i mučno,a zatim odbaciti u mračan kut i tražiti da ustanem. A ja neću moći.
Kako,onda?
Hoću li opet graditi zidove i masivne kule samo da zrake nade ne prođu, da živim u svom skučenom malom sobičku, bez cvijeća i mirisa, tupa na ljepotu i slad. Bez onog toplog osjećaja što mi se ovije oko srca kada se samo prisjetim..?
Oh, kako li me se lako pridobije. Kako mi samo malo treba. Jer, naposljetku, sad se pitam, nisam li ipak zaslužena.
To pokazuje koliko žudim, koliko čeznem. Koliko se moj očaj ističe u mnoštvu potreba i želja, osjećaja i uspomena. Taj očaj toliko je obuzeo moj svijet kao da mi je rubac preko očiju položen. I sada, dok čini moj svijet, u potrazi za sitnim zadovoljstvima, namjerno ili slučajno, zanemarila sam ga. Pitam se da li mi je bolje sada kada sam svjesna tvrdog zida tog očaja.
Zašto ne vidim kroz njega? Zašto li me samo,isponova i isponova, vara??

-Voliš li me? Osjetim stezanje bicepsa pod svojim dlanom.
-Da-progovori nakon kreće stanke promuklim, neprirodnim glasom.
-U redu-naslonim se na lakat, a prstom počnem kružiti po njegovoj nadlaktici promatrajući njegove guste trepavice. Oči su mu ukočeno promatrale strop. Nagnem se nad njega i lijeno protrljam nos o njegov obraz, a usnama mu okrznem ušku. Okrenem se i spustim stopala na goli pod. Prislonim deku oko sebe i na prstima odšetam do kupaone. Tiho zatvorim vrata, spustim dasku wc-a i sjednem na nju. Pustim deku da mi sklizne niz tijelo dok ruke zarijem u zapetljani busen kose. Prislonim koljena uz hrbat nosa, polagano udišući miris, utoplivši se toplinom daha.
Cyn.
Trgne me njegov glas. Podignem glavu osjećajući kako mi se kapci automatski spuštaju.-Što?
Gotovo se zaprepastim zvonkošću svog glasa.
-Idem preko puta. Treba ti nešto?
-Ne, ništa-odgovorim tiše pokušavajući odagnati odjeke prethodnog odaziva.
-Ha?
Priđem vratima i navirim se kroz njih. Začujem zveckanje ključeva u hodniku.-Rekla sam da mi ništa ne treba.
-Ok-poviče već izvan stana, na stubištu.-Vraćam se brzo.
Zatvorim vrata i požalim što nemam više vremena. Sagnem se, pokupim deku i složim je uvježbanim pokretom. U ormariću, nasuprot školjke, potražim nekakvo ulje ili mirisan gel. Gotovo odustanem kada na samom dnu pronađem gel od jagode. Pomalo sumnjičavo prislonim tubu uz nos. Spustim plastičnu ambalažu na rub kade i zgrabim jedan ručnik pa i njega prebacim preko obližnje šipke. Odvrnem špinu i stavim ruku ispod mlaza. Hipnotizirana žustrim udarcima vode gotovo ne osjetim njenu toplinu. Zakoračim u kadu i pustim vodu kroz tuš. Osjetim kako mi prži meku kožu ramena, priljubljuje sitne vlasi uza vrat.
Para mi ispere lice,ali ne i um. Po izlasku iz kupaonice, ogrnem se velikim ručnikom držeći kutijicu u rukama. Približim se prozoru ne gledajući kroza njega i odvrnem kutijicu. Zagrabim malo kreme i nanesem je na obraz. Podignuvši glavu ulovim njegovu pojavu meni okrenutu leđima. Razgovarao je s nekim visokim likom u bezličnoj odjeći i žućkastog tena ispod paviljona. Shvatim kako ruje po unutrašnjem džepu jakne kada u rukama lika na tren ugledam poveći snop novčanica. Zaputim se prema kuhinji. Uzmem si šalicu čaja i poželim da pušim, naslonivši se na rub ormarića. Začujem otvaranje vratiju. Pojavi se na vratima kuhinje sa vrećicama u rukama.
-Što?-pogleda me začuđeno. Shvatim da sam se zapiljila. Brzo odmaknem pogled i otpijem gutljaj iz šalice. Spusti vrećice na pult do mene i izvadi nešto iz njih. Napregne se da dohvati ručku visećeg ormarića i, na mjestu gdje mu je unutrašnji džep, nasloni se na moje rame. Začujem lagano hrskanje plastike. Čvrsto stisnem oči pokušavajući se pretvarati da to nisam čula. Odložim šalicu napola punu i pođem se odjenuti. Presretne me na pola puta prema izlazu desetak minuta kasnije. Usta su mu se iskrivila u mali o kada je ugledao sve moje stvari meni u rukama. Već tren kasnije kao da se pribrao pa je izbacio prsa i nehajno se naslonio na dovratnik, prekriživši stopala.
Pogleda me ispod obrva, oštro procjenjujući-Nekamo ideš?
-Idem-pokušam izbjeći taj pogled.
-Nismo li se bili nešto dogovorili?
Zaklopim oči.-Ne mogu više- i prođem pokraj njega. Odjednom osjetim jako potezanje za ruku i već sljedeći tren nađem se njemu nasuprot s njegovim rukama na mojim. Uhvatim tračak panične hitnje u tim očima.
-Cyn…-ime mi je izrekao poput molbe. Odmaknem mu ruke, ali netom prije nego što sam pomislila opet krenuti, vratim se korak natrag i prislonim obraz uz njegov još neobrijan.
-Voljela sam te-šapnem blago. Zaobiđem ga i otvorim vrata. Iza mene je ležala teška tišina. Ne okrenem se. Samo posegnem za kvakom i čvrsto zatvorim vrata iza sebe.
Jednom ću morati zaboraviti taj miris njegove kože ujutro. Bolje sad, nego kasnije.

Život je bajka. Zar ne?Jest. Samo ako želimo na njega gledati kao takvog.
Ne shvaćam,stoga, zašto potkopavam tu snagu obnavljanja i dopuštam si potonuće. Mazohizam? Možda zato jer u sreći stojim sama i zbog sebe,stvaram ju sama. U tuzi, grle me brige i sjećanja pa mi je samoća manje opipljiva, više neodređena. Moguće? Ispremetala sam toliko razloga i rješenja, nijedno se ne čini dobrim.

Život je bajka. Kažu da se usredotočim na sadašnjost. Krivo, ovdje ne nalazim mnogo. Samo par osoba koje ostavile gorući žig na mojoj koži. Rekla bih, dakle, da bi mi osobe trebalo zabraniti. Očito je, ne snalazim se u dubljim odnosima. Trebala bih se posvetiti onome što volim i što mi pruža utjehu. Mislim da znam što je to. Konačno znam što želim. Ne,ne određeno. U mnogočemu je mutno, ali imam temeljnu ideju. To je nešto što čini i moj sadašnji život. Nisam toga bila ni svjesna, naročito užitka s kojim promatram na to. I sada, kada pomislim na to, u grudima mi plane mali oganj, ali prave, zrele boje. Probija se kroz tamu i trga bršljan koji je opleo visoke ograde.



Život je bajka. Mogu živjeti u snovima,zar ne? A život je san. Napokon, jednu trećinu života provedemo spavajući. Mogu ostale dvije potrošiti snatreći.
Želim sanjati o lijepom životu, želim princa na bijelom konju, veliku kuću i posao koji me ispunjava. Želim da imam osmijeh na licu. Jednostavno, zar ne?

Jednostavno.

Volim Vas. Jer ste ovdje. I nadomještate uloge princa kao uvijek vječni pratitelji na trnovitom putu. Vi znate koji ste.

Voljela bih ne osjećati se ovako samom dok mi se zidovi približavaju, stavljaju ovratnik i vrte u bunilu.
Svaki dodir tako je istančan. Jer je tako rijedak. Ali uši krvare izribana od mora i shvaćanja.
''Možeš sa mnom plesati.''
Ne mogu. Previše te volim. Volim? Ah, ali tako lijepo zvuči…Toliko mi trebaju. Riječi. Nećemo govoriti o njihovom značenju kao laži, ne. Sada dopuštam varku. Ali to znači da će se, kada osvijestim istinu, oštrice dalje zabiti. Pod rebra, kroz srce, u dušu.



Nije pošteno. Nije. Jer toliko njih živi s lakšim mislima, spretnijim koracima na ovom nesuvislom putom toliko sretniji, utoliko bezbrižniji. Što je onda mene zaobišlo da se to onemogućilo?
Znanja, saznanja. Htijenja. Oh, jebem vam sve, prokletnici! Ni suze mi ne date!!! Mučite malo po malo,komade trgate, po rukama ih vrtite i nakon sati slatkih poigravanja,odbacujete!!!Pa zar je to život??TO?
Tko sam ja da to trpim? Nitko, ništa, kaljuža na dnu univerzuma. Ona koja se pokorava višim zakonima, ona koja ne može rastrgati goruće lance bremena. Ona koja će nastavljati ovu parodiju, polako gubeći smisao, obzor. Ona koja će gubiti osjećaje, stavljati ih pod tepihe da u tišini umiru.Tako i mene pustite. U tišini. Nježno mi prste na usne prislonite i poljubite. Tako je kako sam cijeli život ljubljena-kroz stakla bezvremenlja.

Izbrisala sam. Svaku poruku, svaki mail. Još je samo ime ostalo. Samo to. I sad tonem, osjećam grgljanje mjehurića u ušima.
Osjećam kako mi se tuga uvlači pod kožu, prožima u jednom valu, objedinjuje mi stanice, isprepliće s krvlju. O ljubavi…
Nada u bolje sutra, sada mi ništa ne znači. Ne želim više tako. Ne tako. Trebam novu mantru. Ove sadašnje više ne vrše svoju zadaću. Izbljedile su, mojem uhu više zvuka ne stvaraju, mojem srcu više znaka ne daju. Nema poticaja. Samo voda, mladi bućkuriš koji se trese na najmanji doticaj.
Bojim se zatvoriti oči. Da mi ne bi krv navrla i probila tanke opne. Ovako,čeka suze. Uzaludno? Ne,osjećam ih. I naviještam već danima. Moje tijelo će se sprati i čak i ako bude samo tren,vrijedit će osjećati lagane misli. Ništa. Bezmaglje.
Želim da mi se lice s mreška, neka ga obliju boljetice. Oh,kako to samo želim.Ali ovog puta,jedna ili dvije kapi,neće biti dovoljne. Trebam više. Trebam spas.



Trebam nekog tko će mi pohitati u trenu, nehajno me zagrliti i reći mi da ne pričam besmislice. Ali nekog za koga znam da će biti ovdje i sutra. Nekog koga ja neću odbaciti ili, da bar, odluči sam otići. Ljutnja bi bila blagoslov. Tjerala bi ih od mene, spašavalo zle sreće. A meni olakšalo bol. Jer svaki pokušaj da mi se približi, mene samo dublje reže.

Voljela bih, voljela.
Svi ljudi plastični su, pod težinom mojih izljeva rastopili bi se. Nisam ja za prave ljude.
Voljela bih, voljela.
..otvoriti prozore, neka svi gusto stisnuti jecaji otiđu.
Voljela bih, voljela.
…svjetionik za kojeg bih se hvatala u hirovitim, maglom obavijenim, noćima.



Voljela bih, voljela.
Vrijeme, to prokletstvo. Koliko treba mojoj duši da iščita tajne kodove svijeta i njegovih grubih udaraca? Mnogo. Vrijedno toga?
Voljela bih, voljela.
Još čujem tupi udarac auta o tijelo. Još zamišljam, svakog puta kada prelazim, kako bi to bilo osjetiti na sebi.
Voljela bih, voljela.
…bol veću nego onu moje tuge. Samo da me makne od mene. Samo zato, rado bih primakla zglobove.
Voljela bih, voljela.
…da me obuzme duh, poletim s ostalima. Još ima vremena.
Voljela bih, voljela
..da ovo nije mjesto mojih najdubljih trenutaka, da vidite ponekad ono što većinom i jesam. Jesam li? Ili samo dobro krijem?
Voljela bih, voljela
…da me više ne vrijeđa. Ali vrijeđa. I zato moje usne čvrsto su spojene. Mislim da imam pravo, ali zašto onda oni tvrde drukčije? Što sam ja to vidjela drukčijim? Za čim ja to tragam?

Znam da zaslužujem bolje. Zaslužujem. Zašto onda imam osjećaj da nešto nije kako treba? Zašto se tjeskoba, dubokim snom, smjestila na mojim grudima?

Voljeti da bio voljen. Vjerujem u to,baš kao i što znadem,da tada nikad neću biti voljena. Nema bezuvjetne ljubavi. Ne postoji kao bezrazložna. Tako dakle,izgledati će moja vječnost.

Tuga me nanovo zavela, njen sam vjeran pratitelj.
Uspomene u soku života topim,umačem ih,cijedim
Živopisne slike stvaram, al' stvarnost kracima dotiče
Majka priroda sne razrješuje, dokaze za zgranutost pruža

Varam sebe, varam druge
Ljubim samo sebe, druge mirno otpuštam
Oh, šaputanje mojih misli postaje vriska lomećih stakala
Lažnog privida mog života…


razdire me


….

Kako li samo mogu uništiti to biće,jedva u šaku stane?
O boli me,boli nesreća tuđa i previše,previše
Lažem,znači,kada kažem da samo svoj odraz ljubim
Lažem kada kažem da žena ratnica sam.
Lažem si,LAŽEM


''....mrtvo tijelo pronađeno u krvlju zamrljanom dječjem krevetiću....zvuk pucanja kralješnice...''


Lažem da sjećanja su nestala,lažem da ne volim,lažem si da ne postojim.
Kad bi barem svega nestalo,sva prljavština i zloba,
Kad bi ostali oni čisti i blagoslovljeni,
Potrebiti i gladni ljubavi i snova,bajki i novih lutaka
Kad bi barem nestalo svega,kosicu zlaćanu nježno bih sa čela micala
Od vrckavosti mrsila,prekrivačima utoplila
Za noći dugih i bolesnih,ljubila i mirila

Oh,kako su se usudili dirati u svete,
kako se samo mogu dirati u one koji se gledaju u zrcalna jezara
i srama osjećati ne moraju?
Kako su su samo mogli skrhati nezaštićeno?
Kako ste mogli samo,kako?!?

Moje kosti nisu utočište topline, tinjajućeg žara niti dom mekoće i nježnosti. One su kavez zaglušujuće tišine, tamnica ponositih zidina u svojoj masivnosti. Gust zrak upražnjava put svjetlosti, vlaga prijanja uz mesnate štitove i duboko u želucu osjećaje ljigavosti budi, škrte kapi poput munje jeku tvore,a sve biljke što su ikad postojale, sad uginule skučen prostor draže.
….
Svaku misao osjećam kao pera treptaj, lagan i nevažan. Svaka nova bol, sve punija je i teža, ali na mom tijelu traga dubljeg ne ostavlja. Već samo kost o kost polagano struže, ljeskajući se pri svakom koraku novom. A svaki naprijed, trom je i ništavan, kao leptir naspram krdu bizona.



Oh, voljela bih da sam sada na sasvim drugom kraju svijeta, da bar mi se malo odmora pruži, da me brige napuste. Ali znadem, trčati mogu i dalje nego drugi, ali duša moja gonit će me.
Znadem i da,kada bi mi se sada pružili snovi na dlanu, ja ne bih za njima pošla. Izgubljena bitka od samog početka. Ali voljela bih,voljela da ovdje i sada obuzme me tupilo. Možda tek tada ugledala bih okvir slike,možda tek tada vidjela bih nešto u pukoj bezmaglici.Možda tek tada, znala bih što tražim.
I sada,dok mi se oči polako sklapaju,da li pod težinom sna ili nekog stranog mi poremećaja, pomišljam. Ja sam samo zlatni lanac u dnu ladice, sakriven iza starih računa i nevaljalih kemijski,zaboravljen i ružan. Ruzinave mrlje oblihu me dok para i grijeh polako izjedaju.Trajan u svojoj vrijednosti, grdan u vremešnosti.
...
Ne znam da li bih više voljela da vidite mi lice ili dušu. Jer jedno o drugom laže. Lice mi prijetvorno otvoreno,uvijek od smijeha namreškano dok duša ogoljena rigidna i štura. Koju stranu medalje želite? Otvaram vam dražbu,recite mi.Tko nudi za iskrenu,ali ružnu i iskvarenu u svojem postojanju,a tko za maznu i lažnu,svima okrenutu?
Oh,ali nije ni važno.Dati ne mogu lice ni naličje. Apsolutni stranci jedno drugome,jedno rođenjem,drugo iskustvom nastalo, sada kasno je, blizanci su mojim spojem.





Beznadna u svojim kušnjama, nade sadim u bolje sutra kada možda koja zraka pronikne u mračne tunele moga bića,ali do toga još me mnogi sati drže. Tamnica će još uvijek biti vlažna i kruta u svojoj suštini. Sklupčat ću se u njen lijevi kut i čekati,čekati...Vrijeme kada će me sjaj i zlato već lako povesti na svojim krilima.

-Zauvijek-osjećala sam kako trne pod mojim hladnim prstima. Polako sam ih pomicala po njegovom vratu, ostavljajući nevidljiv znak.
-Zauvijek-glas jetko odzvoni, a moji nokti urone u meso. Približim mu lice i tvrde usne spustim na njegovu sljepoočnicu. Crna kosa poškaklje mi obraze. Odjednom me grubo trgne za ruke i čvrsto ih pritisne, jednu uz drugu, iza leđa toliko jako da mi glava poleti unatrag. Posve mirna, ne pokušavajući se otrgnuti, ugledam neku zluradost u njegovom žareću pogledu.
-Duguješ mi. Mnogo-usne su mu se jedva pomakle, ali glas koji je izašao bio je prijeteć i gromak.
-Ništa-prosikćem, odolijevajući porivu da mu pljunem u to snishodljivo lice.-Ništa-ponovim glasnije. Opusti mi ruke, ali tek toliko da ih sa strane pribije uza zid svojima,a tupi zvuk udarca spoji se s njegovom mahnitošću. Glavom mi uzdigne moju i prisloni mi usne na vrat, a već za tren osjetim kako mu zubi grabe grkljan.
-Ništa?-promuklo ponovi, izazivajući, i jače zabode zube u žilu. Iz mojeg grla proteče nedefinirani, gotovo životinjski zvuk. Podigne oprezno glavu. Prepoznam bljesak šoka u njegovim očima kada shvati moj prkos. Podrugljivo se nasmijem, naslađujući se i polako obližem usne.



Iznenada, ruka mi se nađe mlitava uz bok dok mi je bol još kuckala u zglobu, a njegova ruka čvrsto zgrabi moju čeljust. Imala sam osjećaj da će je svakog časa zdrobiti. Pokušam se otrgnuti i gotovo mu uzmaknem kada me uhvati natrag i udari mi glavom o zid. Zgrabi mi jednu usnu, progura jezik kroz moja, od grča otvorena, usta. Osjetivši njegovu slinu, u panici ga ugrizem za jezik. Netremice me pusti prekrivši usta rukom. Gotovo ciknem kada ugledam kako mu se krv cijedi niz bradu. Duboko udišući, ostanem prislonjena uza zid opčarana prizorom. Otkrivši lice, lijeno mu se približim za korak i polagano mu pokupim krv prstom i prinesem usnama, kušajući je dok me njegov pogled hipnotički probijao.
-Ništa-pogledam ga po zadnji put i okrenem se. Izbacim prsa, izravnam leđa i istupim na Sunce. Crni plašt, koji se neprestance vijorio oko mene, sada je nestao. Njegova težina više me nije vukla na dno. Već sljedećeg trena, svaki dio mog tijela obavije nježna bol i... rasprsnem se. Sjajni komadići,ostvaština mojeg postojanja,još dugo su lebdjeli zrakom nad običnim smrtnicima.

Ništa. Ne više.

Spustila sam se u mrak. Obrisi biljaka ocrtavali su se pod slabašnim svjetlom,nezdrave narančaste boje. Osjećala sam njegovu grubu dlaku. Starački, mali uzdisaji stapali su se s tišinom. Pružila sam ruku na njegov poticaj i spustila je na malu lubanju. Prstima sam lagano počela prebirati po snopićima dlake, ostavljati krugove na njegovoj koži.



Sklopila sam oči u tihoj tuzi dok sam osjećala olakšanje nadolazećih suza, ma koliko sitne i beznačajne bile. Pokušala sam prodrijeti kroz sve slojeve, srušiti sve što sam gradila od svoje devete godine kada sam spoznala svijet u punom značenju, okrutnom svjetlu i gruboj vanjštini. Osjećala sam dijete u sebi kao blijedu izmaglicu kako prolazi mojom utrobom kao uskim tunelom, uspinje se prema svježem zraku kroz godinama nakupljene taloge gusto prionute uz sluzavo meso jednjaka. Dijete.
Još uvijek je tu. Postoji. Oh, što sam mu učinila?
Ono nužno. Ogradila sam ga,smjestila u mali krevetić s visokim prečkama. Ovdje je. Oh,što sam si to učinila?
Je li moguće da je sva ova patnja uzrokovana radi plitkih osjećaja?Da,gledajući život sa svakidašnjeg svijetla, površna su,ništavna,beznačajna. Danas neovisnost,samostalnost stupaju na snagu.
Možda sam rođena u krivo vrijeme. Jer ja još uvijek čeznem za milošću. Sanjam o slobodi osjećanja, otpuštanju duša,prijanjanje jedne uz drugu. Sve sam to stavila u škrinju, zapečatila je lokotom i pokopala žive duboko, duboko. Zar je moguće da sam radi toga,točnije,radi nedostatka toga,sustavno uništavala?
Imam sliku u glavi. Glava mi je naslonjena na mekani pamuk dok udišem,nosom pritisnuta o majicu, pomalo grub miris deterdženta. Osjećam cviljenje hrskavice ramena dok se teška, topla ruka pomiče pokušavajući me bolje obuhvatiti, puštajući me da se utopim u samilosti. Topao dah draška mi sljepoočnicu dok se već čvrst stisak oko mojeg tijela pojačava sa svakom navalom bolnih osjećaja. I samo je tu. I grli me. Samo je tu, za mene. Netko.Nema lica,ali osjećam ga.
Zar je moguće da cijelo vrijeme samo tražim odmor?Je li moguće da me silina čežnje navela na osjećaje,stavove kakve danas gajim?
Ispada,nakon svega,da sam samo promućkan puding koji se ziba sa svakim vjetrom okružen masivnim zidinama dostojnih Kineskog zida.
A to je …loše. Jer ne vjerujem u ljude koji osjećaju,koji se povode za onim iskonskim,za svojim snovima. Da me sretnete sada na ulici,ne bih to nikad priznala,ali pogledate li što sam sebi samoj učinila,znate da se vodim tom politikom. Sada se sve svodi na mozak,on proživljava sva svojstva mog života dok duša mučenički šuti. Srce je još uvijek tu,ponekad pobrže zatuče,ponekad se iskrivi od bola,ali još uvijek drži svoju funkciju.
Ali sada sam otvorila škrinju,tek je odškrinula. Ali već je i to mnogo. Nije li?



Vidjeti ćemo kamo će me to odvesti.Ne znam ni je li dobro ili loše pošto sam taj dio svoje osobe ignorirala i previše vremena,mjereno možda i u godinama. Iz nekog sam to razloga ipak činila,zar ne?

Malena,što si to radiš?Ne,nisam ljuta.Možda šokirana,da.Ali ne osvrćem se na to kao grijeh. Naposljetku,i ti si ljudsko biće,a, prema tome, prirodno je da griješiš.
….
Ne uspijevam.Zid je previsok. Pravim se da ga nema. Zabavljam se raznim smicalicama,kompjuterom, mislima.Ne ostajem sama,prizivam misli samo kako bih izbjegla izdajničko šaputanje duše. Bježim. Ne toliko iz straha koliko iz navike.Tužno.Potrudit ću se. Još. Što mi preostaje?
Imam sebe,zar i da to posve uništim?Drugi već jesu,nije vrijeme i da na sebe dižem ruku.Ne više.

Imala si,Miss,pravo. U jednom komentaru,još davno,davno,rekla si mi da nije to dobro. I nije.Ali sada sam se već toliko zakopala...Stvorila sam labirint. I sad ne znam put kući.

Pogled na to žarko crvenilo donosi mi ugodu. Oni koji su bili ondje gdje i ja, znaju zašto. Nadam se, ipak, da će se takvi rijetko naći.




Presudila sam si dane čišćenja mozga, slaganje ladica. Sa sobom, poput malog kovčežića, svuda nosim taj nejasan osjećaj mučnine, gorkosti i nježne tuge. Pitam se, hoće li se ikada naći peron na kojem će mi biti dozvoljeno ostaviti ga?
U grudima osjećam prazninu veće od šake, možda i dvije. Nalazim se u trenucima kada mahnito trpam sve u sebe samo kako bih ugušila tu zjapeću prazninu. Da, opet okrećem glavu, puštam da se bol uguši. I tako, čini se, godinama. Sada kada sam svjesna toga, kada to znadem, jesam li spremna nešto poduzeti u vezi toga? Biti će teško jer ponajprije, nužno je naći uzrok. A to znači rovati po svojoj nutrini, otvarati rane, puštati krv. I zato sam ovaj vikend preodredila za čišćenje svog tavana.
Sada snaga moje nutrine više nema važnosti. Ona izgrađena je na maski, samoobmani kako mi sude, i potrebno je sastrugati fasadu i otkriti što je u zidu skriveno, koji kostur krije se iza godina. I sada,ta silna snaga,taj potporanj mog života,mora biti srušen,a moja duša raskriljena.
Obmane ne smije biti.

Zar je to sve što je ostalo? Opustošena obamrlost, surova bezdušnost?Jedan tren, cijeli svijet mi biva, a sljedeći znači mi samo njegovo dno.I to je sve?Samo šaka pijeska na kraju mora?
Razočarana sam. Jačinom svojih osjećaja, kontrolom istih-pitam se,koje je bilo to što je izbrisalo sva osjećanja.
….
Licemjer sam. Govorim jedno, radim po drugom. Kažem,osjećaji su bitni,oni su Mi-jedino što imamo.A razmišljam o njima kao o površnim sitnicama, stvarčicama koje čine zaglavlje naših života, okvir onih pravih vrijednosti. Što li to samo govori o meni?Čini li me to hladnom osobom? Ili samo razumnom?
…
Kažem si, samo nebo je granica. Ali do neba nema stepenica, zar ne? Gdje su to nalazi razum?Nema ga, po meni, ondje se tek krije vjera. Vjera u bolje sutra,u mene samu.Ne znam od kud je to proizašlo niti sam sigurna čini li mi dobro, samo ga osjećam, tu neku veličinu u sebi koje prebire po mojim notama. Zamišljam ju kao svojeglavog patuljka nosa uzdignuta i dlanova visoko postavljenih na struku.
…
Ne znam što mogu očekivati od sebe.Sve mi sada liči na površnu lokvu bezumlja.Bez teških događaja,bez jakih zanosa i potresa, bez dinamike i nekog uzbuđenja.Ali tu sam si sama kriva.Možda preduboko zagrizem,nadajući se iskri koja će okrenuti moj život i zanemarim sitnice koje bi trebale sačinjavati sretan, zadovoljavajuć život.Ne bi bio prvi put da čujem kako previše očekujem, nemojte se ni truditi napominjati mi toga.
….


Voljela bih vam napisati nešto smisleno,nešto povezano,ali činjenica je da se moje misli isprepleću na ovaj način i da je možda bolje da ih ipak upoznate u svom pravom svjetlu. Voljela bih vam napisati nešto lijepo što bi vam pružilo malo smijeha ili bar izmamio mali smiješak.Ali opet,razočravam samu sebe,ne samo i vas,time što vam toga pružiti ne mogu.Voljela bih napisati nešto što bi vam godilo uhu. Voljela bih da mogu čitati vaše radove s pristutnom svijesti,ali nažalost,ovih dana,ne postavite li mi problem ravno na pladanj pa pod nos,neću se primiti njegovog rješavanja.
Eto,jedino što mogu zaključiti gledajući ovaj isprazan tekst jest…da mnogo toga sebi govorim. Mnogo. Neprestano si nešto ponavljam.Neka kratke,šuplje fraze koje mi,za čudo,ulijevaju sigurnost i prže stopala toga patuljka u meni.Hah..Voljela bih kad bih bila na tren pošteđena ovoga.Kada bih dobila pristupnicu raju na jedan dan,onom raju kakvog ga ja zamišljam.
Samo bih voljela biti sama, utapati se u toj ljepoti i osluškivati.Osluškivati.

Glas se još nije vratio.

Htjela bih napisati nešto umno, nešto lijepo. Ali neću. Nemam volje. Ne mogu. Prazna sam. Svakojaka pitanja bubnjaju mi u glavi i od njihovih silnih vapaja, ne stignem razabrati glas za kojim inače idem. Kao da se na njega svalilo mnoštvo krznenih bundi, kožnih jakni, skijaških skafandera kao na nekom pratiju zimi, u nekoj stražnjoj sobi tresuće kuće dok vani pada snijeg. I on, onda, tako prisilno utopljen, očicama upija tu mračnu bjelinu i udiše gusti dim, već gluh na buku, i rukama beznadno lamata pod težinom robe.
Ne, nije nepovratno. Sutradan će, ili kada se već partijaneri zažele svježeg zraka, glasić biti oslobođen i moći će mi dolebdjeti natrag na rame, pjevušeći tihim glasom razuma. Dotad, prisiljena sam utapati se u vrištećoj nostalgiji i besmislenoj sentimentalnosti.
Došla sam danas, kao i mnogo puta prije ,na pitanje što je to u meni da ne mogu ostvariti vezu s drugim bićem. Što je to u meni što ne dopušta tu prisnost? Kada znam, i već duže vrijeme, da je ona nužna. Ne nalazim odgovora, ni onda ni danas. Nije važno. Znam ja da će doći vrijeme kada će se sve samo svaliti na svoje mjesto kao podrapani djedica, ispred televizora, u svoj podrapani naslonjač.
Brine me to. Ali tek s vremena na vrijeme. Možda si samo volim umišljati da sam posebna. Znam da nisam, ali mogu si utvarati, mogu li? I tako ću sušjeti, kao i moj glas pod kaputima, zatrpana pitanjima dok će stvarnost prolaziti kraj mene. Maštati ću o dvorcima u visinama dok im tornjeve obavija mekana magla i o dalekim putovanjima gdje ja sama nisam to što jesam. Sanjati ću o prinčevima na bijelim konjima iako, sada malko starija, svjesna da na kraju priče, ipak ostaje samo konj. Ali nije još kraj priče, zar ne?



No bojim se, znajte. Da ću se vratiti. I sada sam svjesna svog položaja, ali ne žalujem i ne plačem nada njim mada znam da se nije štošta promijenilo. Ali možda se promijenilo utoliko koliko je moralo da bi mi se mozak vratio na pravi vrat. I to je dovoljno. Ali još uvijek strahujem. Pa se, stoga, korim. Govorim si: ''Prestani, prestani.''Ali onda, ova druga ''mudra''polovica kaže:''Što te briga? Ako i ne uzmeš sada, uzet ćeš kasnije, znaš to.''I usitinu, tako i bude. Buni se, buni ona taština u meni, ali ona druga je, iz nekog autodestruktivnog razloga, glasnija:''Nije važno. Ni za koga se ne čuvaš, ni kome to ne treba. A tebi i nije važno. Uzmi. Možda kasnije neće biti.''itd., itd.
Privlači me taj zov pohlepe, beznadni tunel. I ne opirem se. Nije mi važno, niti je nekome dovoljno važno da bi me odvratio. Zašto, kako? Ne znam. Nije mi baš ni stalo. Bit će kako bude. A znam ni da tada neću biti sretna. Smisao? Nema ga. Samu sebe ne usrećujem, to da. Žalosno koliko mi drugi trebaju. I žalosno koliko se puta moram podsjećati da prvi kamen za koji se primim u bujici divlje vode, možda i nije najbolji izbor. Možda bih ga trebala pustiti, spustiti se nizvodno, izabrati koji čvršći. Neki koji mi se neće urezivati u dlan, zibati po licu. No tko više zna što je dobro, što je zlo. Pokažite mi vi, pravednici, gdje je ta crta koja rascjeljuje pravo i krivo. Pokažite mi gdje je ljubav najbezbolnija, gdje je smrt najokrutnija.
Recite mi kad je žudnja za boli opravdana. Jer, sama ljubav, sprava je smišljena u svrhu mazohista, nije li? Tada svaka bol dobrodošla je, i slađa je nego med. Gdje li to ljubav, tu univerzalu, smješta? Ah, pokažite mi, grješnici, i vi, gdje da griješim, gdje da preskačem? Ja ne znam ništa više, moj glas još uvijek zatrpan je i onemoćao. Cjelivajte me, mislima svojim horizonte proširite. Dopustite mi da opet vidim. Da opet čujem. Dopustite da budem.


Baš kao i svi ostali.

Grcam u ritmu smrtnog dvokoraka
Hlapljivo posežem za tvojim uspomenama
Kao sapu stakala brzo brišem
Da ne vidiš ih,da spriječe te u padu,
Konačnom uronuću.
Rukama ti kožu stružem
Vlasima topim sanje,riječima gušim nade
IZRONI,IZRONI



Bio je to jedan od onih mlakih, bezličnih dana. Ptice nisu krasile ni neba ni zvuk, a jezero se gotovo zlokobno bućkalo u svojoj tišini pod tihom opaskom blijedih oblaka. Drveće je činilo gustu mrežu pogledima, kuće su se jače nadimale nad ulicama, noć kao da se brže spuštala.
Osjećala se ona ljepljiva vlaga tik prije velike oluje kada bi zvijerski valovi o stijene se šture razbijali.Te iste stijene sad strašile su svojim licima,a med njima,gle začudo,malo djevojče. Krhko tijelo u loptu složeno,brade u krilo zakopano, a preko koljena ruke savijeno, prstom je po pijesku lijeno šaralo. Duga tamna kosa omatala je ramena u dirljivoj ljepoti dok tanka, siva haljina tlo je prekrila. Uzdigne glavu i vjetar meki okrzne ta mala ustašca.Odplete se tjelešce u laganom koraku i plesnim skokom na jednu grotu uspe se. Vitke pojave izbaci slabašna ramena i nosom dotakne neba.Rukom tankom,koja kao da rada ni sunca nikad vidjela nije,upre blago o bedro,gužvajući tkaninu,podižući je. Haljina sad otkri mršav gležanj i bosu,bijelu nogu,jednu malu meku,krivulju stopala. A onda…..Zamahne rukama unatrag u kratkom,gracioznom zamahu i razbije se o zrcalo.
Ni zvuka. Ni šuma. Ni pljuska. U zraku još uvijek ista ljepljiva vlaga, na ulicama iste sijene,noć se još brzo spušta.





Je li, uistinu, isto??