San u mramoru

Blog me guši.Previše podsjeća na onu slabu mene.Više to nisam.Promijenila sam se.
Htjela bih ga obrisati,ali opet….žao mi je jer je bilo toliko truda ovdje. A opet ne želim ni da kola uokolo drugima pred nosom. Gluposti, što drugo.
Ovakva kakva jesam mogla bih otvoriti novi blog,ali čisto sumnjam da bih pisala ovako često što je postalo je gotovo obavezom. Možda dođem i napišem nešto usput na starom.Ako ga ne pobrišem.
Imam život.Vrijeme je da se usredotočim na njega i gledam širom otvorenih očiju.
Pleši,mala.Pleši!
Zahvaljujem Miss,Onitsown i Smotanom na čitanju. Vaše riječi nikad nisu bile potrebnije.Ali došlo je vrijeme.Shvatila sam da me preveć uzelo u svoje okrilje.Blog.Ne želim ovisiti o tome.Pa život bi trebao biti zabava!A ne cijeđenje svojih emocija iz dana u dan.
Dakle,dragi moji…

Volim Vas

Ali očito ne toliko da bih ostala. Nemam više što za dati.

bye,golupčići mira

Ne znam zašto tako često dolazim.

Ali nemam nikoga. I ništa.

Valjda će tako i biti.

I zakucat će posljednje čavle, a ja ću se smijati i vrištati u ludilu pakla.

Valjda će i tako biti.

Nisam spremna podignuti kola. Nisam spremna podići posljednju krpicu i češalj. Nisam spremna otići.

Valjda će tako i ostati.

Ne želim to. Ne želim ne biti spremna. Želim izrovati tlo, prodrmati kolijevku. Uhvatiti malo djetešce za stopalo i ugledati promjenu u tim staklenim okama.

Valjda će tako i ostati.

Nitko me neće uspjeti uvjeriti. Nitko me neće voljeti.

Pa ni ja neću. Zašto bih?

Tako će i ostati.

Ne želim patetiku. A eto, gledam ju ispisanu netom prije. Ne želim ni tuđa jadanja, ne želim isprike. Svoje, tuđe. Svi smo mi isti i u isti koš spadamo.
Ne želim riječi. Ne želim natruhe, mrvice, sitnice. Želim djela.

Ali i na tome će ostati.



Na mladima svijet ostaje.

Nešto je trulo u državi Danskoj….


Premlado. Prebrzo.Preblizu.



Stravično.



Ovo će biti klišej,ali da,tek tada shvatimo tko drži konce. Točnije, podsjetimo se. Kao da je nama neki dragi Bog izmislio prekidač kojim nam svako malo izmakne tu činjenicu pred nosom. Okrutno.
Možda mu je tako zabavnije,tko bi znao.

Grozno.



Tjera te da se zamisliš nad sobom. I dolaziš do zaključka da si sve do sada uludo trošio vrijeme. A ipak, trebaš vremena da bi si sve posložio i krenuo u nov život s osvježenim saznanjem spreman pokositi svijet tražeći ono nešto više. Sudbinu. Nešto što nas drži ovdje.

Ironično.

Pogledam koliko nas priželjkuje smrt, propast u zemlju. Koliko se nas ljuti, bijesni.

Glupara se….!

Pročitala sam danas: Pisanje liječi.

Dobro. Onda sam ja ovdje na liječenju. Kad budem spremna, kada budem na kraju tunela i gledala pravac u sunce, neće mi biti žao ispustiti olovku iz ruke.

Zavlačim se, skrivam, bježim. Ni ne znam zašto. I baš zato bježim. Možda me strah. Ali nije pošteno. Prema meni,njemu,njoj,njima. SVIMA. Nije. Rekla sam da nije lako samo krenuti putem novog života. Neću to moći dok ne nađem rješenje koje opustiti uzde s moga srca.


Želim voljeti.

Da.

Kad bi barem sve bilo bezuvjetno….

Ali pretpostavljam da se sada onda ne bi skrivala da jednom već tako nije bilo.



Pozdravlja Vas,

Grofica Vječnosti od Lutnje

Moj dom. Moj.
Onaj kojeg, doduše, gradim u mislima. Polako, pažljivo. Slažem ciglu po ciglu. Tko zna, možda nastane palača. Do tada, maštarije mi pružaju utočište. I sada sam ih željela sebi približiti samo na korak.
Baš kao podsjetnik,stavila sam maštanje na oglasnu ploču.(S obzirom na silinu vremena koju ovdje provodim, stvarno služi kao oglasnik).I za dvadeset godina,moći ću si dokazati:Imala si snove. Bilo bi vrijeme. Sada ih ostvari.
Moći ću reći:Gledaj!Znala si što hoćeš!Ne izvlači se!Živi konačno.
I hoću,hoću. Ne mogu se iznevjeriti.I zato je stvoren ovaj post. Nek' se snovi pretvore u stvarnost,ne želim truli pijesak u rukama.

Možda da krenem od kuhinje. Čini se kao srce kuće. Uvijek otvoreno, prijazno i radno. Pa,barem se nadam radno.



Oo, ma bit će kolača.Čim je vidim,navre mi želja. Starinska, puna duha i topline. Ovo tamno drvo vraća me na selo. Potrebno je ponekad imati malu škrinjicu uspomena i natruhu svježeg zraka, makar onog zamišljenog, u ovom urbanom svijetu. Moj mali bijeg u svijet kada se priroda još cijenila. Gdje se zelenila još vidjelo kroz prozore. Gdje Sunce još udara jako i čisto.



Zatim, tu su i prostorije u kojima bih voljela provoditi svoje vrijeme. One koje me masiraju svojim izgledom na kraju dana. Ove police su nešto posve novo. Nakon sati provedenih u uredno posloženoj svakodnevnici,pažljivo određenu zakonima,normama i odobrenim manirama,gdje svi znaju koji im je posao i kako ga poslušno odslužiti ,ja bih naišla na ove neuobičajene police koje bi mi pokazale da ne mora baš uvijek sve biti na mjestu, u redu ili savršeno. Pustimo mašti na volje, vijuge nek lebde slobodno za novim idejama. Kreativnost potiče kreativnost. Razmišljajmo kreativno!(Ili bi to bilo krOativno?heh..)

Tu dolazimo do hodnika. Mojih velikih opsesija. Uvijek se šalim da ću morati srušiti kuću ili bar njene zidove i izgraditi sve nanovo samo kako bih uklopila hodnike. Velike, široke, prostrane. Savršene. U kojima se osjećaj vjetar na licu, u kojima sunce navire, u kojima putuju tamni razgovori.Mjesto gdje tražim inspiraciju nadahnutu fasciniranošću.



Prekrasni,bogati lusteri koji pozivaju na gledanje, u tolikoj mjeri, da se zavrti u glavi. I....Još nešto što svim srcem priželjkujem jest pod šahovnice. Naposljetku, život je ipak samo igra!?!
Ne znam zbog čega me toliko privlači,samo znam da me,čudno,podsjeća na Alisu u Zemlji Čudesa i onog njenog zeku. U svijetu gdje je sve drukčije,naopako. U snu.

Zato,tu je i pod koji bi podsjećao da ništa nije sigurno, koji bi mi poručio da pazim. Uživaj,ali ipak, računaj na nepredvidljivosti. Možda jednom propadneš. Ali ozbiljnost na stranu,zamislite imati stakleni pod iznad kupaonice,točnije tuša?Hmmmmm…
No dakle, zbog užitaka se vrijedi staviti glavu na panj. Samo naprijed, propadnite u vrtlog.



Tu su i velike sale koje zamišljam, mada ne znam koliku bi svrhu imale u kućanstvu 21. stoljeća. Nema druge,bit će ovdje mnogo balova!Veličanstvene,svečane,raskošne dvorane.Neka,vratimo se 18.stoljeću,vremenu slatkog udvaranja i nacifranih haljina. Ubijmo duh robota i hladnih računala barem na tren.



Zaplešite!



Ova soba,soba je ogledala. Pa zar se ne vidi?
Voljela bih kružnu,tako da se lik savršeno ogleda. Možda stoga,soba Narcisa?Neka bude. Čovjek je, kažu, Božje najveće umjetničko dostignuće. Divimo mu se!Budimo zavedeni ludosti slika i preslika. Ljubimo.
Zamislite vrtjeti se u toj sobi. Čudesno, zar ne?Kao da smo upali u rupu vremena i sada sve što nam preostaje jest samo BITI.

No,tu su i male lanterne koje bi ponoćnom vrtu i divljem zelenilu davale mirnoću romantičnog svjetla. Tko bi tome odolio?



Naravno,pod uvjetom da je vrt zaista raskošan...



...i dražestan.




A kada si malo razmislim,ne bi škodio ni jedan cijeli perivoj.Čistog zraka nikad dosta,a barem drveće toga donosi.



I za kraj....mjesto odakle bih voljela promatrati tu raskoš prirode.



Da,za kraj sam ostavila ovaj mali sobičak. Dušu moga doma. Ona koja odiše ne mojom ekstravagancijom ili glumljenom ekcentričnošću i zaluđenosti nepredvidivog. Ne,bila bi tu tople boje,boje koje bi me i noću grijale. Tradicionalna,opuštena i topla. Jednostavna.
Samo ja.


Moj dom.



p.s. s grijanjem na plin

U tamu ću te zavući
Bajke istrošiti
Nagog te svući
A onda mrzlog u kaselu smjestit
Do Harona pustiti

Ljubit ću te mnogo
Riječima i dijelom
Skrivećki ću ti korov vrtu dati
Neka ždere onako
Kako raku tvoju bi crvi moji rado

Samo zida sad osjećam
Hladnoga i glatkog
Kako lijepo li je samo
Oh,sada znadem!

Tebe više nije

Plahte šture za tobom ću kriti
Neću zbog tebe živce mleti
Usnama ću samo kisik viti
U blato rađe gaziti

Koprive mi družice
Ružice mi kurvice
Samo gorko peče kao med
Ušima lijepa zvuka privlače

Trljat ću sva bolna mjesta
Masne rane brojat dvjesta
Strti suze,njima bosti neprijatelja

Samo kič moj znaš
Ništa više ni ne trebaš
On je taj što tobom će se povući

Hrlim k tebi, što se nadaš?
Tijela,grdna ću ga sprati
Plašta zlaća s šiti
Teške okove sviti
O,da!Hrlim k tebi!

O,da!Čas lepršavost mnome vlada
Čas se ljubav lukama vije
Čas se vjetrovi tuge nanose

O da!Hrlim k tebi što se varaš!
Hrlim samo da ti kliješta strgnem
Da ti kosti zbodem
Da ti usne zdrobim

O da!Ma voljela sam te….

S brjegova sliti će se suze
Kao hulje prhnut će s prstiju
Oblake zdrobiti, u grču smotati

Mnoštvo sam si bila
Sama sebi groblje spremala
Za bitku oružala, u čistilištu završila
Sada nitko, sada ništa

Prokletinje srcu mile
Čvrsto za kožu se usekle
Razrokost prigrlile

O grome, zdrobi sve što nisam ja
Sruši sve, mršti se na svaku zraku
Bolja uvijek bila, uvijek jesi

Ne boj se

Probudi me. Probudi me, ljubavi.
Ubrzaj mi korake, pomakni mi sate.
Poljuljaj mi sne, razbij se o bokove.

Otpleši sa mnom još jednom
I pusti da pijem s tvojih očiju
Slamat ću te pažljivo

Tapkat ću visoko u mraku
Udisati humak tvoj
Grepsti se za svaku pobjedu
Hlapljivo žeti svaki žeton

Nemam mira, nemam straha
Bdijeti ću nad crnim pismima
Jer ljubim i ne ljubim,
Sjetim se pa zaboravim.

-Što?Što gledaš?-pogleda si po odjeći.
Zapiljila sam se. Opet.
-Ništa-promumljam. Sagnem glavu i shvatim da mobitel još uvijek držim u ruci.Isključim opciju u kojoj sam bila i odbacim mobitel na krevet na dvadeset centimetara iza sebe.
-Leo,što mi radimo?
Okrene se prema meni sa zbunjenim izrazom na licu,ali kao da je shvatio,prepoznam tračak panike i prkosa u pogledu.
-Sjedimo-okrene se natrag na stolcu i krene dalje prekopavati po cd-ima.
-Leo…
-Što? Zabavljamo se, eto što-prekine me. Čelo mu se nabere od potisnutog grča.
-K vragu, Lid!-ustane lupnuvši se zvučno po koljenima nakon par sekundi. Zar sve moraš uništiti?
Uzdahne.
-Daj sjedi i smiri se-progunđam. Sjedne klonulih ramena, ali kad je vidio da nisam još spremna reći, okrene se radije prema cd-ima i sam odgađajući.
-Gle-okrene se prema meni,ali zagledam se u prozor,izbjegavajući njegov pogled-stalo mi je do tebe,ali…nije to to. Ne više. Razilazimo se u previše toga.
-Na primjer?-očekivala sam prkos,ali samo mi je izgledao jadan.
-Čini se kao da smo posve dva različita svijeta. Ne znam,možda….Ma, mogu ti sada nabrajati tonu toga i istina je da bih prešla preko tih razlika samo da mislim da je vrijedno toga.
-A nije?
Pogledam ga konačno u oči i samo nijemo odmahnem. Kut usnice sviju mu se u čudan,smiješak. Tužan, ali pomiren sa sudbinom. Zaboli me pomisao da to ipak nije bila sudbina već samo moja volja.
-Bilo je jednom. Ipak.
-Jednom-ponovim.
Podigne ruku i prisloni mi je uz obraz. Nagne se i meko spusti usne na moje.
-Jedan oproštajni, što kažeš? Ne možeš reći da smo se tu razišli.Sneno se nasmiješim i naslonim čelo na njegovo,dragajući polako njegovu ruku.
-Malo smiješno, ovako, ne?-primijeti.
-Jest. Malo puno-obavijem mu ruke oko vrata i duboko udahnem miris borovine.
-Uvijek mi se sviđao taj tvoj dezodorans.Nasmijem se na iznenadnu bliskost koju sam odjednom osjećala prema njemu. Kao da su se vratila neka vremena. Prošla vremena. Na tu pomisao, vratim ruke u krilo i pogledam ga umilno.
-Idem onda-ustane i protrlja ruke o kukove. Pogleda me još jednom. Vratio mu se onaj jadan izraz.
-Osjećao sam to,znaš. Već neko vrijeme. Nije štimalo.
-Trebalo mi je vremena.
Kimne sporo glavom. Na ulaznim vratima poljubi me u obraz,nasmiješi ćudljivo i…ode.
Opet sama.
Vratim se u sobu i sjednem na krevet, pronašavši broj u imeniku mobitela.
-Kika?Učinila sam to.
-Što?Daj,ne zezaj.
-Sama sam, opet.
-Molim?-činila se posve šokirana.
-Da ti kažem istinu, čudan osjećaj.Zapravo, sve to je bilo nekako čudno-počešem se po obrvi.
Dočeka me tišina.
-Kika?
-Što?-glas joj se činio težak tonu.
-Što,sad?-upitam, pokušavajući je natjerati da mi kaže što ne valja.
-Jednostavno ne mogu vjerovati. Pa bili ste tako….
-E pa, nismo više. Znaš i sama da se sve nekako razvodnilo. Eto,meni je dosta šetanja po plićaku.
-Moj Bože,ti imaš plan-ispali sva uzbuđena.
-Molim??
-Imaš plan. Ne laži. Ne bi samo tako odbacila Lea da nije netko drugi u pitanju.
Uzdahnem napadno duboko.
-Ok, upoznala sam jednog tipa i sve.Ali to je bilo još prije kojih dva tjedna i od tada ga nisam vidjela tako da se on definitivno ne smatra razlogom za prekid s Leom. Jednostavno, vrijeme je učinilo svoje.
-Aha.
-Eeeej, budi fer. Upravo sam doživjela prekid.
-Ne kukaj mala,sama si si ga sredila.Vidiš,još jedna stvar. Ne kažeš: ''Prekinula sam s Leom''.
-Pa što?
-Slomljena osoba oplakala njegovo ime ili što god.Ti ne. Ti samo dohujaš i kažeš:''Sama sam''.
-Ok,shvatila sam. Oprosti što te nisam upozorila. Ali ni sama nisam bila spremna. Niti sam bila sigurna u išta. I samo zato što ne cmizdrim kao zaluđena tinejdžerka ne znači da se tako osjećam.-glas mi zatreperi na kraju.
-A osjećaš?-prepoznam cerek njenom glasu.Došla maca na vratanca proleti mi glavom.
-Ok,baš i ne-nasmijem se. Ali spremalo se već neko vrijeme, navikneš se.
-Da,da. Što kažeš onda da malo proslavimo večeras singlerice?
-Singlerice,ha?Imaš prijedlog?
-Meritas.
-Tamo?-začudim se.Čekaj malo,ne loviš mi valjda onog konobara?Opet?
-Ej,večer za singlerice. Konobari su zaduženi samo za piće,ok?
-Ok,ok.
-Hajde,doći ću po tebe oko deset. Mogu se nadati palačinkama?-glas joj omekša na zadnjoj rečenici.
-Oh,vidjet ćemo što možemo učiniti po tom pitanju-zahihoćem.
-Vidimo se,mala.
-Vidimo.
Protrljam si uho zagrijano od slušalice i rastegnem se na krevetu.

Oh,ovo će biti tako čudno.

Zvono telefona odjekivalo mi je u ušima. Rukom pijano prijeđem preko obraza, gutajući suze.
-Mili?-zacvilim u slušalicu. Pogladim ju s vanjske strane kao da bi ona mogla ubrzati njegovo javljanje.Mili,javi mi se-drhtavo uzdahnem. Odvrati mi ubrzanim tuljenjem.
-Zauzeto!-ljutito tresnem slušalicu na mjesto. Odteturam iz govornice ne primijetivši da je slušalica izletjela i sada mlatara zrakom. Naslonim se leđima na hladno staklo, šmrcnuvši.
Još mi samo to treba-pomislim. Opipam si nos,ali ne osjetim dodira. Odustajući, opustim ramena i nagnem glavu na staklo tako da mi lice gleda u neba. Sklopim oči.
Zvijezde. Velike. Male. BIJELE. Vrte se.
Shvatim da me uzelo pa brže otvorim oči pokušavajući otjerati besvjesnost. Zateknem prostrano nebo. I samo jednu,blještavu zvijezdu.Venera.
-Jebem ti ljubavi-promrmljam promuklo. Začujem tresak vratiju u blizini i za minutu,iza ugla se pojavi velika mrlja u plavoj jakni. Podigne glavu i otkrije čelo i pomalo iskrivljen nos. Nasmiješim se. Kristina je imala teorije o svom idealnom kao o muškarcu s iskrivljenim nosom. Da je barem tu pa da sama prosudi.
Lik mi tromo kimne,a onda se i sam nasloni na zid nasuprot meni.
-Gužva?-upitam. Nešto me trebalo održati živom.
Samo kimne.
Toliko o buđenju.
-Imaš slučajno nešto kovanica?-pokažem prstom na govornicu. Podigne glavu. Pomalo me zastraši tup pogled krvlju oblivenim očima. Nakon poduže stanke,shvati pa počne prekopavati po džepovima. Konačno, iz stražnjeg džepa začujem zveckanje. No,ruka mu zadrhti i kovanice padnu na pod. Jedna padne ravno kraj moje noge. Sagnem se i pokupim je, kada shvatim da mi je lik na manje od dvadeset centimetara. Oprezno se podignemo ne skidajući pogled jedan s drugoga. Oprezno mi pruži ruku i spusti par kovanica na dlan. Bila je hladna.
-Hvala-prošuštim. Shvatim da mu se orosilo čelo. Nasloni se na zid,a zatim odmah sklizne na pod.
-Nabost ćeš se-kimnem prema razasutom staklu.
Odmahne glavom.-Lako za to.
Trznem se na glas,kao da sam navikla na tišinu.Kimnem. Uđem u govornicu, podignem slušalicu s poda i zataknem par kovanica u aparat.
-Leo,k vragu!Javi se!-opsujem u prazno nakon minute. Naslonim čelo na hladan metal. Poklopim. Izađem van. Zataknem ruke u džepove traperica, grijući ih. Još je uvijek bio na podu. Nije slutilo na dobro.
-Hoćeš da ti pozovem nekog?
Odmahne.
-Trebaš nešto?
-Trebam mira-odreže.
-O da,i meni je bilo drago-podignem ruke u obrani. Uživaj-primaknem se ulazu i otvorim ih.Ovdje je bilo još hladnije nego vani. Prođem mračni hodnik,a techno glazba bila je sve glasnija svakim korakom. Otvorim i ta vrata. Zapuhne me gust oblak dima. Proguram se kroz par grupica. Uočim Martu daljini kako se nekontrolirano smije s nekim nepoznatim tipom. Uspijem doći do nje. Potegnem je za ruku: -Marta, gdje su svi?
Prinese cigaretu usnama. Uvijek je to radila prije nego što bi odgovorila. Trenutačno me to jako živciralo. Čak je napućila usne.
Otraga- pročitam joj s njih. Prijeđem podij i odmaknem zavjese. Kristina je u polu snu sjedila na stolici. Bolje rečeno, ležala. Jedna noga joj je visjela na rukohvatu,a glava joj je bila nisko zabačena unatrag.
Čučnem i prodrmam joj koljeno.
-Kika? 'Ajde, ljubavi, budi se- zatrepće. Usne joj se lijeno razvuku u smiješak kada shvati koga gleda. Pruži ruku kao da će mi potapšati obraz, ali promaši i ruka joj mlitavo stane na mom ramenu.
-Ima netko za zvati taksi?- okrenem se prema ostatku. Ulovim nekoliko zbunjenih pogleda. Usnica mi se lagano podigne s prezirom.
-Ma hajde, nije da vas pitam dijamante? Podrugljivo se nasmiješe.
-Imam ja jedan. 'Ćeš?- začujem glas iz mraka.
-Hah-zamahnem kosom. Poziv bi bio sasvim dovoljan, hvala.
-Ništa, ljudi. Očito se moram snalaziti sama-uspijem podignuti Kiku i osoviti je na noge, držeći za struk.
-Hajde, vrijeme je. Do viđenja, džentlmeni- izađemo ne čekajući pozdrav.Uspijemo se provući kroz mnoštvo i izađemo. Lika u plavoj jakni više nije bilo. Zavučem ruku u Kikinu jaknu tražeći kovanice kada se iza mene otvore vrata i lupe u kralješnicu. Zaspe me provala smijeha.
-O, sorrite, cure-pomnije nas prouče. Što? Ima problema?-upita niži.
Odmahnem glavom.
-A to je mala jezičava-uzvikne viši s prepoznavanjem.
-A to je mali dijamant-nasmiješim se podrugljivo, prepoznavši glas.
-Hah, što ti on izgleda malo, ha?-niži ga zafrkantski grune pod rebra, ali viši mi nastavi pozorno promatrati oči.
Osmijehne se.-E baš si me uvrijedila.
-Nije važno koliki, već što napraviti s tim,ne?-isprsi se opet niži. Podbodem Kiku bolje je namještajući. Nije bila tako lagana u besvijesti.
-Ne izgledaš uvrijeđeno.
-Kamo trebate?-upita viši.
-U Vrištanec- promumljam. Kika zaječi.
-Daj mi ju-uhvati je za struk i s lakoćom podigne. Auto mi je tamo-podigne jedan prst. Perki, reci Suzi i Kreši da idem,ok?Ajde, čujemo se sutra za Kremil još.
Niži kimne.-Vidimo se, stari.
-Čekaj malo, pa možemo mi već doma- usprotivim se.
Okrene se natrag prema meni i podigne obrvu:-Mala, ne pizdi. Taksi ćeš platiti masu. A ja sam trijezan i želim ubiti dosadu. Silovatelj nisam tako da…Bolje ne možeš dobiti.
-Da,to svi kažu-ali nastavimo hodati u smjeru auta.
Spusti Kiku na zadnje sjedalo i stavi joj nekakvu majicu ispod glave. Nije joj smetalo, činilo se da joj ne bi bilo udobnije ni da je u svom krevetu. Sjednem naprijed. Kada je sjeo do mene i upalio auto, primijetim:- Kada malo bolje razmislim, baš bi mi mogao i dati onaj dijamant. Čini se da ti ne bi nedostajao.
Nasmije se. Potapša volan svojeg uglancanog bmw-a.
-Lidija, inače.
-Lidija?-ponovi.
-Lidija. Točka. Bez upitnika.
-U redu- razvukao je to pa je više zvučalo kao Uuuuu reeeedu-Netko ovdje ima komplekse.
Strogo ga pogledam, a on samo pruži ruku: -Ja sam Mark.
-A meni nešto govoriš-promumljam i prihvatim ruku.
Nasmije se.
-Zašto si trijezan?
-Imao sam i ja svojih trenutaka. Davno.Izgleda da sam ih svih potrošio.A što je s tobom?I inače si ovako nabrušena, ili..?
-Ja sam vuk u odijelu ovce-nasmiješim se, pogledavši ga. Ma nisam, samo me sada prošlo(ne tako davno) pa mrzim što je mene dopalo prekinuti čaroliju. Podignem u zrak kažiprst i srednjak na riječ ''čarolija''.
-Mogu to razumjeti. Ruka mu okrzne moju nogu kad promijeni brzinu, a ja se neopazice povučem bliže vratima.
Pogledam kroz prozor. Mraz je uhvatio tratinu uz cestu.
-I inače izlazite ovdje, ti i tvoja prijateljica?-trzne me iz pustoši sna.
-Ponekad. Češće u Ritz.
-Šteta.
-Zašto?
-Ah…recimo da mi jedan frend imao malo problema s jednom konobaricom pa smo se kolektivno pokupili od tamo.
-Isti frend kojeg si sada napustio da bi odveo dvije potpune neznanke kući?
Slegne nemarno ramenima.-Ubijam dosadu.
Možeš nas ostaviti na onom raskršću za Tkalčićevu.
-Ma hajde,sigurno imaš neku bližu lokaciju- pogleda me.
Otpuhnem.-Ružićeva.
Zaustavi auto na dvije kuće od Kikine i izađe iz njega. Pomogne mi unijeti je. Kada smo opet izašli na zrak,upita: -A gdje si ti?
-Iza ugla, odmah.Mogu sama.
-Ubit ću dosadu. Idem s tobom.
Nasmiješim se. Dublje zavučem ruke u džepove jakne, skuturivši se.
-Odbijam to vjerovati-progovorim nakon pola minute,a dah mi se ocrta na hladnoći.
-Što?-okrene se prema meni.
-To, za ubijanje dosade.
-Vjeruj.
-Ne izgledaš kao takav tip, ipak-zagledam se njegov tvrd profil.
-Tu smo-zaustavim se.-Hvala ti. Na svemu.
-Ha, vjeruj u još nešto. Ne radim ništa što mi ne koristi.
-Oh, sebičnjaka li. Budemo li se ikad više sreli, otkrit ćeš mi kako ti je koristio ovaj susret.
-Ne zaboravi, znam gdje stanuješ.
-Možda lažem-izazovem.
-Sakrit ću se u grm i prošpijunirati.
-I glasat se kao ranjena mrkva?
-Ha!Uklopit ću se, bar to.
-Laku noć, Mark. Hvala još jednom.
-'Noć, Lidija- prstom mi pomiluje obraz,a zatim se okrene i odšeta u mrak. Drhteći od hladnoće, dohvatim ključeve u džepu i otključam ulazna vrata. Na prstima se odšuljam do sobe. Velike crvene brojke pokazivale su četiri i pol ujutro. Počnem skidati čizme kada začujem prigušeno vibriranje.
-Sranje!-poletim preko sobe i počnem pretraživati krevet. Još mi je vibrirao u ruci kada sam ga našla.
-Halo!
-Lidija,koji k.. ti misliš da radiš?Leove riječi parale su mi uši.
-Upravo sam stigla doma. Što bih trebala?
-Pa,zvao sam valjda sto puta i ništa.
- Ispraznila se baterija na mobitelu.Ostavila sam ga doma puniti,ok?-lagala sam.
Usput,i ja sam tebe zvala.
-Jesi?-glas mu se povisio za oktavu.
-Da!Ali,slušaj, nema veze sad. Čujemo se sutra, umorna sam.
-Ok. Ne zaboravi na London Eyer.
-Neću,obećajem-osmjehnem se.
-Volim te.
-I ja tebe-riječi me blago zapeku. Nisam se mogla oteti dojmu da sam trebala reći za naš specijalan prijevoz kući. Oh, gluposti! Pa nemaš trinaest!
Da, tako je. Odrasla sam i znaš što radim.

Kada bih barem još povjerovala u to.

Podilazi mi kožom. Poput zmije-nečujno. Skliska je i ljigava. Krije oštre zube i otrov u njima. Primamljivo? Da, dragi moji. Jako. Prokleti gmazovi!Šteta zaista što mi se toliko sviđaju. Šteta što mi je teško samoj ne podilaziti im. Odoljeti im.
Grijeh je što je Biblija učinila od Zmija. Ma kakvo zlo!Ha!Molim lijepo, ne izrugujte se moćnijima. Nikad se ne zna što će vas zadesiti. Možda ćete baš tu zmiju jednog dana trebati. A onda vam neće ostaviti ništa doli lijepih ukrasa na vratu. Ah, slatko.

Paranoična sam nešto u zadnje vrijeme. Hrvem se u mraku s time. Baš tamo nastaju moji ''problemi''. U mraku.
Osjećam tuđu prisutnost, zamišljam ugrize na čeljusti,vratu, obrazima. Ne usuđujem se okretati leđa. Čujem zagonetna pucketanja i prijeteća škljocanja,osjećam grube doticaje. Zamišljam hrapavu,ljuskavu ruku na mojem stopalu dok silovito poteže i vuče iz kreveta.
Na ulici u gledam čovjeka i-BUM!Stvorim si priču. U glavi već vidim naslove. Masakr obitelji u turističkom naselju ili Hladni ubojica usmrtio na spavanju(ili tako nešto,u danom trenutku imala sam znatno boljih ideja)
Došla sam na ideju da počnem pisati krimiće. Kako ide, ne bi mi išlo loše.

Tu dolazim do svoje prevrtljivosti.Ubija me to pomalo u pojam. Ta nesređenost. Ali to je, valjda,samo način da se život učini dinamičnijim.Ali…
Reći ću: Ne vjerujete mi. Lažem i mažem. Izmišljam, izvlačim se, izluđujem. Ne slušajte me.

Znate što je najtužnije?

Dala bih sve za nekog tko bi poslušao.



update:
dijagnoza promijenjena:Nisam ja prevrtljiva, ja sam hirovita(uistinu,koja razlika...?!)
To me navelo da se zapitam,ako ikad budem trudna-kakva li ću vas zadesiti?Već sada sve izluđujem(to gledam po sebi,a sebe izluđujem,to je posve sigurno).
riješenje: psihijatar i lijekovi
Ne za mene,naravno.Za vas dragi moji,katastrofa se ne može spriječiti.