nedjelja, 24.07.2022.
Jutro mijenja sve
Ljeto. More. Dolazim u svoje staro mjesto... mjesto koje me poznaje preko 30 godina. Mjesto na kojem sam imala jednako ružnih i lijepih trenutaka. Mjesto na koje sam, ove godine, došla očistiti glavu. Natrpala tablet s knjigama, uzela novi paket karata za belu da s mamom, navečer, kada tata zaspe a djeca izađu s društvom odigram partiju otvorene uz čašicu ili dvije viskija. Meditirat ću. Opustiti mozak. Ne razmišljati o problemima koji me čekaju kući. Ne razmišljati o problemu koji me čeka kući. Razmisliti vraćam li se kući ili ga ostavljam i izlazim iz te toksične veze koja me godinama guši, koja me godinama ubija, koja me godinama čini nesretnom, a nemam kamo...
I onda se dogodio on. Priča od prije 20 godina, jedna divna večer s društvom, odlična fešta i on. Bili smo još klinci, taman sam započela vezu sa, sada već bivšim, mužem, ljeto na koje sam otišla, onako, hej, idem provesti nekoliko tjedana, pa se vraćam u Zagreb gdje me čeka novopečeni dečko.
I ta fešta. I čitava ta večer u kojoj smo bili vrlo bliski. Sjećam se kao da je bilo jučer.
...po horoskopu sam vaga... uvijek važem....
Vagao je, vagao je čitavo veče. Do trenutka zajedničke fotke kada se okrenuo prema meni i poljubio me. Taj je poljubac ostao na toj fotografiji. Ne znam tko je ima. Ali bio nam je dovoljan da pokrene lavinu osjećaja ove godine kada smo se vidjeli.
...cure, jeste čule da su se rastali? on se vratio u naše mjesto ljetovanja, ostavio joj je stan u gradu....
Bilo je jače od mene, ali morala sam se javiti kada sam došla... Hej, jesi za plažu, tu sam s hrpom klinaca, pa ne mogu na kavu...
I krenula je priča. Sada vidim da je to bio početak naše priče.
Da, reći ću naše.
Reći ću naše iako mi je u glavi neopisivi metež. Takvu količinu i nalet emocija godinama nisam osjetila. Godinama nisam osjetila taj zagrljaj, iskren i od srca, ne jedan od onih za koje se moram umiljavati i moliti da ga dobijem.
Počeo je pričati o tom poljupcu. Kroz smijeh je rekao da imamo nedovršenu priču.
I dogodio se. Na jet skiju. Zastao je i okrenuo se da mi nešto kaže i dogodio se. Završili smo tu priču.
...ako želiš da se vratim kad ostavim klince kod njihove mame, samo me moraš nagovoriti... kako te mogu nagovoriti... samo mi reci da dođem...dođi...
Plaža, suton, nas dvoje u sjeni borove šume čije grane šušte pod burom.
...nemoj započeti nešto što nećemo moći dovršiti večeras...
U glavi i dalje kaos. Predobar je da bi ga sjebala, ako se vraćam u toksičnu vezu, a znam da će tu odluku biti teško donijeti.
Život piše romane... zašto baš meni... zašto u ovom trenutku kada trebam imati čistu glavu, donijeti životno važnu odluku, odlučiti o nastavku svoga života...
obožavam te... prekrasna si... zajebat ću te... mogu to podnijeti... oprosti mi što ću te zajebati... uvijek ću biti tu kada ćeš me htjeti...
petak, 15.07.2022.
...o tebi ću pisati pjesme...
Miran dan, a nemir u meni.... Čekam... čekam da se nešto dogodi...u zraku nazire se sukob...
Ne pristajem na manje od onoga na što si me ti navikao... na što si me ti naučio.
Ne, ne prihvaćam da se odlazi na lude vožnje bez mene. Nepojmljiv mi je izraz "žene nisu dobrodošle".. S tobom sam uvijek bila na prvom mjestu. Samo ja i ovo moje dijete, nije bilo nikoga ispred nas. A sada? Sada su svi ispred mene, ispred nas. Sve je bitnije od nas.
Fališ mi.. u posljednje vrijeme zaista svakim danom sve više.
...o tebi pisat ću pjesme....
Nedostaje mi kraj. Nedostaje mi fizički kraj te naše veze, da mogu reći, ok, to je to. Nisam te ispratila na taj posljednji počinak, nisam dovela priču kraju. Zato i vjerujem da si živ. Da si negdje i da ćeš se samo jednog dana stvoriti kraj mene i zagrliti me. Dati mi jedan od onih zagrljaja koji istovremeno guši i daje nadu da će nestati svi problemi kada me zagrliš.
Vidiš, taj zagrljaj mi nedostaje. Nedostaje mi osjećaj pripadnosti. Krevet je noću prazan, prevelik za mene samu. On niti ne želi spavati kraj mene. Pravda se nekim suludim razlozima, a ja polako shvaćam da sam napravila najveću pogrešku u životu.
Nisam na prvom mjestu. Nisam niti na drugom. Negdje sam, gdje prema niti jednom kriteriju nije normalno da se nalazim. Nisi li me ti učio da je veza ekipa, da je veza tim, da smo tu jedno za drugoga? Da nikada ne ostavljamo onog drugog i da uvijek držimo leđa?
....tebi sam pisala pjesme....
Ta praznina koju osjećam... znaš li da je nitko ne može ispuniti? Da i kada sam u društvu osjećam tu prazninu? Osjećam da sam sama. I to me užasava.
Iluzija veze koja traje 10 godina i koju sam stvorila prema van ostaje samo iluzija. Ništa od toga nije stvarno, svjesna sam da se nalazim u toksičnoj vezi iz koje moram izaći, a izlaza nema.
Prođu danu, prođu mjeseci, prođu godine, ne mijenja se ništa. Sve vrijednosti po kojima sam odgajana, sve vrijednosti koje smo ti i ja imali, sada ne postoje. Ne postoji osoba kojoj si dovoljno bitna da s tobom bude ekipa, da bude taj tim.
I koliko god sebe dajem u tu priču, vidim da sam ja ta koja puši. Koja je odavno popušila..
Jesam li u njemu tražila tebe? Ako jesam, odmah mogu reći da nitko nije zamjenjiv. Naročito kada se radi o tebi. O nama. O toj našoj priči koju je netko tako prokleto prekinuo kada nam je bilo najljepše. Kada smo mi napokon postali mi.
Sada, s kreditom, s neostvarenim snovima, u toksičnoj vezi, s redovitim terapijama kod psihijatra, mislim da slobodno mogu reći da je moj život stao u trenu kada je stao i tvoj.
Samo što sam ja još ovdje. Živa sam. Odbrojavam dane.
I svaki novi dan ne gledam kao prazno platno. Gledam ga kao jedan dan manje bez tebe i jedan dan manje do kad ćemo se ponovo sresti....
Do te mjere sam si dovela život....
...al' kaži kako dalje....
Kome se jadati?
Prijateljicama, koje ti daju savjet da ga ostaviš, da se makneš, da je toksičan za tebe, da te iskorištava i da ga boli ona stvar za tebe?
Mami, kojoj puca srce na svaku tvoju jadikovku? Ne možeš to raditi jadnoj ženi.
Trpim, držim u sebi. Pišem, pa bude na sekundu lakše. Popijem taj antidepresiv, a smijala sam se ljudima koji ga koriste. Jebena tableta zaista zna što mi je, bolje od mene.
Do onog trena kada više ništa od toga neće pomoći.
A tada se zaista nadam da sam odbrojala sve dane i da ćemo se napokon ponovo spojiti zajedno....
...bez ljubavi sve prestaje...
četvrtak, 07.07.2022.
Odrasla sam, Ita. Ne znam vidiš li to?
Vidiš li ove izdajničke bore koje su mi se počele skupljati oko očiju, oko usana.... na čelu su duboke, njih se više niti ne trudim sakriti. Ne usudim se više fotkati iz blizine, lovim neke čudne kutove na kojima se ne vide moje godine.... Sad imam koliko si ti imao kad si zauvijek sklopio oči i ostavio me... Ostavio nas... ostavio tog malog klinca koji te obožavao...
Vidiš li to moje dijete kako je odraslo. Već je muškarac, onaj pravi muškarac koji zna obiteljske vrijednosti. Svašta ga je u tom mladom životu do sad snašlo, za dobar dio toga je moja krivica. Kao da sam se izgubila nakon što si zauvijek otišao. Kao da sam ostala zarobljena u tom našem vremenu.
11 godina je prošlo, 11 jebeno teških i dugih godina u kojima sam se izgubila. Čitavo vrijeme imam osjećaj kao da sam išla do pakla, ali nikako da se vratim nazad.
Gledam to dijete, prebrzo mi je odrastao. Kao da prije nisam shvaćala da odrasta. Sad me lovi strah da me i on ne ostavi.... da ne ode kod tate kad krene u srednju školu... osjećam da ga gubim, svakim danom sve više, a znaš da ja nisam u stanju podnijeti još jedan rastanak.
Sama sam.
Vidiš i sam da sam sama iako već dugi niz godina gradim sliku zajedničkog obiteljskog života.
Sama sam.
Sama liježem navečer u krevet, pustim neku glazbu za meditaciju, ti dolaziš u misli. Grlim jastuk viška u krevetu, grlim plišanu životinju koju si poklonio malome kad je imao 3 godine... onu s kojom je on spavao, pa je sad kao preveliki, iako, kad ga budim ujutro za školu nerijetko ga nađem u zagrljaju drugog plišanca. Ovog sam mu uzela. Malac već sad shvaća da je meni potrebniji nego njemu.
Sama se budim ujutro. Veliki je krevet, udoban. Ali nema tebe da se ujutro još rastežemo po krevetu, malo mazimo ili samo zagrljeni ležimo jedan kraj drugoga prije nego nas uzmu sve obaveze.
Sama postižem uspjehe u poslu. Znaš one na koje si me ti tjerao? Kada si mi govorio - mala, budi najbolja, pokaži tko si... mala, daj uči, daj to spremi, daj budi na ponos svima. Ti si bio taj koji je iz mene izvlačio najbolje. Ti si bio taj koji me je gurao naprijed, koji je u mene vjerovao, koji mi je bio podrška, koji se veselio svakom mom uspjehu, koji si, ako je bilo potrebno, plakao sa mnom.
Znam da sam ti bila sve jer si i ti meni bio sve.
Znam da sam sa tobom prvi i zadnji puta u životu bila sretna. Apsolutno sretna.
I onda mi je netko u sekundi uzeo tu sreću i okrenuo život.
...a za sve ostalo što mi se dogodilo sam apsolutno sama kriva...
