petak, 15.07.2022.
...o tebi ću pisati pjesme...
Miran dan, a nemir u meni.... Čekam... čekam da se nešto dogodi...u zraku nazire se sukob...
Ne pristajem na manje od onoga na što si me ti navikao... na što si me ti naučio.
Ne, ne prihvaćam da se odlazi na lude vožnje bez mene. Nepojmljiv mi je izraz "žene nisu dobrodošle".. S tobom sam uvijek bila na prvom mjestu. Samo ja i ovo moje dijete, nije bilo nikoga ispred nas. A sada? Sada su svi ispred mene, ispred nas. Sve je bitnije od nas.
Fališ mi.. u posljednje vrijeme zaista svakim danom sve više.
...o tebi pisat ću pjesme....
Nedostaje mi kraj. Nedostaje mi fizički kraj te naše veze, da mogu reći, ok, to je to. Nisam te ispratila na taj posljednji počinak, nisam dovela priču kraju. Zato i vjerujem da si živ. Da si negdje i da ćeš se samo jednog dana stvoriti kraj mene i zagrliti me. Dati mi jedan od onih zagrljaja koji istovremeno guši i daje nadu da će nestati svi problemi kada me zagrliš.
Vidiš, taj zagrljaj mi nedostaje. Nedostaje mi osjećaj pripadnosti. Krevet je noću prazan, prevelik za mene samu. On niti ne želi spavati kraj mene. Pravda se nekim suludim razlozima, a ja polako shvaćam da sam napravila najveću pogrešku u životu.
Nisam na prvom mjestu. Nisam niti na drugom. Negdje sam, gdje prema niti jednom kriteriju nije normalno da se nalazim. Nisi li me ti učio da je veza ekipa, da je veza tim, da smo tu jedno za drugoga? Da nikada ne ostavljamo onog drugog i da uvijek držimo leđa?
....tebi sam pisala pjesme....
Ta praznina koju osjećam... znaš li da je nitko ne može ispuniti? Da i kada sam u društvu osjećam tu prazninu? Osjećam da sam sama. I to me užasava.
Iluzija veze koja traje 10 godina i koju sam stvorila prema van ostaje samo iluzija. Ništa od toga nije stvarno, svjesna sam da se nalazim u toksičnoj vezi iz koje moram izaći, a izlaza nema.
Prođu danu, prođu mjeseci, prođu godine, ne mijenja se ništa. Sve vrijednosti po kojima sam odgajana, sve vrijednosti koje smo ti i ja imali, sada ne postoje. Ne postoji osoba kojoj si dovoljno bitna da s tobom bude ekipa, da bude taj tim.
I koliko god sebe dajem u tu priču, vidim da sam ja ta koja puši. Koja je odavno popušila..
Jesam li u njemu tražila tebe? Ako jesam, odmah mogu reći da nitko nije zamjenjiv. Naročito kada se radi o tebi. O nama. O toj našoj priči koju je netko tako prokleto prekinuo kada nam je bilo najljepše. Kada smo mi napokon postali mi.
Sada, s kreditom, s neostvarenim snovima, u toksičnoj vezi, s redovitim terapijama kod psihijatra, mislim da slobodno mogu reći da je moj život stao u trenu kada je stao i tvoj.
Samo što sam ja još ovdje. Živa sam. Odbrojavam dane.
I svaki novi dan ne gledam kao prazno platno. Gledam ga kao jedan dan manje bez tebe i jedan dan manje do kad ćemo se ponovo sresti....
Do te mjere sam si dovela život....
...al' kaži kako dalje....
Kome se jadati?
Prijateljicama, koje ti daju savjet da ga ostaviš, da se makneš, da je toksičan za tebe, da te iskorištava i da ga boli ona stvar za tebe?
Mami, kojoj puca srce na svaku tvoju jadikovku? Ne možeš to raditi jadnoj ženi.
Trpim, držim u sebi. Pišem, pa bude na sekundu lakše. Popijem taj antidepresiv, a smijala sam se ljudima koji ga koriste. Jebena tableta zaista zna što mi je, bolje od mene.
Do onog trena kada više ništa od toga neće pomoći.
A tada se zaista nadam da sam odbrojala sve dane i da ćemo se napokon ponovo spojiti zajedno....
...bez ljubavi sve prestaje...
