15.09.2010., srijeda
Random
|
Konačno pogledah i ovo. Lijep film pun kurac. Soundtrack apsolutno može na repeat. No, nekak si mislim da bi meni kazeta eksplodirala, ovoj bi eksplodirala glava i onda bi ona bez glave, ali sa kazetom, i ja bez kazete, ali s glavom, bili sretni. Poslušajmo pjesmu. Pjesma je isus repeata, kao i sve u zadnje vrijeme. http://www.youtube.com/watch?v=WIVh8Mu1a4Q |
14.09.2010., utorak
|
U biti, svaki put kad sam sjeban, a iz nekog razloga nemrem snimat, pišem. Kako sam knjigu dovršio i moram samo napravit finalni prolaz, ne da mi se sad drkat po njoj. Snimat nemrem jer je u subotu bio tulum užasa, zla i sreće kod mene. Zdravo policijo, susjedi i 70 pijanih budala. I 10 do 15 potpuno nepoznatih ljudi koji su piliđali kuću. I ono dvoje idiota koji su pokušali kopulirat na mom novom krevetu, sisajte kurac. Fall out boy mi je već valjda peti dan na repeat. Sugar we're going down. Ok, većini ljudi je i bend i stvar goli kurac, ali meni je stvarno dobra, tekst je sjajno krasan. Vidio sam onu-kojoj-ne-spominjem-ime neki dan. Izgleda kao stara gospođa. Bilo mi je žao. Te stvari i ljudi odu u kurac samo tako. I fakat mi je žao. Opet, kog boli kurac. Ne znam, kontradiktoran sam, obvidno. Sad sam već polako pospan, ali brijem da neću još ić spavat. Il hoću. Trokurac. |
Preko160znakova
|
Ne sjećam se više ni kak izgledaš. Ti si sad samo sjećanje na zadnju dobru emociju koju sam osjećao prema nekome. Činjenica da je bila najintenzivnija ikad nije bila za bacit, osim kaj me pretvorila u psihotičnog idiota. Ta sjećanja su mutna, ni ne razumijem ih više. U momentima kad mislim da mi ide, kad očistim sve kaj me jebe i kad mi je zapravo dobro, sjetim te se. Onda se zapravo, brijem, sjećamo ružnih stvari koje su ostale zapetljane negdje tam u prošlom životu u koji se ne možemo vratit i otpetljat ih. A ja tako imam želju otpetljat ih. Zapravo bi ih trebalo prerezat. Al nije da je u pitanju špaga, ovo je više kao kabel. Ako prerežem kablove, nemam čime spojit instrumente. A svi su tak zapetljani, kao moji kablovi u plavom koferu. Nisam otvorio plavi kofer jedno 3 godine, bojim se tog otpetljavanja. Sanjao sam te nedavno. Bila si isti idiot kao onda. Prvo smo se družili, onda si bila glupa, a onda mi do kraja sna nisi odgovarala na poruke. Probudio sam se vremeplovno. Vratiš mi se svako malo mentalno. A ne sjećam se ni kako izgledaš ni ničega. Sjećam se detalja, sjećam se nekih rečenica. Super je to kako uvijek zapamtimo te neke rečenice koje drugoj osobi nisu na kraj pameti, ni ne sjeća se da ih je ikad rekla. A ja ih znam i ni jedna nije bila nekakva sad teška rečenica isusove istine il neš. Bile su nekakve zajebancije. Nikad mi neće bit jasno zakaj si od svih osoba ikad na svijetu, bila ona na koju sam bio toliko slab da je svako sranje prolazilo. Pišem ovo da ti se ne bi javio, jer znam da se ti ne bi javila nazad. Boli me jetra zadnjih tjedana, znam da si ti imala neko sranje s jetrom, pa sam te se isto sjetio. Mislim, sva ta sjećanja se isprepliću, a niti jedno nije konkretno. Samo nekak lete kao loše animirani duhovi u češkom crtiću. Čudno je to kad si usamljeno dno kojem je objektivno ok u životu. Sjediš doma solo, gledaš kak je sve ok, a ništa nije ok. Prazan sam. To uvijek i je najveći zajeb. Kad briješ da imaš nekaj za reć, dat, učinit, a nema osobe za koju bi to učinio. Onda radiš stvari za bend, bar ja. To je isto organizam, bar ovaj moj bend. Za pola sata će svi otić offline, a ja ću ostat tu, ne radeć ništa. Osjećajuć tu prazninu. Upotpunjavajuć ju besmislenom komunikacijom i nasumičnim kopulativnim situacijama. A ostao bi s prvom curom da me nije ostavila. Bizarno. Evo, ovo je jedan od tih smsova na koje nikad ne bi dobio odgovor. |
06.09.2010., ponedjeljak
Čežnja
|
Događa se to u jesenje noći kada pada kestenje po asvaltu i kada se čuju psi u daljini, i kada se tako neopisivo javlja čežnja za nekim tko bi bio dobar, naš, bliz, intiman, drag, i kome bi mogli da pišemo pismo. Ispovijedali bismo mu sve što leži u nama. Pisali bi mu pisali, a njega nema. Miroslav Krleža |