08.08.2010., nedjelja
|
Stvarno nije bitno koliko puta se zakašljem i koliko od tih puta mislim da nemam više puno za poživjet. Dogode se te stvari. Ljudi se često boje nekih stvari i onda ih nikad ne naprave. Ja sam se bojao svega i napravio sam deset puta toliko. Baš zato jer sam ih se bojao. Kad sam pijan, pišem sporije nego inače, ali misli idu jednako brzo kao i inače. Al to je jednako nebitno. Oh. Kolika rana mi je na leđima. Fakat je glomazna. Mislim da sam pao. Ne znam dal je do bilo kad pao s tinom. Nije ni bitno, jebeš pad. :) http://www.youtube.com/watch?v=Ypcp_p-touk Osjetio ja ili pokazao prema nekom ljubav, prijateljsku ili kakovu god, to je apsolutno osuđeno na propast. I onda je paradoksalno da deset puta veću količinu toga ljudi ili žene mogu reć za mene, ali to jednostavno tako. Oh, jebanje majke, zašto, kako. Zato jer nemrem, nema smisla i tako je. Udaranjem čekićem u glavu. Mobitele, molim te, ne šalji sam poruke ljudima koji su mi u imeniku, a ne poznam ih. I još su k tome na ribnjaku kad i ja. Draw me a picture of the sun so I can hang it in my room I can make believe I'm getting warm and find courage to pursue Where we only hope to afford the sun, we stare at the walls that tear us apart, Then we laugh, the mirror, speaks out. Silence To tell me beauty would decrease is to fail to entertain My instincts like a life i felt, still linger down on Edinburgh Where we only hope to afford the sun, we stare at the dark and pray for some stars Then we cry, we found a new arc Silence I'm still wishing you love Silence |
06.08.2010., petak
dakle
|
Jako je rijetko da ti cigan ukrade ručak sa stola. I da ti isti dan vešmašina poplavi sve ikad. I onda i opkradu auto poput svega što krade auto nekom. Ali meni se to jednostavno dogodi. I dogodi mi se još mnoštvo momenata u kojima ja nemam nekakvu fantastičnu riječ za popratnju istih, jednostavno se dogode. Bilo bi jako retardirano reć da nisam i dalje pod dojmom događaja koji suse zbivali kroz zadnje dvije godine. Digresirajmo. Star sam. Dvije godine nekoć nisu značile ništa. Bile su dvije godine na putu do idućih tisuću, koje su jamačno trebale bit prefenomenalne i obojane zelenom, narančastom i čistom srećom. No, nisu bile. Neće nikad ni bit. Baš smo krešo i ja jutros, pijani, pričali o tim nekim momentima koji nas jebu. Njega više nego mene. Ja sam prošao to još davno. Davnim nazovimo godinu dana i bit ćemo ok. Al nismo ok. Ma jesam ok. Nemam pojma. Gledam ovo iz toliko rakursa, da svaki put mijenjam mišljenje. O tome čitajte na wikipediji il upišite akademiju. Neki dan sam se napio s anom. To je uvijek prekrasno pijanstvo. Izuzmimo buđenje u 7 s glomaznom glavoboljom, te uzimanje voltaren rapida, u 12 sa forteom i buđenje u 15 sa mamurlukom pijanstva užasa, to je bilo prekrasno pijanstvo. Sad sam doma i ćutim glavnu bolju. Ne znam. Vas sedam čita ovo, možda ni toliko. Al meni je to stvarno jako super. Jedva pogađajuć ove tipke, skoro pa ne posjedujem misao. Sad ću pisat random sranja. Stvarno volim bubanj, više od ijednog instrumenta, više od glasa, više od kompozicije, više od svega. Jednom sam nekoć jednako volio i čak dvije spodobe ženskog roda. Želim otić u daleke države da me nauče da budem najbolji na bubnju i jako ću se trudit da to tako bude. Što se spodoba žena i to tiče, ništa se nikad neće promijenit. Tužno je to, fakat me rastužuje da znam da je to tako, ali tako je. Manje inteligentni ljudi, koji su nam nerijetko i jako dobri prijatelji, često ništa neće shvatiti. Nemojmo nikad sumnjat u to. I nitko od nas nije nimalo poseban. Iako se trudimo nać nekog nama takvog. Paradoksalno. |