08.08.2010., nedjelja
|
Stvarno nije bitno koliko puta se zakašljem i koliko od tih puta mislim da nemam više puno za poživjet. Dogode se te stvari. Ljudi se često boje nekih stvari i onda ih nikad ne naprave. Ja sam se bojao svega i napravio sam deset puta toliko. Baš zato jer sam ih se bojao. Kad sam pijan, pišem sporije nego inače, ali misli idu jednako brzo kao i inače. Al to je jednako nebitno. Oh. Kolika rana mi je na leđima. Fakat je glomazna. Mislim da sam pao. Ne znam dal je do bilo kad pao s tinom. Nije ni bitno, jebeš pad. :) http://www.youtube.com/watch?v=Ypcp_p-touk Osjetio ja ili pokazao prema nekom ljubav, prijateljsku ili kakovu god, to je apsolutno osuđeno na propast. I onda je paradoksalno da deset puta veću količinu toga ljudi ili žene mogu reć za mene, ali to jednostavno tako. Oh, jebanje majke, zašto, kako. Zato jer nemrem, nema smisla i tako je. Udaranjem čekićem u glavu. Mobitele, molim te, ne šalji sam poruke ljudima koji su mi u imeniku, a ne poznam ih. I još su k tome na ribnjaku kad i ja. Draw me a picture of the sun so I can hang it in my room I can make believe I'm getting warm and find courage to pursue Where we only hope to afford the sun, we stare at the walls that tear us apart, Then we laugh, the mirror, speaks out. Silence To tell me beauty would decrease is to fail to entertain My instincts like a life i felt, still linger down on Edinburgh Where we only hope to afford the sun, we stare at the dark and pray for some stars Then we cry, we found a new arc Silence I'm still wishing you love Silence |