12.09.2004., nedjelja
oh, kakova promjena
|
Jebote, toliko sam spojeban da nemam samo podočnjake nego i kapnjake te podnosnjake. Ma boli me kurac. Stvar je u tome da smijete previše uvažit neke stvari kod ljudi. Obzirnost je debilana, pogotovo kad je umotana u strah. No, dobro. Sad ću ja vas ženetine nekaj pitat. Da li bi fakat bile u vezi u kojoj se osjećate ko dim? Ono, strasti ima točno minus tristo bodova a sve kao pršti od razumijevanja. Pogledate ga i vidite ono, joj, kurac vidite jebote. Onda dođe do seksa i vi tu uključujete razum. Oh, da. Volim ga, valjda mi je dobro. Gle, glasna sam, mora da je dobro. Pitanje za tipove jebote, dal bi vi bili u vezi u kojoj OSJECATE da ne valja a ona vas uvjerava u suprotno i to je to prekrasno lišce koje obožavate i na koje ste tak navikli da pušite svako izgovoreno sranje? Gledam sad na forumu temu neke koke koja se zaljubila i to te brije da neće varat dečka ali da si nemre pomoć i to. I sad, mišljenja su podijeljena. Inertne pizdurine briju da je veza nekaj vrijedno i da se ne smije razjebat. Da je bolje bit u vezi u kojoj ne osjećaš ali znaš da vrijedi neki kurac nego otić za emocijom, jer je manje vrijedna. Veli meni frendica kak je 4 godine zapravo ostavljala decka zbog osjecaja sigurnosti, svega kaj ju je naucio, svega kaj su prosli skupa i ta sranja i da joj je to jako sjebano razdoblje bilo iako to tada nije vidjela tako. Da se sjebala. No, on ju je motivirao na faks, na ovo, na ono. I hop! 4 godine. Jebo mater, pa ja bi jebeno umro da sam nesretan u vezi 4 godine. Meni je 6 mjeseci bilo dovoljno. Doduše, istina je da ona mene nije ostavila, ja nju ne bi nikad. Ono, gradnja života, povjerenje, nekaj vrijedno, ta sranja... Eto, sad sam se cuo s njom. Opet se pijana poševila na nekom tulumu. Štrecne to, nemrem nikaj reć. Baš onak. Nije da mi je svejedno. Ali nemam kaj za prigovorit, ja sam jebeno milijardu puta gori. Hm, ovak kad se čujem s njom, sjetim se vremena kad smo bili skupa i kad su nam razgovori bili jednako udaljeni kao što je ovaj sad bio. Začinjeno humorom, zajebancijom, nikaj od toga iz srca zapravo. Boli malo kad se sjetiš koliko si volio jednom, a sad nemaš baš nikakve veze s tom osobom, pogotovo kad čuješ da se pokarala i da se ničeg nemre sjetit jer je bila toliko pijana da joj deve zavide. Veli ona – znaš da ja kad pijem imam te rupe. Rupe koje treba popunit – rekoh. Hehe, nasmijasmo se. Ja poput grejpa sa laganim dodirom vinskog octa i češkog otrova za štakore kojem je rok trajanja istekao negdje '83. I sad se sjetim bliskosti. Ono, bez obzira na sva sranja i na to kaj smo zapravo bili nesretni, navečer bi se zagrlili, gledali telku skupa, bilo kaj i osjećali smo se doma. Osjećali smo da pripadamo. Zajebana tema i ja nemrem zauzet stav. Mogu, naravno. U momentu. Dok me drugi ne šupi prek pičke i pokaže da ne znam sve. No, i dalje mislim da ne treba bit u nezdravoj vezi. Pa makar ti ona kasnije kroz smijeh objašnjavala kak se jebavala i kak nema pojma ni kak a skoro ni s kim. Istrpiš nekak. To je ipak samo ego i nedostatak osjećaja bliskosti. Valjda. Je li? |