28.07.2004., srijeda
Bili su to dani...
|
Sad sam se tak žvajznul glavom u rub prozora da sam mislil da bum umrl. Jednom sam tak išel na zahod njatke a moj stari nije zatvaral vrata. U šoku je zaurlao da mu curi mozak. Jebote, kaj ljudi sve briju dok boli. Jednom mi je sestra priškripnula prste vratima od zahoda, tam kod štoka i još par puta potegnula, valjda u silnoj želji da me obezprstči. Jebo mater, koja je to presvemirska bol bila. A i u osnovnoj me kit sjebo. Isto tak ja naslonjen na štok od masivnih željeznih vrata od škole, palac stoji tranu i opa. Kit proba otvorit vrata, onak izvana, ja urlam ko pakleni sotona kojem je neko gurnuo kišobran u guzicu pa ga otvorio a ovaj niš ne kuži jer su stakla na vratima bila ona zamagljena. Mrzil sam ga jebeno. Prst mi je bil ko flispapir, ne jebem. Poput djevojcice iz filmova, otrčao sam prema domu zdravlja u potrazi za strucnom pomoci. Tamo je radila moja mama. Rekla je da sam pičkica kad sam došel tak zjeban placuc. Reko, fala mama. Mama me lijecila i kad mi je narasao king kong u uhu nakon kaj sam isto češkao hrđavim čavlom. Nikad nisam niš slomil, kaj je iznenađujuće. A padal sam odsvuda. Recimo, kad sam išao pokupit sestrin bicikl u dućan. Vozim se ja tak i skužim dečke i za njima s pljugom u ruci. Ubrzavam, ubrzavam, urlam da me pricekaju i oni stanu. I ja stanem. Onom jednom slobodnom rukom lahko poput vjetrića što prerijom piri uhvatih prednju kočnicu. Poginuo sam padom užasa i smrti. Bicikl me poklopio ko zadnjeg imbecila i zabio mi se u malaksalo tijelo već jedno vrijeme stopljeno sa uzavrelim đurđevačkim pločnikom. Smijal sam se bolno te polahko. Reko kurac, ak sam već poginuo smrću s bicikla, neka se smijem poput takovog. Ah, bilo je to vrijeme dječačkih nestašluka i brojnih površinskih rana od tupih i ne toliko tupih predmeta. I zgrada. Jednom sam bio uvjeren da me kuća rubom udarila u ćelenku. Nije, bio sam jako pijan od žestokih pića tada popularnih među nama mladim mladićima. Fakat sam bio uvjeren da me kuća drmnula. Onda me frendica htjela šivat iglom i komadom tkanine iz haljine. A onda se moj dragi prijatelj zaletio s udaljenosti 10 metara na vrata šupe gdje stajala su drva za ogrijev. Naime, grijanje je bilo na drva. Odnio je vrata, sebe, pobio par domaćih životinja i zadobio teže ozlijede mladog tijela, što ga nije spriječilo da nastavi lokat. To su bili dani. To su bili dani kada se svaka ozlijeda sa smijehom prepričavala na nedjeljnoj kavi u birtiji, lokalnom domu zdravlja ili bolnici. Sjecam se kad se ubio idol mladih kurt cobain. Gruma je ili jako volio cobaina ili je bio jako pijan. Znam da su mu tu godinu svinje pojele čitav urod blagotvorne biljke te je već imao dovoljno razloga za depresiju. Onda se gruma bacio u čivičevec ne bi li se samoubio. Da, sa metar i pol visine, zaronio je u 30 centimetara duboku podivljalu rijeku koju smo mi zvali potočić. Uganuo je nogu i nastavio pit. Sjecam se kaj mi je rekao tu večer, nikad to necu zaboravit. Rekao je – «stari...sve je to barok». A onda je otišao bljuvat iza obližnje picerije ne bi li se vratio nakon par minuta i nastavio lokat sa mnom. Nije baš dobro hodao, išao mi je nakurac s tom iskrivljenom nogom dok smo hodali prema iducoj birtiji. No, njemu ozlijeda nije predstavljala apsolutno nikakav problem. Bio je hrabar i ekstremno pijan. Bilo je to vrijeme prekrasnih prometnih nezgoda koje ce mi uvijek ostat u sjećanju. Nikad se neće vratit. Nikad necu imat 17 više. Nikad više neću gradit zid od obližnjeg građevinskog materijala i to nasred ceste u 2 ujutro, skrivajuć se u kukuruzu i iza kante za smeće koju smo netom ukrali i cekajuc da se nekakav automobil zaleti u isti. Koji put se sjetim. Kao sada, kada sam ozlijedio glavu. I onda se zapitam...da li sam ja opce bio trijezan kao dječarac. Ikad. |