27.07.2004., utorak
danas je utorak a ja bum auto dobil tek u subotu. al ne radi se o tome. opće.
Jedna moja prijateljica ševaljka rekla je meni ovo kaj bum sad napisal. Jednom smo se nekaj ševili i to, malo janpi i ubijen ko pas htel sam svršit u nju. Neam pojma kaj me copilo. Naravno da nisam, cak ni pijan nisam dovoljno retardiran za tak nekaj, ipak. I drugi dan veli ona meni jebote, nemrem si zamislit bit trudna s tobom. Veli jebote, da i ostanem trudna i rodim, nemrem zamislit da rađam ljudsko dijete. Onak, uvijek bi ocekivala da samo onak plop! izleti onaj mali zmaj iz jedne od tvojih priča, robot na navijanje il tak nekakva čudna situacija. Reko jebote fakat, nisam ni razmisljal. Onak, da mi žena rodi robota na navijanje. Genijalno. Ili zmaja. Sad cu ja vama reć o kakvom se zmaju radi. ovo je zmaj iz priče koju bum jednom napisal valjda. Zove se hektor. Po njemu je mačak dobio ime. Hektor je visok 7 centimetara, iz delnica je i radi u models cafeu ko upaljač. Nije jedini takav lik, dakako, al to cu ostavit za priču. Aj hint na još jednu. Zmajčica koja se zove Ro, iz petrinje je, visoka je 4 centimetra i zaposlena je u industrogradnji ko švas aparat. Mama joj je žirafa normalne veličine a tata lav visok 11 centimetara. Prava hrvatska familija.Nego, ona sva sranja kaj ljudi pišu dok su zaljubljeni i pizdarije. Dok ušla si u sobu, ostal sam bez zraka ko da me neko šupil lopatom po pleksusu a vrijeme se doimalo onakovim kao kroz pedeset epizoda santa barbare i to onih pedeset dok je eden bila zarobljena u planinama od strane zlog caina a cruzu je žbun zaklanjao pogleda te ju nije spasio u trišestoj. Ali ne jebem. Tocno tak se osjećam. Prvo sam se zgubil u rijecima, u razmisljanjima, u svemu kaj se zapravo ne da opisat. Onda sam se zgubil u pogledu, dodiru, svemu, jebo. Nikad nisam imal problema s riječima, ali sad ne znam kak bi opisal ovo. Sam se gledamo onak, oko mene može bjesnit treći svjetski rat, ljubo česić može držat govor, sva sranja svijeta se mogu događat oko mene i ja necu primjetit, nije mi bitno. Nikad, ali nikad se nisam baš tak osjecal. Ne podsjeca na neke prošle ljubavi, ne asocira na nikaj kaj sam do sada osjetio. I osjecam se prejebeno i preglupo istovremeno, mozda zato nemrem pisat o tome onako kak bi htio, kak mislim da ovaj osjecaj zasluzuje to. I sve ostalo mi je tak nekak nebitno. Jebeš auto, jebeš big brother, jebeš sve. Skoro pa sam dovršio 'things of less importance'. Ako je boga i nekoga s jeftinim i dobrim stanom, uskoro cu ju snimit citavu pa cete moc cut. Jeah. I nemrem pisat o sranjima kaj mi se događaju, jer su mi goli kurac u usporedbi s ovim kaj osjecam. Mozda dovršim španjolsku ili nastavim dublin. Fali mi strahovito. Ali dobro. Jebeš sve. Sad slušam pjesmu sa najljepšeg ljubavnog albuma ikad i jednog od najboljih albuma ikad opcenito. Smashing pumpkins – siamese dream Luna What moonsongs Do you sing your babies? What sunshine do you bring? Who belongs Who decides who's crazy Who rights wrongs where others cling? I'll sing for you If you want me to I'll give to you And it's a chance I'll have to take And it's a chance I'll have to break I go along Just because I'm lazy I go along to be with you And those moonsongs That you sing your babies Will be the songs to see you through I'll hear your song If you want me to I'll sing along And it's a chance I'll have to take And it's a chance I'll have to break I'm in love with you So in love Ako se može bit više gejpederski jadan sa gejpederskijim izrazom glupog lica, javite mi. Jer brijem da se nemre. No fakin vej. Rekao sam već. Nema tog voćka koji po gejpederizmu može stić zaljubljenog tenkrea. Ma fakin kakvi. Nije se još rodil. |