:::...Nešto malo nesporazuma ,ali idemo dalje...::::
Evo dogodio se OPET jedan od nesporazuma.
Naime neki ljudi kad dođu na moj blog (mislim na nevjernike ateiste ili kako već) preburno reagiraju,
ali očito zaboravljaju da SVATKO IMA PRAVO NA SVOJU VJERU!I JA TO POŠTUJEM.
No ok ispričali su se.
I još jedna stvar JA IMAM 14,5 GODINA I NISAM NIMALO DRUGAČIJA OD DRUGI AKO SAM VELIKI VJERNIK!
E sad idemo dalje.
Svi dobro znamo sv.Antuna Padovanskog neki više neki manje ,pa evo ja bih napisala i jedan posto o Njemu i današnjim svetcima.
Pa evo da započnem :
Sv.Antun Padovanski
Sv.Antun je rođeni u Lisabonu 1195 godine.
Bio je prvorođenac plemićke,bogate i moćne obitelji.Roditelji su ga usmjerili na školovanje.
Možda su priželjikvali da postane predstavnik crkvene vlasti ili gradske uprave.
Ali je dječak koji je na krštenju dobio ime Fernando(Fernandin) ,brzo počeo iznevjerivati njihove slavoljubne želje.
Fernando je izrastao u lijepog i zgodnog dječaka , stoga su i porasle tjeskobe ukućana gledajući mladića koji se ne uklapa u njihove želje da teži za ljudskom slavom.
Dospijevši u 15 godinu , nakon dugotrajne molitve i rzamišljanja napšta rodnu bogatu palaču i
zatvara se u opatiju sv.Vinka.To je red koji postoji još i danas.
Njegova ga obitelj i prijatelji odvraćaju i opsjedaju.
U njegov život unesen je nemir ,život mu je nesnosan a duša nemirna.
Odlučio se za još veći rez ,u dogovoru sa svećenikim poglavarima napušta svoj lijep i rodni Lisabon.
Otišao je u Coimbru drugu opatiju augustinskih redovnika.Ondje Ferdinand uživa i time se okoristio te pojačao svoje teološke studije.
Imao je 25 godina kada se zaredio.
Kada je u veljači 1220 godine se pročulo da je 5 franjevačkih misionara dalo živote za Krista brat portugalskog kralja ih je prenio u Coimbru i zakopao blizu opatije augustinaca.
Ferdinand je ugostio te mučenike i prisjetio se njihova susreta .Dojmila ga se njihova žarka vjera i susretljivost i jednostavnost te im se odlučio pridružiti.
Iskoristio je priliku kada su franjevci pokucali na vrata augstinske opatije,te im je odlućio reči svoje namjere da će napustiti augustince i poći sa franjevcima.
Uz poteškoće dobio je dopuštenje te uspio navućiu franjevačku odoru.
Da prekine vezu s prošlošću uzeo je ime Antun.
Antun se ukrcao na brod i tek što se iskrcao zahvatila ga je teška bolest.
Umjesto da propvijeda po trgovima ,morao je ležati na tvrdome ležaju sa malarijskom groznicom.
Tako je njegov san apostolatu i mučeništvu propao stoga se odlučio predati Božjoj volji.
Sv.Antun je krenuo na put u Asiz nakon što mu je Duh objavio u molitvi daje u Africi zaista podnio mučeništvo.
U Asizu je 1221 godine o Duhove vidio sv.Franju Asiškog i njegovu braću.
Sv.Franjo ga je očarao svojo svetošću ,unijevši mu u srce mir.
Iz Asiza je krenuo u Monteopaolo ,blizu grada Forli.Tu je proveo neko vrijeme u razgovoru s Bogom ,kao prijatelj s prijateljem.
U svega nekoliko mjeseci sv.Ante je obišao cijeli svijet.
Kada je stigao u Montepaolo činio se izgubljenim,al je bio radostan što je zaboravljen.
Prije propovijedanja Gospodine je želio da se sv.Antun preobrati stoga je sudjelovao u svećeničkom ređenju gdje i progovorio par prigodnih riječi.To je bilo očitvanje njegove sposobnosti za propvijedanjem.
U Arlesu 1224 godine sv.Franjo se ukazao sv.Anutnu za vrijeme propovijedi,da blagoslovi apostolsko djelo svog voljenog sina.Sv.Ante je bio čudotvorac,činio je razna čuda.
Antun je spremno u i duhu dočekao Gospodina.
Bio je 12.lipnja 1231 godine ,kada je Antun sišao s oraha i pošao jesti i piti sa svojo braćom uhvatila ga je laka klonulost .Svojim slabim iznemoglim glasom zamolio je da ga odvedu u Padovu.
Želio je umrijeti u svojem samostančiću blizu drage mu crkvice sv.Marije.
Kada je dan već izmakao kraju ,sveti Ante je zatražio sakramenat pomirenjai posljednju pomast,te se zagledao u nebo i zavapio:
''O preslavna Kraljice uzdignuta iznad zvijezda!''Nepomično je gledao u zvijezde ,i pitali su ga ''Što vidiš?'',a on je rekao Vidim svog Gospodina.I tada je preminuo.
Imao je 36 godina kada je umro.
Zaista divan svetac.
A sad nešto o sv.Mirku
05.11. Emerik, Mirko
Svetac
Danas se slavi i spomendan sv. Emerika čije ime mi Hrvati nazivamo Mirko, a što ga i kod nas nose mnogi muškarci. Tome je mladom svecu u živopisnim Šestinama kod Zagreba posvećena župna crkva, pred kojom se nalazi i grob velikana naše nacionalne povijesti, velikog Hrvata i borca za hrvatsku državnost, dr. Ante Starčevića. Šareni krov župne crkve Sv. Mirka u Šestinama, sama crkva sa svojim lijepim grobljem Naročito ožive baš u ove prve dane studenoga kad slavimo i ovoga sveca i kad su od Dušnoga dana još svi grobovi puni svježih i bujnih krizantema, toga najljepšega kasnojesenskoga cvijeća. Jedna je takva krizantema bio i sv. Mirko, koji je umro mlad, u cvijetu mladosti.
On je bio sin sv. Stjepana, prvog ugarskog kralja, u koga je otac stavljao velike nade. Godinu mu rođenja ne znamo točno, već samo približno. Rodio se između 1000. i 1007. godine. Odgajao ga je uz oca i sv. Gerard, koji će kasnije postati canadskim biskupom.
Spremajući ga za svoga nasljednika na prijestolju, otac mu je isprosio za ženu jednu bizantsku princezu. Prema životopisu, koji je napisan gotovo 100 godina poslije njegove smrti, Emerik je živio u braku u potpunoj čistoći.
Emerikovo je ime Naročito vezano uz jedan spis što su ga u srednjem vijeku nazivali Speculum regum (Ogledalo kraljeva), a u kojem su opisane vladarske vrline. Izvorni je naslov toga spisa De institutione morum ad Emericum ducem – O odgoju u dobrim običajima, upravljeno i posvećeno knezu Emeriku. Spis se pripisuje baš njegovu ocu sv. Stjepanu, kome je bilo toliko stalo da u Emeriku ugarsko prijestolje dobije što primjerenijeg vladara, čovjeka koji će ne samo gospodovati, već vladati, obdržavajući sam kršćanske vrline, promičući opće dobro. I kršćanski bi vladar u neku ruku morao biti pastir i otac svojih podanika.
Emerik je imao odličnih vrlina te je mogao postati dobar kršćanski vladar, ali se Providnosti drukčije svidjelo. Nama, zaista, Božji putovi nisu shvatljivi, ali u duhu vjere valja ih prihvatiti, kao što ih je prihvatio i sv. Stjepan kad mu je bilo javljeno da mu je sin Emerik, njegova nada i uzdanica naroda, u lovu nesretno poginuo. Tom ranom i nenadanom smrću stvorila se teška situacija u pitanju naslijeđa na ugarskome prijestolju koje bijaše tim dvojbenije što se radilo o mladom kraljevstvu koje je prvi kralj sv. Stjepan nastojao utvrditi te duhovno i moralno uzdići. Kao godina smrti svetoga Emerika računa se 1031.
Prema dvama ugarskim hagiografskim izvorima, sastavljenima između g. 1095. i 1116., papa Grgur VII. je odredio jednom konstitucijom, koja se nije sačuvala, da se izvrši »elevatio corporis« – uzdignuće tijela – svih onih koji su Panoniju obratili na kršćansku vjeru. Među tim ugarskim svecima njihova historiografija nabraja s kraljevima Stjepanom i Ladislavom i s biskupom Gerardom i kneza Emerika. Ta je konstitucija bila povod da su u Ugarskoj procvali mnogi hagiografski zapisi, među kojima i Vita s. Hemerici – Životopis sv. Emerika. Ta je knjiga za tadašnje vjernike željela biti pobudno štivo.
05.11.2005. | 15:00 | 5 K | P | # | ^
