Kako sam naivno vjerovala svome mužu
Čovjek bi rekao da kad se netko uda poslije 40.-e da će imati pametniji odabir partnera, tako sam ja mislila. Imaš neke svoje puteve i ideale, znaš (pro)cijeniti ljude i da mi je netko prije 3 godine rekao da ću završiti ovako, ne bih vjerovala. Eto sve ono što si nisam dopuštala kao klinka, iz nekog razloga sada žvačem i nazivam ljubavlju.
Moj muž je u duši krhak i dobar, vjerujem. Znam da me nikad ne bi prevario ni ostavio. Iskreni smo. No njegova percepcija mene, to je nešto o čemu bi se dalo raspravljati. I tako sam ja stalno na tapeti, stalno nešto ne valja oko mene. Ne radim dobro ili ne napravim uopće kako je on to sebi zamislio. Prodike, spočitavanje, pametovanje. Stalno sam nešto, ovakva onakva. I čovjek bi rekao da je moj muž znači gunđalo, ne treba ga uzeti za ozbiljno.
No ja volim srcem a ne na pola i kad me posere mene zaboli.
Neki dan mi je hladno i kao usput za stolom rekao da se on više nikada neće voziti u autu dok ja vozim jer se on, eto ne osjeća sigurno, činim ga nervoznim i želi se zaštititi. I da je moja ideja da svladam vožnju besmislica. naravno, to je rečeno s blagom dozom arogancije jer njemu je bitno istaknuti kako je on zakinut ovdje, da se razumijemo....to kako se ja osjećam, to nije bitno. Dapače, poželjno je da se osjećam posrano jer bi onda on valjda dokazao svoju nadmoć i kontrolu, ne znam što je posrijedi.
samo ću napomenuti da 3 godine nisam sjela za volan jer me uvjerio da sam loš vozač i jednom u vožnji otvarao vrata da bi iskočio van dok sam ja smirivala stvari. Da, nisam dobar vozač. Zar zaista toliko loš? Ako i da, zar je to način? Ja sam nedavno odlučila svladati vožnju i vozila sam i on je pomogao i bio je potpora ali on jednostavno gubi živce i nema strpljenja .... i ja ga, kaže, ne slušam.
I sad u prvih godinu i pol dana braka ja sam na takve njegove fore nasjedala, ja bih vikala, cvilila, plakala i molila, on bi se ljutio i tjerao me od sebe jer ne tolerira moje ispade i onda po dva dana ne bismo razgovarali i ne bi spavali on bi bio ljut na cjeli svijet.....Samo ću još spomenuti da nam se pokvario auto u prvoj godini braka i nekim razlogom sam ja za to bila kriva pa smo se skoro rastali. Ja sam zvala u općinu i dogovorila koje papire trebamo i onda je pritisak njegov tek popustio. Do tad je prijetio i vrijeđao. Nazivao me pogrdnim imenima.....
No, vratimo se na situaciju od neki dan. Ta je najfriškija pa eto da nju obradim.
nakon godinu i pol cviljenja i plakanja, nekako se čovjek valjda navikne. Prestala sam plakati, još ponekad vičem. Svako malo je neka psihoza. Durenje, ljutnja, pa neće razgovarati, neće jesti, ja sam ovo ono. I tako ja više ne plačem. Ne može me više uvrijediti i posrati kako je mogao. Ponekad ignoriram. Ponekad odbrusim. Onda opet ne valjam.
Ovaj put neću pokleknuti. Odlučila sam voziti. To me čini sretnom. Ja volim uspjehe, volim raditi na sebi i biti bolja osoba. Volim izazove, volim se razvijati. I da, veseli me što sam opet vozač. Veseli me da sam ja, baš ja, vozila auto kroz centar grada što mi se prije par godina činilo kao nebeska prepreka. No sve u životu dođe na svoje.
I tako smo zadnjih dva dana moj muž i ja proveli kao stranci, svatko u svojoj psihozi. On ljut, ja pomalo jadna. Tjeskobna. On isto tjeskoban. I ne znam do kad tako?
Naivno sam vjerovala da kad te netko želi oženiti da stvarno želi dobro i tebi i sebi. Nekako više u to ne vjerujem. Nisam sigurna koliko je moj muž dobrobitan za mene a koliko opasan. Netko tko iz živčanoče radi scene po cesti u stranoj zemlji i tako vrši pritisak na mene, vrijeđa, odguruje me od sebe kad pokušam prići i smiriti stvari....netko tko na trajektu za Hvar ubode jezikom tako što me pita jesam li i tu imala neku od svojih avantura, dok ja stojim sa suzom u oku od sreće zbog prirodne ljepote Hvara i osjećaja uspjeha što sam tamo....netko pred kim mi je pokazati svoju radost uvijek upitno jer ne znam hoće li me pokušati posrati ili će se zaista radovati sa mnom....koliko još vremena da si damo?
Kolika je cijena iskustva?
Umro mi je dida.
Na komemoraciji je gradonacelnik rekao kako ce ga se uvijek sjecati, njegovog lika s crnim sesirom kako hoda gradom i
vuce svoju torbu punu hrane za svoje macke. Moj dida, kojeg su cijenili svi, ta
slika starca koji hoda i dovikuje ljudima cekaj stani, moram nesto da ti kazem....
Ja sam željela biti nešto više od obične cure iz malog grada na rubu Hrvatske. Ja sam osvajala Zagreb, ja sam putovala u Pariz i London, Indiju i Bhutan.
Dolazila doma tek kao gost dva tri puta godišnje.
Gledala sam didu kako kroz godine prelazi u poniznog slabašnog starca iz one silne velicine koju je čitav život živio.
Šešir mi je jako poznat, price o mackama bile su mi smiješne i naporne, ponekad... I mogu ga zamisliti kako hoda sa svojim štapom i sesirom i priča svoje priče svim prolaznicima...
Ali ja ga nisam takvog vidjela.
Mene tamo nije bilo.
Ja sam bila zauzeta svojim životnim putem.
I tako to ide u životu. Svatko živi svoj put. Moj dida je živio za svoj rodni grad, njegove ulice, zgrade i drveće, ja sam živjela za širenje svjetonazora, za svijet.
Moj dida je skupljao predmete, ja sam skupljala trenutke.
Neke stvari u životu dobijemo da bismo neke druge izgubili, propustili. I danas se pitam što zaista vrijedi više.
Pogled s Eiffelovog tornja, uvazeno postovanje cijelog grada.... ili osmjesi ljudi koji su obitelj, do kojih nam je stalo.
Sjećanja
Često sanjam svoj rodni grad, onakav kakav je bio dok sam bila mala.
Šetnja kroz park na putu do bake, u maglovito jesenje veče, dok sumaglica isparava iz svakog izdaha...visoki stari divlji kesteni ponosno nanizani uz nogostup poput vojnika, daju osjećaj zaštite i sigurnosti, dok moje crvene čizmice podstavljene bijelim krznom griju noge koje gaze po šuštavom opalom lišću...
U daljini smeđe bijela zgrada banke, vjerojatno jedina koja i danas potpuno isto izgleda.
Bili su to trenuci spokoja, put do bake je uvijek nagoviještao put u mir i sreću. A život je bio avantura koju je tek trebalo otkriti. Moje djetinje neiskvareno srce bilo je radosno, uzbuđeno. Sve je bilo radost, sve je bilo iskreno.
Život bi bio mnogo ljepši svima nama kad bismo znali kako ga takvim i zadrzati. Iskrenim i radosnim. I umjesto potrošenih razočaranih lica ostati djeca koja se znaju radovati običnoj jesenskoj večeri.
