Sjećanja
Često sanjam svoj rodni grad, onakav kakav je bio dok sam bila mala.
Šetnja kroz park na putu do bake, u maglovito jesenje veče, dok sumaglica isparava iz svakog izdaha...visoki stari divlji kesteni ponosno nanizani uz nogostup poput vojnika, daju osjećaj zaštite i sigurnosti, dok moje crvene čizmice podstavljene bijelim krznom griju noge koje gaze po šuštavom opalom lišću...
U daljini smeđe bijela zgrada banke, vjerojatno jedina koja i danas potpuno isto izgleda.
Bili su to trenuci spokoja, put do bake je uvijek nagoviještao put u mir i sreću. A život je bio avantura koju je tek trebalo otkriti. Moje djetinje neiskvareno srce bilo je radosno, uzbuđeno. Sve je bilo radost, sve je bilo iskreno.
Život bi bio mnogo ljepši svima nama kad bismo znali kako ga takvim i zadrzati. Iskrenim i radosnim. I umjesto potrošenih razočaranih lica ostati djeca koja se znaju radovati običnoj jesenskoj večeri.
