Čovjek bi rekao da kad se netko uda poslije 40.-e da će imati pametniji odabir partnera, tako sam ja mislila. Imaš neke svoje puteve i ideale, znaš (pro)cijeniti ljude i da mi je netko prije 3 godine rekao da ću završiti ovako, ne bih vjerovala. Eto sve ono što si nisam dopuštala kao klinka, iz nekog razloga sada žvačem i nazivam ljubavlju.
Moj muž je u duši krhak i dobar, vjerujem. Znam da me nikad ne bi prevario ni ostavio. Iskreni smo. No njegova percepcija mene, to je nešto o čemu bi se dalo raspravljati. I tako sam ja stalno na tapeti, stalno nešto ne valja oko mene. Ne radim dobro ili ne napravim uopće kako je on to sebi zamislio. Prodike, spočitavanje, pametovanje. Stalno sam nešto, ovakva onakva. I čovjek bi rekao da je moj muž znači gunđalo, ne treba ga uzeti za ozbiljno.
No ja volim srcem a ne na pola i kad me posere mene zaboli.
Neki dan mi je hladno i kao usput za stolom rekao da se on više nikada neće voziti u autu dok ja vozim jer se on, eto ne osjeća sigurno, činim ga nervoznim i želi se zaštititi. I da je moja ideja da svladam vožnju besmislica. naravno, to je rečeno s blagom dozom arogancije jer njemu je bitno istaknuti kako je on zakinut ovdje, da se razumijemo....to kako se ja osjećam, to nije bitno. Dapače, poželjno je da se osjećam posrano jer bi onda on valjda dokazao svoju nadmoć i kontrolu, ne znam što je posrijedi.
samo ću napomenuti da 3 godine nisam sjela za volan jer me uvjerio da sam loš vozač i jednom u vožnji otvarao vrata da bi iskočio van dok sam ja smirivala stvari. Da, nisam dobar vozač. Zar zaista toliko loš? Ako i da, zar je to način? Ja sam nedavno odlučila svladati vožnju i vozila sam i on je pomogao i bio je potpora ali on jednostavno gubi živce i nema strpljenja .... i ja ga, kaže, ne slušam.
I sad u prvih godinu i pol dana braka ja sam na takve njegove fore nasjedala, ja bih vikala, cvilila, plakala i molila, on bi se ljutio i tjerao me od sebe jer ne tolerira moje ispade i onda po dva dana ne bismo razgovarali i ne bi spavali on bi bio ljut na cjeli svijet.....Samo ću još spomenuti da nam se pokvario auto u prvoj godini braka i nekim razlogom sam ja za to bila kriva pa smo se skoro rastali. Ja sam zvala u općinu i dogovorila koje papire trebamo i onda je pritisak njegov tek popustio. Do tad je prijetio i vrijeđao. Nazivao me pogrdnim imenima.....
No, vratimo se na situaciju od neki dan. Ta je najfriškija pa eto da nju obradim.
nakon godinu i pol cviljenja i plakanja, nekako se čovjek valjda navikne. Prestala sam plakati, još ponekad vičem. Svako malo je neka psihoza. Durenje, ljutnja, pa neće razgovarati, neće jesti, ja sam ovo ono. I tako ja više ne plačem. Ne može me više uvrijediti i posrati kako je mogao. Ponekad ignoriram. Ponekad odbrusim. Onda opet ne valjam.
Ovaj put neću pokleknuti. Odlučila sam voziti. To me čini sretnom. Ja volim uspjehe, volim raditi na sebi i biti bolja osoba. Volim izazove, volim se razvijati. I da, veseli me što sam opet vozač. Veseli me da sam ja, baš ja, vozila auto kroz centar grada što mi se prije par godina činilo kao nebeska prepreka. No sve u životu dođe na svoje.
I tako smo zadnjih dva dana moj muž i ja proveli kao stranci, svatko u svojoj psihozi. On ljut, ja pomalo jadna. Tjeskobna. On isto tjeskoban. I ne znam do kad tako?
Naivno sam vjerovala da kad te netko želi oženiti da stvarno želi dobro i tebi i sebi. Nekako više u to ne vjerujem. Nisam sigurna koliko je moj muž dobrobitan za mene a koliko opasan. Netko tko iz živčanoče radi scene po cesti u stranoj zemlji i tako vrši pritisak na mene, vrijeđa, odguruje me od sebe kad pokušam prići i smiriti stvari....netko tko na trajektu za Hvar ubode jezikom tako što me pita jesam li i tu imala neku od svojih avantura, dok ja stojim sa suzom u oku od sreće zbog prirodne ljepote Hvara i osjećaja uspjeha što sam tamo....netko pred kim mi je pokazati svoju radost uvijek upitno jer ne znam hoće li me pokušati posrati ili će se zaista radovati sa mnom....koliko još vremena da si damo?
Post je objavljen 19.03.2021. u 17:04 sati.