Umro mi je dida.
Na komemoraciji je gradonacelnik rekao kako ce ga se uvijek sjecati, njegovog lika s crnim sesirom kako hoda gradom i
vuce svoju torbu punu hrane za svoje macke. Moj dida, kojeg su cijenili svi, ta
slika starca koji hoda i dovikuje ljudima cekaj stani, moram nesto da ti kazem....
Ja sam željela biti nešto više od obične cure iz malog grada na rubu Hrvatske. Ja sam osvajala Zagreb, ja sam putovala u Pariz i London, Indiju i Bhutan.
Dolazila doma tek kao gost dva tri puta godišnje.
Gledala sam didu kako kroz godine prelazi u poniznog slabašnog starca iz one silne velicine koju je čitav život živio.
Šešir mi je jako poznat, price o mackama bile su mi smiješne i naporne, ponekad... I mogu ga zamisliti kako hoda sa svojim štapom i sesirom i priča svoje priče svim prolaznicima...
Ali ja ga nisam takvog vidjela.
Mene tamo nije bilo.
Ja sam bila zauzeta svojim životnim putem.
I tako to ide u životu. Svatko živi svoj put. Moj dida je živio za svoj rodni grad, njegove ulice, zgrade i drveće, ja sam živjela za širenje svjetonazora, za svijet.
Moj dida je skupljao predmete, ja sam skupljala trenutke.
Neke stvari u životu dobijemo da bismo neke druge izgubili, propustili. I danas se pitam što zaista vrijedi više.
Pogled s Eiffelovog tornja, uvazeno postovanje cijelog grada.... ili osmjesi ljudi koji su obitelj, do kojih nam je stalo.
Post je objavljen 02.02.2021. u 19:28 sati.