Vihor
Kako si lijep kad kao stablo
nagnut si nada mnom
iz ramena rastu gipke grane hrasta
u krošnji me zibaš u širini vjetra
diže se oluja bilo gromom bubnja
utihle su ptice u oku vihora
evo te privija zapuha žestina
k meni zemlji - ćutiš li
kako prska nebo?
Sljubit će nas kiša
Primalni krik i tako to.
|