istina o životu
subota, 25.07.2009.
Budite dobri.
Iz komina sa se začu smijeh i kroz smijeh:» Veselo! Veselo, majstore!» U kominu nađoh svoj veseliji dio kako polaže žablje krake na maslinovo ulje, dodaje češnjak i petrusimul i zalijeva bijelim suhim vinom po principu:» Pola pije, pola žabam' daje». Na upit zašto me zove majstorom, veseljak odgovori da tako naziva ljude koji su u stanju pokvariti uteg od pet kila.
Kasnije mi je uz bogovske žabe i vino objašnjavao da su ljudi, izabrani od naroda, zapravo, nastali ukrštanjem švrake i zeca – kradljivo i strašljivo. Pošto nemaju previše vremena, u kojem će biti na vlasti, boluju od Prokrustova sindroma - sindroma svoje mjere i mrtvila te sindroma « ne talasaj» i sindroma Šeherzade - svaki dan moraju ispričati po jednu priču da bi preživjeli na vlasti. Šeherzada je Harunu al Rašidu morala ispričati 1001 priču da bi produžila život, a ovi, pošto nisu tako maštoviti neprestano ponavljaju deset istih priča u tisuću i jedan dan, koliko im traje mandat.
Sreća je njihova da narod ne pamti ko Harun al Rašid. I još doda nešto jedva čujno, žvačući posljednje krake, nešto kao da korak po korak i uvijek iz nerazumljivih razloga sredstvo poništava svrhu.
Struktura teatra i biloška struktura ljudskog bića nas gura na jednu stranu, a mi uporno radimo protiv organskog razvoja ideje i širimo mrtvilo i na one krajolike koji ga ne podnose – na teatar koji je živi organizam i samo svojom živošću može opstati u svijetu koji ga okružuje.
Ljubav je biološka dinamika dubokosežnih korijena. Zanemariti da je spoznati i činiti isto i
da je svako znanje čin, čini da ljudsko biće ne smatramo živim bićem nego objektom.
Što god napravili, na bilo kojem području, hodali ili apstraktno mislili, uključuje cijelo naše tijelo. Svaki čin se ispunjava kroz našu strukturalnu dinamiku i naše strukturalno međusobno djelovanje. Sve što činimo je strukturalni ples u koreografiji suživota.
Mi smo gurnuti u socijalnu dinamiku, u misleno kretanje koje je uvjet ljudskosti, koje nije samo obična pretpostavka: Mi imamo samo ovaj svijet koji smo stvorili u zajednici s drugima i samo nam je ljubav omogućila stvoriti takav svijet. Bit svih poteškoća s kojima se danas sukobljavamo jest naše nespoznavanje spoznaje, naše neznanje da znamo. Naš čin – sve svakodnevne radnje bez iznimke – pomaže da se stvori i potvrdi svijet u kojem ćemo biti ono, što, u izmjeni s drugima, postajemo, stvarajući svijet.
Spomenuvši ljubav nisam, naravno, mislio na ono svakodnevno žvaljenje i baljenje po kuloarima u i oko teatra. Od ljubavi umjetnici moraju, kao i u svemu, uzimati ono najbitnije, a to su nesebičnost, vjernost, točnost, strpljenje i dobrota.
Nesebičnost je onaj dio ljubavi koji se odražava u poštivanju kolege, njegovog ulaganja napora i potpore da taj napor da rezultate. To je iskren osjećaj poštovanja za svačiji uloženi napor u našem hodu ka krajnjemu zajedničkom cilju, k predstavi i njezinom uspjehu.
Točnost bi morala biti jedna od konstanti dobrog i živog teatra. Od doslovne točnosti, ne kašnjenja na probu, do točnosti u izražavanju na sceni. Poštovati vrijeme i poštovati preciznost izraza je osnova kojom pokazujemo koliko poštujemo čovjeka i njegovo djelo. Točnost je posebno važna u umjetnosti gdje ne postoji « otprilike» i «lako ćemo».
O strpljivosti treba znati, samo toliko, da naše bavljenje umjetnošću traje koliko i naš život.
Vjernost teatru ili projektu treba podržavati sve dok se ne počne kositi s vjernošću samome sebi i svom shvaćanju teatra ili projekta u kojem jesi. U to je uključeno naše mišljenje, osjećanja, svakodnevno djelovanje i ponašanje.
Kao prvo konceptualni kod – kako promatramo živo biće teatra, kako ga sebi opisujemo i razjašnjavamo da bismo ga mogli razumjeti i kao razumna i autentična bića sudjelovati u njegovom radu i razvoju.
Zatim analitički kod kojim čovjek sebi razjašnjava kako razumijevajući pravilno, djelotvorno, ciljano i učinkovito treba djelovati.
Estetski kod definira što je lijepo, estetički - formalno zadovoljavajuće i najvažniji
etički kod kojim razjašnjavamo sami sebi i društvu što je to etički ispravno, povezano s onim što odgovara našim etičkim načelima.
U dobrim teatrima i teatarskim ansamblima i jedino u živom teatru, sastavljenom od autonomnih jedinki koje se nesebično potpomažu, ti su kodovi jasno određeni i čvrsto spojeni, a u teatrima koji su loši ili u opadanju oni su loše definirani ili ih nema. U takvim sredinama, u svakome pojedinačnom kodu pravila proturječe jedna drugima, ne dopunjuju se uzajamno i između sebe su puna proturječja. Kreativnost se poboljšava u dobrim teatrima i ansamblima i u takvim sredinama se ostvaruje njezina prava definicija, pronalaženjem nečeg što je jedinstveno, novo, što dobro funkcinira i što je lijepo i dobro za sve. Problemi u teatru nastaju što su kazališni financijeri prvenstveno usmjereni i školovani analitički – racionalno, a svaku sposobnost, intuiciju, imaginaciju, viziju, instikt , koja je bezuvjetno potrebna da nadahnjuje i potiče ljudske stvaralačke mogućnosti, namjerno sprječavaju i onemogućuju iz nekih svojih pragmatičnih i često banalnih, privatnih razloga.
Kad se sve četiri sastavnice podudaraju s tvojim shvaćanjem teatra ili projekta, ostani u teatru ili projektu i budi mu vjeran, a ako se bilo što od toga kosi s tvojim stavovima, moraš izaći iz te muke u kojoj jesi i potražiti onaj kojem možeš biti privržen, jer bez toga, ako nisi mazohist, nema nikakvog smisla ostati u teatru. Postoje mnogo bolji načini samokažnjavanja.
Ne potpadajte pod uticaje grupe, čopora, mase, jer ste i sami masa – masa svojih atoma, ćelija, koje se spajaju u proteinske molekule koje vas čine posebnim bićem.
Budite dobri. U umjetnost se ulazi čista srca. Ne spletkarite, time se postižu samo prividni uspjesi. Što vam koristi ako ste smicalicama došli do uspjeha kad i sami znate da je to rezultat podlosti, a ne talenta. Ne mora to nitko znati osim Vas, ali je dovoljno da se ujutro kod brijanja pogledate u zrcalo. Mrzovolja, nezadovoljstvo i spletke donose samo prividne i povremene uspjehe, a dobrota, otvorenost i vedrina su uspjeh sami po sebi.
