istina o životu
utorak, 17.02.2009.
Guzonje u džumbusu
DŽUMBUS iliti performans se sastojao od toga da će on meni kupiti pivo i da ja sjednem pod određenu topolu ili brezu u dvorištu ITD – ea i da pickam pivo, a on će se popeti na tu dotičnu topolu ili brezu i to dosta visoko i iz mraka vikati Ujevićevo:» Pobratimstvo lica u svemiru». Ja ne trebam raditi ništa nego pickati pivo i nakon svake strofe se prevrnuti preko glave – kolut naprijed i opet sjesti pod brezu ili topolu i pickati pivo. « Ima jedno šest- sedam strofa...neće ti biti teško». Završile su predstave. Svi se skupljaju u dvorište. Darko mi donosi pivo i ja se smještam pod dotičnu biljku, a Darko se penje u krošnju. Tišina. Ljudi pričaju između sebe o predstavama...Niko se ne nada džumbusu. Odjedamput iz velikih visina zaorga ko božji glas pred oluju:» Ne boj se nisi sam...», nekima ispadoše čaše iz ruku, masom prođe drhtaj stravine, razgovor prestade i sve se glave okrenuše u mrak krošnje iz koga je dalje grmjelo:»Ima i drugih nego ti» i tako dalje. Ja sam se uredno vrtio preko glave i pickao pivo, a iz visina se širila jeza i prekrivala dvorište... Mrak progovara...ljudi strahuju. Već nakon treće strofe su mi se pridružili i Mladen, Branko i Enes s pivskim flašama pa smo se svi vrtili preko glave, pickali pivo i pojačavali džumbus.
Kad je završilo, ustali smo se i otišli na šank pickajući pivo, a Darko je ostao još izvjesno vrijeme u krošnji i sišao je tek kad su ljudi prestali obraćati pažnju na krošnju. Džumbus je uspio. Nezgoda je bilo samo to što je neki novinar sve krivo shvatio i sutra u «Večernjaku» napisao da je poslije predstave u vrtu ITD – ea Darko Ćurdo izveo performans vrteći se preko glave i pickajući pivo dok su sa razglasa iz krošnje drveća odjekivali Ujevićevi stihovi.
Došao je ljut na Akademiju i bacio novine pred nas:»Vidi sve je krivo shvatio. On misli da si ti ja». « Ima i zašto. Kad me je pitao kako se zovem...Ja sam rekao Darko Ćurdo». Nije mogao vjerovat...Gubica mu se objesila do poda...Nasmijao se i još ne vjerujući vrtio glavom i mrmljao :» A tako zemljak...Dobro, dobro...To je ono tvoje:» za te, zemljak, i u vodu i u goru».
ĐENTILECA – od talijanskog gentilezza – ljubaznost, otmjenost... je ono što sam najviše zapamtio kod ljudi iz moje klase. Nekakav sirotinjski ponos, nepristajanje na običnost, plemenitost i otmjenost u prilikama kad se to ne očekuje...Ljubaznost prema potpunoj nepravdi i otvorenom šikaniranju sudbine...i tako sve do graničnog područja do trenutka kad nepravda postaje besmislena. Onda bi se pobunio nekakav otmjeni prkos i čovjek koji bi do tog trenutka osjećao nadmoć i da je vlast u njegovim rukama bi se odjednom našao na zemlji pregažen prezirom i neposluhom. Jedan je skoro završio u moru, drugi za dlaku izbjegao batine, a treći ostao sam u gledalištu dok su mu glumci odšetali u «Švemu» na večeru.
ĐILKOŠ – od mađarskog gyilkos – ubojica. U prenesenom značenju vjetrogonja, obješenjak, neobuzdan, raspušten seoski momak... za razliku od đentiluommo – plemenit, otmjen čovjek.
Dva pola između kojih su se pomicala naša klasa zavisno od raspoloženja i uvjeta po principu:» S nama možeš kako hoćeš, ali nećeš dokle hoćeš».
ENTUZIJAZAM - ENTUZIJAST – iz grčkoga, a znači – oduševljenje, zanos, žar, stanje poleta, ushita, zanesenost, to jest – zanesenjak, ushićen čovjek, čovjek žarko predan nekom poslu. Tko nije bio s nama na «Eduardu II», »Svrhi od slobode» i « Kolumbu», a ima iste odlike, taj je amater. Entuzijasti smo bili mi.
FAKTOGRAFIJA - FAKTI – dolaze od latinskog fakti što znači činjenice i grčkoga grafo što znači pišem. U ovome što pišem ima jako puno istinitih činjenica, ali još više beskrajne ljubavi i sjete pa bi se usudio izmisliti izraz za moj način pisanja – faktografija amorosa iliti
još bolje faktografija dolorosa.
GUZONJE – ni iz latinskog ni iz grčkog nego je naša izumina. Grupa ljudi koja živi od umjetnosti i to uvijek bolje od umjetnika, a da s njom nema uopće nikakve veze, zapravo je vrlo često i prezire kao i njene nosioce. Vidimo ih vrlo često kako otvaraju i zatvaraju festivale, otvaraju i zatvaraju izložbe na kojima poslije neće ostati, otkrivaju spomenike od kojih se gade i prisustvuju promocijama knjiga, premijerama i stotim izvedbama nečega što ne razumiju. Na jednim Ljetnjim igrama su guzonje da bi se uvukli gospođi Savki i gospođi Muhoberac, poslije otvaranja igara na prekrasnoj terasi Galerije moderne umjetnosti priredili fantastičan prijem sa stolovima punih delicija. Na stolu je bilo svega, a u čelu stola ispred Savke jedan ogroman jastog a la francaise. Mi smo to odmah uočili. Tko to mi? Pa Šovo i Boban, koji su u to vrijeme bili zaigraniji čak i od nas...» A tko ste to vi»? Pa Mladen i ja po onoj staroj:»Di će kolo bez kokana». I dok su drugi buljili u raketama ukrašeno nebo mi smo se kroz neprijateljske linije nepoznatih guzonja primicali jastogu. Bilo je dogovoreno da se jede poslije vatrometa. Vatromet je završavao upravo kad smo mi završavali jastoga. Guzonje su pozvizdile, a Savka i Fani su se smijale ko lude, grlile nas, a mi smo se puštali i nismo ih smjeli zagrliti da im masnim rukama ne zaprljamo svečane haljine.
