istina o životu
subota, 24.01.2009.
Autor u suvremenom teatru
AUTOR : Zanesenjak koji noćima ne spava jer hoće dramu, komediju ili tragediju prebaciti
na papir. Sjedi...Misli...Svako pola sata mu nešto padne na pamet....Pa zapiše...Pa pije vino ....Puši...Razmišlja....Pa zaspe. Probudi se rano ujutro i taman da će napisat jednu dobru rečenicu, žena ga pošalje na pijacu da kupi mrkvu, krompir, luk i meso za ručak....Dođe kući mora kuhat, a poslije ručka oprat pjate i odvest ženu kod frizera i dok je čeka popit piće u birtiji preko puta pa je vratiti kući. Do kuće već zaboravio genijalnu jutrošnju ideju... Večera...Sjeti se one jutrošnje, genijalne ideje i taman počne pisati....Iz sobe se javi mazni glas njegove ljubljene:»Dragi»....i onda ideš radit ono što ne bi htjeo...a ne radiš ono što bi htjeo....Težak je život nas umjetnika....Sve se na koncu poklopi...Tekst je gotov...Dramaturg ga čita i lupa te po leđima ...to isto čini i redatelj i kaže da je sve u redu:» Stari....Genijalno»... samo da moraš popravit prvi, drugi i treći čin, a čevrti i peti potpuno izbaciti i napisati ponovo. Nema problema. Odeš kući, a žena otišla s ljubavnikom u Pakoštane. Odeš u krčmu preko puta, popiješ pet litara bilo čega...Isplačeš se na konobarevom ramenu...Vratiš se u stan i poubijaš sva lica drame....Odneseš dramaturgu, a on kaže malo je....Već si na kraju snaga...Odeš u Pakoštane i ubiješ ženu i ljubavnika.... i sve to priznaš na sudu i dramaturg zadovoljan, a redatelj kaže:» Malo je». Izađeš sa kaucijom i ubiješ u Primoštenu tuđu ženu i ljubavnika joj i redatelj govori:»Sad je dobro», a dramaturg :»Malo je»....Za postat dramski pisac u Hrvatskoj treba ubit Hrvatsku... Mislim da je bolje poubijat dramaturge i redatelje.
Drama je gotova...Ti sjediš u zatvoru i gledaš na televiziji prvu izvedbu...Ježiš se ...Dobio sam doživotnu, ali me igraju....Počinje...Krv ti hebem...Prvi čin...Otvara se zastor....Prazna pozornica.... Povučeš punim plućima kroz nos....Rrrrrrrr ....Dobro je ...Peter Brook ...Peter Brook ...Brook......Brooka...
Lelujavo osvjetljenje otkriva mladog čovjeka u dubini scene...Stoji ...Gleda u blijedi mjesec.
Gleda u blijedi mjesec?... Gleda u blijedi mjesec?
Kog hurca ima blijedi mjesec s mojom blistavom dramom?...Znaš da to nisi napisao.....Ali hajde....Nije loše za početak....Sad bi trebao započeti onaj tvoj genijalni monolog koji si napisao između ubojstava u Pakoštanima i Primoštenu, ali glumac ništa ne govori....Šuti ko bedevija ili u glumačkom jeziku kao «drvo javorovo». U scenu utrčava sedam mladih dama u prozirnim haljinama i počnu bakhantski ples oko blagofeminiziranog glavnog glumca....Cijuk violina...Cika mandolina... Romor udaljenog mora.....A nijedne riječi.... Šta sam pisa?
Ulazi Zmaj... Eba ti pas mater. Pogledaš zmaja i znaš da u tvom tekstu nema nikakvog zmaja...Nema ni zmije...Ni nikakvih životinja...Nema ni mrava, a kamo li što veće...Ali dobro ....Tvoj je tekst....U novinama piše..U programu piše...Na ekranu piše. Momak se penje na drvo i počinje....Autor očekuje znameniti monolog o slobodi, o svetosti ljudskih prava, a iz momka izlazi: » Olala rija...Olalarija....» zatim urlik gorile i « A...AA.... AAA...» Tarzana. Curice koje plešu ispod drveta imitiraju Ćitu i lupaju se rukicama po prsima... Najhrabrija skida gaće i guguće: » Ti Tarzan ja Jeny...dođi ti meni».
Autor izvlači remen iz hlača. Čeka...Zatamnjenje...Spuštanje zastora...Dizanje zastora... Light show...roza...žuto...bljeskovi bijelog... narančasto...
Drugi čin počinje u potpuno drugoj scenografiji. «Ajde - misli autor –biće nešto»... i počinje uvlačiti remen u hlače.
Morska obala. Dugo sunčano, pješčano žalo. Jeny sjedi trijebi gnjide iz dopičnjaka. Autor očekuje monolog o suncu koje nikad neće zaći ako ga ne zaboravimo...Ništa... Jeny s mice trijebi čimavice... Gorila s jedne strane, krokodil s druge, a Tarzan visi na grani.UUUUh, heba te život.....Autor je u očaju...Ima cijeli tekst u glavi...Genijalan...Potičući...Svijet bi mogao promijeniti....Stoji...Urla pred zatvorskim televizorom:»Govori....Govori....Reci konačno te sulude, ali rješavajuće rečenice ....Govori...Riči kao što se može rikati istina. Već je rečeno...Dobro si rikao lave». Niko ništa ne govori. Gorila se tuče po prsima, krokodil lapće gubicom i udara repom po vodi, a Tarzan se ljulja i sakače s grane na granu.
Niko ništa ne govori.
Autor ponovo izvlači pojas i veže ga za rešetku prozora...
Treći čin počinje tako da Jeny otima nož Tarzanu i prilazi zavodnički ljuljajući bokovima Gorili.Gorila se topi od strasti. Jeny prilazi...Grli gorilu i dok Gorila hropti od strasti ona mu nožem prekine dišne puteve, a zapravo i aorte i vene u vratu. Gorila umire u hropcu.
Kraj čina.
Počinje peti čin...Autor čeka .... Muzika....Balet... Vrćenje guzicom...Jimy Morison...Melodija iz Bizetove »Carmen» - ulazak toreadora, početni marš iz»Aide», «Pjesma robova» iz »Nabucca» i Gotovčev ples iz «Ere sa onoga svijeta». Jeny prilazi krokodilu sa zavodničkim osmjehom Salome iz Straussove opere»Salome» na tekst Oskara Wilda, skrivajući nož crven od Goriline krvi u grudnjak...Autor se penje na stolicu... Jeny prilazi krokodilu, grli ga jednom rukom, a iza leđa mu drugom rukom davi dva mala krokodilića,...Krokodil se topi od strasti a Jeny mu zabija nož u srce s jedinim do tad izgovorenim tekstom:» Hoćeš se kurvat?...Evo, ti»! Tarzan, zaprepašten pušta lijanu iz ruku i pada s ogromne visine na zemlju... Jedva se ustaje... Jeny mu ulazi u zagrljaj i kaže:» Ja sam Medeja». Zajedno izlaze sa scene odlazeći u novi život.
Autor moderne «Medeje» gura nogama stolicu i ostaje obješen ne čuvši ni jednu riječ drame koju je napisao i ne čuvši frenetičan aplauz koji se prolomio.... Bio je to njegov najveći uspjeh ali je bio mrtav...
