WEEEEEEEEEEEEEEEEE
petak, 18.06.2010.
Velegrad
...probudio me zadah zelene trave na kojoj sam ležao kao kit u vazelinu. Vjetar je pirio poput slamčice na terapijama u pol bijela dana kao od kritosjemenjače isklesana. Oči su mi bile natečene od dobacivanja pelina pa sam se ustao sa ispruženim rukama iznad glave da se ne primjeti da drvo ispred mene ima jagode u korijenu. Vani je bilo jutro,svježe kao Dunav kad se izlije iz bunara. Ispred mene se u galopu zaustavila roda i začuđeno buljila u mene. Bacio sam pogled oko sebe i u daljini se nije nista vidjelo osim plantaže sova. Zajašio sam rodu i krenuli smo snažno u nepregledne divljine. Bili smo negdje daleko,okruženi zelenilom svježe trave dok se nafta kondenzirala pod našim nogama. I tako sam jahao rodu dok nismo ugledali svjetla velegrada koji se prolomio na horizontu poput generički dizajniranih silosa Indonezije. Laganim zamahom rodonih krila stigli smo do ulaza u veliki grad okružen zidinama PVC plastike. Usidrio sam rodu ispred vrtloga eritrocita i rekao joj da pričeka tamo gdje je. Stražari su imali panjeve na leđima i široka koplja u rukama,oštra poput Hefestova cilindra. Polako sam krenio ulaziti u grad koji je bio čudno dizajniran,kao da nije sa naše planete. Stražari su samo stajali i mrko gledali kako ulazim. Staza je bila popločena trzalicama za harfu koja je svaka na svoj način bila sive boje. Grad je bio malo depresivan iako je u njemu bilo puno svjetla. Kuće su izgledale kao da bi se mogle raspasti i sve su bile tamno smeđe boje. Pogledom sam tražio Konzum da obnovim svoje zalihe mahuna ali nije ga bilo. Hodajući napola pustom ulicom koja je zaudarala na osakaćene futrole za žetone. Nakon kraćeg hodanja shvatio sam da u ovakvom oronulom gradu vjerovatno neču naći nikakav civiliziraniji način prijevoza ili neke konkretne informacije gdje sam i gdje bi mogao dalje. Čuo sam glasno zviždanje i stenjanje u maloj ulici blizu mene i krenio da vidim što se to tamo događa. Bila je to gostionica gdje je par pijanih ljudi upravo izašlo van. Pomislio sam da bi bila dobra ideja da se u gostionici raspitam malo o ovom mjestu i okolici. Kada sam ušao unutra,svi su me malo čudno gledali,nitko nije ni riječ progovorio. Tiha glazba na starom radiju je svirala u kutu a gostioničar se samo mrko naslonio na šank i gledao me kao čovječu ribicu u mapi iz likovnog. Polako sam krenio prema šanku gdje je jedan čovjek doslovno spavao. Dok sam hodao svi su me i dalje manje-više mrko gledali u nešto mrmljali u kutu. Sjeo sam za šank i naručio običnu steriliziranu okaljanu vodu. Dobio sam je u plastičnoj čaši koja je bila prljava. Pitao sam gostioničara kako se zove ovaj grad a on me samo gledao i nije odgovarao. Mislio sam da me nije dobro čuo pa sam izvadio megafon iz grudnjaka i ponovio pitanje. I dalje je samo gledao ko tele u bačvu peperminta. Odustao sam od ispitivanja i uzeo sam čašu da otpijem malo te čudne vode. Taman kad sam čašu primaknio ustima neko me uhvatio sa leđa i nabio bi vrećicu iz Plodina na glavu i ošamutio me.....
četvrtak, 03.06.2010.
Preživljavanje u vodi
...Kada sam došao sebi probudio sam se i više nisam bio onesvješten. Ležao sam na nekom depresivnom krevetu i jedini izvor svjetlosti je bila lampa ispod kreveta koju nisam vidio. Ustao sam se i izvadio lampu koja je svjetlila kao nikad u životu. Dobro sam promotrio prostor oko sebe i zaključio da sam u nekoj sobi. Bila je to soba. Sa krevetom. Krevet je bio u sobi. I bila su mala drvena vrata na izlazu iz sobe i ništa više. Nisam znao kako sam završio u toj sobi i nisam bio siguran gdje sam uopće. Otvorio sam vrata i zavirio van. Bio je to sunčan dan,nalazio sam se na livadi. Ništa mi nije bilo jasno jer je zadnje čega sam se sjećao bio dvorac u šumi,a sada sam u maloj kućici na livadi. Vidio sam da mi nema druge pa sam krenio na ispašu. Kada je sunce već krenilo zalazit odlučio sam krenit na zapad prema Luksemburgu. Skrenio sam na mali,prašnjavi puteljak i pratio tragove crvotočina. Nakon 2 mjeseca hodanja došao sam do ruba planine s kojeg se prostirao pogled na beskrajno more. Ugledao sam malu kolibicu sa čamcem i odlučio tamo krenuti. Bacio sam se sa planine i na svu sreću,kamen mi je ublažio pad. Dignio sam se a kralježnica mi je visila kroz oba oka. Vratio sam je nazad gdje je i bila i uputio se prema kolibi. Kad sam stigao pokucao sam na vrata da vidim jel ima koga. Povukao sam bravu i vrata su zaškripala kao eukaliptus na liposukciji. Unutra je bila peć iz koje je virio blatobran žičare,mali drveni stol,vješalica sa skafanderima i ništa više. Na stolu je bila bežična USB kamera bez objektiva. Izašao sam van i pogledao malo okolo da vidim jel ima bilo kakvih znakova života. Ali uzaludno,nikog nije bilo. Sjeo sam na obližnji vodotoranj i razmislio. Nakon kraćeg razmišljanja odlučio sam čamcem negdje otplivati. Odgurnio sam čamac u vodu i uskočio u njega,udobno se smjestio i izvadio dva tirkizna vesla i namjestio ih. Krenio sam veslati i kada sam bio na nekih 235,67 metra od obale vrata kolibice su se naglo otvorila i iz kolibice se jasno čuo onaj tajanstveni zvuk. Krv u preponama mi se sledila. Probao sam veslati nazad prema obali ali struja je odjedom postala prejaka i nosila me kao vrabac fontanu. Vjetar je postao sve jači i jači i uskoro mi se čamac prevrnuo i ja sam završio u vodi boreći se za život. Nisam mogao plivati protiv struje jer je i dalje bila prejaka a i vjetar mi je pokvario frizuru. Mlatio sam rukama okolo i uspio se uhvatiti za morskog psa. Popeo sam se na njega i razmotrio situaciju. Shvatio sam da bi bilo bolje početi bježati pa sam skočio u vodu i nastavio mlatiti rukama okolo da se uhvatim za nešta drugo. Već kad sam mislio da mi nema spasa,da ću se ugušiti u vodi nešta me povuklo gore na drvo. Bio je to Chuck Norris. Rekao je: "Samo tako nastavi" i bacio me nazad u vodu. Počeo sam plakati kao mali vulkan bez mame i tate sve dok nisam osjetio tlo pod nogama. Postajalo je sve pliće i pliće i na kraju sam uspio izaći iz vode. Od umora sam se bacio na pod i zaspao...
