sedmodnevni spiritualni program

28.06.2007.g.

STATISTI

Susretnem prijatelja u gradu. Poveselim se zajedničkoj kavi, ali on sa žaljenjem kaže: „Čuj, žurim, jurim, ali vrijedi kava prvom slijedećom prilikom“.Napola u šali mu kažem da od kada je u mirovini ima manje vremena nego dok je radio, a on sažalno (sam nad sobom) kaže da bi po mirovini već bio na Mirogoju. Objašnjava mi u hodu da statira na nekom snimanju i da zato žuri. Obećavamo si kavu prvom slijedećo, prilikom i on odjuri.

Naziva me mlada 20-godišnjakinja da me pita mogu li pogledati hoće li dobiti neko statiranje? Bezuspješno traži posao i povremena statiranja su joj jedina prilika da povremeno zaradi kakav-takav džeparac.

Pozivaju me kao gosta u tv-emisiju. U foajeu pred studijem gura se gomila „statista“, iznajmljena instant publika, popularni „pljeskači i pljeskalice“ koji za male novce iznajmljuju svoje dlanove. „Odrade“ tako dnevno nekoliko emisija da bi skupili kakvu takvu nadnicu, bolje reći dlanicu, a da se isplati i njima i agenciji koja ih iznajmljuje.

Goste nitko ne iznajmljuje. Sama tv-kuća ih bira i poziva prema vlastitim potrebama i potrebama svojih emisija. No, goste nitko ni ne plaća. Valjda misle da im je dovoljna plaća „5 minuta slave“. Večini gostiju „slava“ nije „ni u peti“. Dođu u emisiju uglavnom jer je to možda jedini način da nešto saopće svijetu „iz svog kuta gledanja“. Mislim da jedino „Latinica“ honorira svoje goste.

Malo dalje niz hodnik susrećem znanca, mladog profesora etnologije. On je gost u nekoj drugoj emisiji. Njega sigurno ne zanima slava, ali je emisija u koj će gostovati jedini način da glasno progovori o onom što radi i o problemima s kojima se susreće u svom radu. Javnost ne zna skoro ništa o tome, jer je to područje samozatajnog rada. Honorar bi mu dobro došao. Tek nedavno je diplomirao, oženio se i čeka dijete. Na slabo plaćenom poslu radi s marginalnim skupinama i uglavnom radi iz „ljubavi“.

Pljeskalice i pljeskači se guraju oko besplatnih sokova, kave i čaja. Televizijska velikodušnost! Vizažistice i vizažisti se preznojavaju nad licima koja pod njihovim užurbanim prstima prolaze k'o na pokretnoj vrpci. Nalijećem u gomili ponovo na prijatelja s početka priče. Dok čekamo snimanje „emisije uživo“, uz besplatnu kavu priča da ga boli kičma, da više ne može „honorarčiti“ na bolje plaćenim fizičkim poslovima, da je ova vrsta statiranja najlošije plaćena, da ponekad mjesecima čeka isplatu honorara, ali filozofski dodaje da je; „bolje išta nego ništa“.

Gledam po raštrkanoj gomili. Stari, sredovječni, mladi, iznajmljuju lice i dlanove za „jedan groš“, po sistemu; „daj što daš“. Nemoćni su išta promijeniti u svojim životima. Njihova su poduzeća propala, možda privatizirana, a novi vlasnik ih ne treba. Oni su tehnološki višak i višak i teret ovom sebičnom, pohlepnom i bezdušnom svijetu. Njihove mirovine su jadne koliko i honorari kojima pokušavaju pokrpati vlastite živote. Na mlađim licima još titra nada da je to samo privremeno stanje, nada da će ih netko na ovim hodnicima zaustaviti i reći: „čekaj, stani, u tvojim očima ima ono nešto, vrijediš više od kulise!“

„Lijepa naša statistička“ nam eto omogućava da barem budemo statisti u svojim i tuđim životima.

Pitanje za sve: Jeste li se ikada osjećali kao statist u vlastitom životu?

16.06.2007.g.

Ovo je ponovljeni post i to s razlogom. U svom radu se sve češće susrećem s bolestima i bolesnim stanjima posve nejasne etiologije i uzroka. Zbunjujeće je to da ljudi koji imaju takve probleme obilaze razne liječnike i specijaliste, ali posjećuju i sve alternativce redom. Nerijetko čujem bio ili bila sam kod ovoga...i kod ovoga i kod onoga. Liječnički nalazi su najčešće u granicama normale, ali takve osobe i dalje duboko pate (medicina takve bolesti zove psihosomatski poremećaji, ali još nisam čula da su ekipirani timovi koji bi se time sustavno bavili, obično nakon skupih pretraga, nečija trenutna procjena ponekad uputi pacijenta recimo psihijatru, a pacijent isfrustriran kategorički to odbije prkosnom rečenicom; "nisam ja lud/a").

Bilo bi lakomisleno i neodgovorno sve ih olako proglasiti hipohondorima ili umišljenim bolesnicima. Mnogi od njih su potražili i psihološku pomoć koja nije dala željene rezultate. Velik dio njih kategorički odbija i najblažu sugestiju da potraže psihološku pomoć, a poneki me ipak poslušaju i potraže je. Mislim da svatko, baš svatko može zapasti u takvo stanje. Dakle, baš zato, pitanje uz ovaj ponovljeni post je:

KOLIKO PUTA PRED ŽIVOTNIM TEŠKOĆAMA POKLEKNEMO I POBJEGNEMO U BOLEST JER SE NE ZNAMO ILI NE MOŽEMO NOSITI S NJIMA?

CIJEPANJE SVIJESTI
(JA SAM SLIJEPA)

Nazvala me vrlo uznemirenog glasa uz nervozno objašnjavanje da je moj telefonski broj dobila od prijateljice i da želi što prije doći k meni.Telefonom nije htjela ništa više reći osim što je na moje inzistiranje nevoljko rekla da se zove Nevenka.Glas je odavao i hitnost i potrebitost. Primila sam je isti dan.

U moju sobu je ušla ustežući se i snebivajući se. Sjela je na sam rub stolca, čvrsto stiskajući ručnu torbicu u krilu.Oči su joj izgubljeno lutale po zidovima moje radne sobe. Polako natačem sok u dvije čaše i dajem joj vremena da se pribere, opusti, a njene oči i dalje pretražuju citate na mojim zidovima, kojih ima posvuda. Stavljam pred nju čašu sa sokom i sama sjedam za svoj radni stol. Na pitanje zašto je došla odgovara nejasnim :» Zbog zdravstvenih problema». Jednostavno joj kažem da je to posao za liječnika, ali ona odgovara tvrdnjom da joj liječnici ne mogu pomoći.Molim je da mi točno opiše što ju zapravo muči, našto mi ona energično, skoro obrambeno kaže:» Ma, sve je kod mene u redu. Ja zapravo i nemam problema, meni samo povremeno pozli i ja se jako uplašim, i onda me moraju voditi, nositi, zvati hitnu i to se sve češće događa. Pozli mi na poslu, u tramvaju, doma.» Molim je da opiše točno što se događa u tim trenucima, a ona kaže:» To dođe naglo, slabost, vrtoglavica i onda potpuni mrak» Pitam je: « Mrak, kao nesvjest? Kolabirate?» Brzo me demantira:»Ne, ne onesvijestim se.Ja u tim trenucima potpuno oslijepim. Pipam oko sebe rukama, ništa ne vidim, panika raste, srce tuče, ja sam slijepa.»

Uzimam u ruke svoj visak , radim kratku dijagnostiku i jednostavno joj saopćim:
«Gospođo, vaše oči su zdrave!» Kopajući po svojoj torbici, ona zabrza:» Da, da, to mi i liječnici kažu» i pruža mi medicinsku dokumentaciju.» Kaže mi:»Bila sam ja i kod psihijatra, oni mi samo daju injekciju za smirenje i ništa više.» S nadom u glasu upita:» Možda imam uroke?» Konzultiram opet svoj visak i moram ustvrditi da njena povremena oslijepljenost nema veze s crnom magijom, a ona se razočarano povuče u početnu nedostupnost.. Na pokušaj da rasvijetlim pozadinu njenih tegoba autistično se isključi tvrdeći: « Evo, sad će mi pozliti, sad, sve mi je gore, trebam vašu pomoć».Kažem joj ponovo da su joj oči zdrave, a ona tvrdoglavo ponavlja da bi ipak da ja s njom radim.I dalje je iz njezine zatvorenosti nemoguće izvući ijedan detalj o njenom osobnom životu.U jednom trenutku se trgne i pita: «Mogu li prepisati ovo s vašeg zida?» Pružam joj papir i olovku i ona prepisuje citat s najudaljenijeg zida, koji je i meni predalek da bih ga pravilno pročitala. Kad je završila još jedanput kažem kako su joj oči zdrave, zdravije i od mojih, jer ja sa svog mjesta (jednako smo udaljene od tog zida) to ne bih mogla ni pročitati ni prepisati. Ona samo, k'o tvrdoglavo dijete, ponovi da želi da s njom radim. Pitam je bi li pristala da napravimo Tarot-konzultaciju, jer želim nekako prodrijeti u tu njenu zaključanost, a da ne moram «provaljivati», jer bi to moglo nanijeti neslućene štete i ona nevoljko pristaje. Drhtavim rukama miješa karte, presijeca i ja otvaram njenu životnu šemu.Pred očima mi se otvara slika svih prešućenih činjenica koje ona odbija povezati sa svojim zdravstvenim stanjem.»Smrtni slučaj prije dvije godine, da umro joj je muž.Vidim dugu bolest. Da, bio je 9 godina na dijalizi.Djeca, djeca su joj u redu, kaže i novi muškarac, praktički odmah iza pogreba.Pa da, ima nekoga, priznaje snebljivo.Obzirno kažem da čovjek nije slobodan, a ona gorljivo skače u obranu, jer on živi u groznom braku.Neka izađe iz tog braka, ako je tako grozan, dodam kao usput, ali ona opet obrambeno pojašnjava da ne može, jer je njegova supruga bolesna.Na pitanje šta joj je, saznajem da je psihički bolesnik.Priupitam koliko je on u braku,ona kaže 15 godina, ona je s njim u vezi 2 godine (od muževe smrti).Oprezno primijetim da se supruga razboljela za 15, a ona za samo 2 godine.Njeno lice se opet zatvara. Mirno joj kažem da je njena veza uzrok njenih problema. Ili neka ga natjera da se odluči za nju ili za brak ili nek bježi što dalje od njega. Ona rezignirano izjavljuje da ona ne želi tu vezu i vadi sliku drugog muškarca. Moj visak kaže da nije emocionalno zainteresirana za njega.Ona mi oslikava kako je taj muškarac dobar prema njenoj djeci, kako ih zasipa darovima. Na pitanje je li joj stalo do njega bespomoćno ponavlja: On je dobar, on je tako dobar.Ne shvaća da će se , ako ovako nastavi razapeta između neba i pakla, rascijepiti do kraja i stvarno završiti kao psihički bolesnik.

Oprezno predlažem arhetipsku analizu.Moram je navesti da sama sebi kaže neke stvari koje su očite.Pošto uopće ne surađuje odustajem od svjesnog izbora arhetipova i odlučujem se za nasumično izvlačenje nadajući se da će njeno nesvjesno odraditi ostalo.
Ovako je izgledao Nevenkin Arhetipski kotač:

PRVA KUĆA
EGO; OSOBNOST –SABOTER
DRUGA KUĆA:
ŽIVOTNE VRIJEDNOSTI –GUBITNIK
TREĆA KUĆA:
SAMOIZRAŽAVANJE; ROĐACI – GLUMAC
ČETVRTA KUĆA:
DOM – AKROBAT
PETA KUĆA:
STVARALAŠTVO; DOBRA SREĆA – SANJALICA
ŠESTA KUĆA:
ZANIMANJE; ZDRAVLJE – PROSJAK
SEDMA KUĆA:
BRAK; ODNOSI –SLUGA
OSMA KUĆA:
DOBICI OD DRUGIH LJUDI – LJUBAVNICA
DEVETA KUĆA:
DUHOVNOST – MORALIST
DESETA KUĆA:
NAJVIŠI POTENCIJALI – MANEKENKA
JEDANAESTA KUĆA:
ODNOSI SA SVIJETOM –DAMA
DVANAESTA KUĆA:
NESVJESNO – MUČENICA

Pošto je u kući ega i osobnosti Nevenka imala Sabotera, koračala je kroz život bez vlastite volje, radeći uvjek ono što se očekuje od nje i kad je prvi put u životu napravila nešto po svojoj volji uplašila se vlastite hrabrosti i drskosti, a Saboter je odmah počeo podrivati njezin psihički obrambeni sustav.Kroz duže vrijeme taj pritisak iznutra je narastao do neizdrživosti i nije joj preostalo ništa do zatvaranja očiju, to jest odbijanja da sagleda stvarnost, a sljepilo (za koje nije odgovorna) ju je paradoksalno čuvalo od totalnog rascjepa.

U kući životnih vrijednosti pojavio se Gubitnik, koji je njenu slabu volju još više slabio, jer joj je podsvjest stalno šaputala da ništa ne može imati ni zadržati (ta muž joj je umro mlad, sadašnji muškarac pripada drugoj itd. Itd.)

To što se u kući samoizražavanja i rođaka našla Glumica objašnjava njezin bijeg u bolest (sljepoću). Silno se trudila biti «ispravna» jer se bojala suda javnosti, pa tako i osude svoje najbliže okoline.Pošto je sama sebe već osudila i kaznila (bolest) nadala se da će okolina biti milostiva, jer nitko nije bezdušan prema bolesnima i nemoćnima.I Inače je glumica u njenom životu imala puno posla.

Akrobat u kući doma je jasan sam po sebi, jer treba puno spretnosti da se održava bilo koje nenormalno stanje (i muževljeva duga bolest, pa «zabranjena» veza, a tu su i djeca) na duže vrijeme.

U kući stvaralaštva, dobre sreće drijemala je Sanjalica i pričala o tome da se ona sa svojom slabom voljom ne usudi ništa poduzeti već da samo sanjari kako će se već nešto dogoditi što će samo po sebi razriješiti situaciju.

U kući zanimanja i zdravlja, čučao je Prosjak. Pošto su je Saboter i Gubitnik već potpuno obesnažili, preostalo joj je još samo prositi mrvice pažnje i ljubavi. Mnogi prosjaci se namjerno sakate, da bi izazvali veću samilost kod ljudi i time dobili i isprosili više.Tako je i njezina bolest trebala biti signal njenom ljubavniku da mora nešto poduzeti, a njenoj široj obitelji je to bila poruka da nije ona kriva što se našla u takvoj situaciji.

U kući braka i ostalih odnosa smjestio se Sluga. Sluga nema i ne smije imati svoju volju. Ona je odano i požrtvovno njegovala bolesnog supruga. Na racionalnoj ravni, ona izabire muškarca koji je ne zanima, ali je dobar prema njenoj djeci, a ona prije svega služi za to da njima bude dobro. Pa i u svojoj «zabranjenoj»vezi ona je tu da njemu bude lakše, jer on je u groznom braku.

U kući dobitaka od drugih ljudi skutrila se Ljubavnica. Kad je netko Gubitnik, Prrosjak i Sluga , ni ne očekuje da negdje bude prvi, ni ne gura se, ni ne bori se, jer misli da i mora uvjek biti drugi, da se mora zadovoljiti s mrvicama.Pa zato ona ima problema i na poslu, a ne zbog bolesti, kako je rekla.

U kući duhovnosti prikladno se smjestio Moralist koji kao specijalac pomaže dežurnom policajcu Saboteru, što njenu situaciju čini nemogućom i neizdrživom.Patrijarhalno je odgojena i zabranjene stvari se ne čine, a ona se ipak našla u vihoru «zabranjene» strasti.Ne može joj se othrvati, a ne može ni ostati u njoj.Šta god pokuša, ne ide. Svako realno sagledavanje njene situacije dovodi do moralne krize i duševnog sloma. Sve je to preteško. Lakše je «zatvoriti oči»(oslijepiti) i ne vidjeti tu groznu, nepodnošljivu stvarnost.

U kući najviših potencijala paradira Manekenka. Manekenka pomaže Glumici da pokaže svijetu da je naoko sve u savršenom redu.Djeca su dobra i zdrava.Ona je dobra i požrtvovna majka. Skriva svoju nedozvoljenu vezu, koketira s muškarcem koji je ne zanima, no sve u granicama dopuštenog, dakle ona je časna udovica.

U kući odnosa sa svijetom dostojanstveno sjedi Dama. To je isto društvo; Glumica, Manekenka i Dama. To je silan trud da se bude u redu, da se igra po pravilima po cijenu skrivanja i pretvaranja (glume). Dakle Nevenka se silno trudi da bude ono što očekuju od nje, obitelj, djeca, bolesni muž, kasnije bezosjećajni ljubavnik, kolege na poslu, prijatelji. Ona ništa ne traži za sebe, ona je Sluga.Ona ništa ne traži za sebe, ona je Dama.Očekuje da drugi vide njene potrebe, a kad to izostane ona kažnjava sebe, razbolijeva se.

U kući nesvjesnog uzdiše Mučenica koja Nevenku gura u sve dublji fatalizam.Njezina rečenica: « Takva mi je sudbina» (tako mora biti) treba ilustrirati da je nešto ili netko izvan i iznad nje je krivo za sve.Zato me pitala jesu li to uroci? Zato to i treba rješavati netko izvan nje, za nju. Liječnici, ja ili netko od mojih kolega, no nitko za nas ne može odraditi ono što moramo sami.Moramo osvijestiti problem, suočiti se s njim i preuzeti odgovornost za njega i onda se stvari počinju doista rješavati same od sebe.Nevenka svoj problem nije mogla ni izgovoriti, zato je bila potrebna ova dugačka analiza.Nakraju sam joj savjetovala neka se izbori za svoju vezu ili nek bježi iz nje bez osvtanja jer nitko ne može živjeti jednom nogom u nebu a drugom u paklu duže vremena a da se ne rascijepi, pogotovo ako ima snažnog moralnog policajca u glavi. A živjeti tuđa očekivanja je svakako pogrešno.

09.06.2007.g.



saljite ljudi...
------------------------------------------------------------------------------------------------------
Djevojka na slici je moja sestricna, ime joj je Sabina Milojevic, stara je 20 godina, iz Banja Luke.
U petak 9.3. 2007. izgubio joj se svaki trag. Posljednji put je videna u petak 9.3.2007. oko 18 sati
u Banja Luci kada se trabala susresti s prijateljicom. Kako postoji mogucnost da se nalazi u bilo
kojoj drzavi, pa tako i u Hrvatskoj, molim Vas za pomoc.

Posaljite ovaj mail sto vecem broju ljudi i tako pomozite njezinoj obitelji i njoj samoj. Ukoliko je
vidite, molimo Vas da obavijestite POLICIJU. Svima koji cete na bilo koji nacin pomoci, iskreno se
zahvaljujem.

Lijep pozdrav

Nenad Sikman
GSM: + 386/40/520 533


AFIRMACIJA



Svetost života bih stavila kao prvu i jedinu afirmaciju u obnovi duhovnih načela za opstanak rase.
Pretražujemo svemir pitajući se ima li tamo gore inteligentnog života. Naravno da nam je prvo na umu naći nove resurse za eksploataciju, a naš pojam inteligentnog života se svodi na nekoga sličnog nama. Ne daj Bože. Uništavanje možemo dovršiti i sami. Ubijamo šume, jednu po jednu životinjsku vrstu i naravno kao vrhunac, ubijamo se međusobno.

U lovačkom društvu, čovjek lovac se je molio životinjskom duhu da mu dopusti da ulovi dotičnu životinju za hranu svome plemenu. Ako bi mu se lov izjalovio, smatrao je da je on negdje pogriješio, da nije bio dovoljno ponizan oduzimajući jedan život. Ako mu se lov posrećio, prije nego li je ulov počeo dijeliti zahvalio bi duhu životinje što je dopustila da bude hrana ljudskoj djeci, a onda bi hraneći svoje ljude usput plijen nesebično dijelio i s drugim bićima koja su se našla u blizini. Hraneći usput, zalutalog i izgladnjelog vuka, vlastitom dobrotom je tu surovu zvijer naveo da mu postane najvjerniji, najprivrženiji i najodaniji prijatelj. Svaki put kad vidim čovjeka i psa zajedno divim se toj plemenitosti tog primitivnog lovca koji je svojom nesebičnošću stvorio najboljeg čovjekovog prijatelja.

U narodnoj predaji mnoge priče pričaju i kako se drvosječa prije nego bi posjekao stablo ponizno ispričavao šumskom duhu što mora oduzeti život izabranom stablu. Mnoge priče o odnosu primitivnog čovjeka prema svetosti života su još žive, ali ih u našoj civilizaciji razumiju samo još djeca i ona još jedina vide čudesnost svijeta i života na pravi način. Nažalost mi odrasli brzo ogradimo i ograničimo njihov vidokrug metodama koje paradokslno nazivamo odgojem i obrazovanjem iako je to programiranje bliže dresuri. Kristova sugestija: «Budite kao djeca!», nas poziva da budemo bezazleni i otvoreni čudu života i nevjerojatnoj raznolikosti i ljepoti njegovih oblika. Kad ponovo shvatimo i prihvatimo da nismo gospodari života, nego samo jedan njegov dio, jedan njegov pojavni oblik, naći ćemo ponovo svoje mjesto u toj čudesnoj cjelini i čudo stvaranja će ponovo pulsirati punom snagom, sjajem i ljepotom. Neće više biti nepotrebnog povređivanja i ubijanja ni jednog živog stvora.

Makrokozmos i mikrokozmos. Kako je gore, tako je i dolje.

Kakogod je naša stanica mikrokozmos u makrokozmosu našeg organizma, tako smo i mi mikrokozmos u cjelini života to jest u makrokozmosu univerzuma. Kad naša stanica podivlja, mi se opasno razbolijevamo, zato se riječi kancer toliko užasavamo. Kad mi podivljamo narušavamo ravnotežu svih živih sustava i univerzum podrhtava od naše ludosti. U pokušaju da ilustriram suludost ljudskih postupaka, često zamišljam animaciju, jedan poludjeli crtić u kojem je glavni i jedini lik čovjek sa svim svojim dijelovima. Makrokozmos je naravno cijeli čovjek, sastavljen od još točno neutvrđenog broja mikrokozmosa. Naime, mi posjedujemo samo grubo i manjkavo znanje o svom tijelu.

Počinje groteskna animacija;
lijeva ruka napada desnu, jer njoj navodno treba više krvi jer je bliža srcu. Spremna je ići do uništenja. Desna noga si je zacrtala smjer kretanja, ali lijeva vuče na svoju stranu jer hoće stići na neko zabavnije mjesto. Natežu se toliko da će čovjeka raspolutiti. Srce uspaničeno skakuće i objašnjava da će zaustaviti krvotok ako se ne smire, jer mu svojim nerazumnim ponašanjem otežavaju rad. Bubrezi isto objavljuju štrajk, jer je u takvim uvjetima nemoguće raditi. Želudac počinje gristi sam sebe jer mu posvađane ruke više ne dostavljaju hranu. U usporenom krvotoku vojnici bijelih krvnih zrnaca su se već postrojili, ali još ne prepoznaju koga treba napadati. Vojnici crvenih krvnih zrnaca su se grupirali u jetri koja se sve više napuhava ne znajući šta bi i kud bi s tolikm brojem crvenih. Gušterača tuli da je šećer ispod razine potrebne za život, ali poludjeli udovi gluhi na sve i dalje biju svoje bitke ne shvaćajući da će uskoro klonuti jer su se odmetnuli od svog izvora, čovjeka, bez kojeg ne mogu opstati. Ne shvaćaju da vrijede samo toliko, koliko služe izvoru i pridonose funkcioniranju.

Znam da je slika groteskna, ali upravo se tako ljudi ponašaju prema svemu živome oko sebe i jedni prema drugima ne shvaćajući da su samo dio nečeg većeg od sebe i da ugrožavajući bilo koji dio te cjeline direktno pogoršavaju svoju osobnu poziciju jer se takvim ponašanjem odmeću od duhovnog središta života koje hrani sve oblike stvorenog svijeta, pa i nas samozvane gospodare svijeta. Već dugo se ponašamo kao pobunjeni organ iz mog poludjelog crtića. Možda nam univerzum dopusti da ostanemo na stazi samouništenja. Bit ćemo samo još jedna propala civilizacija u pamćenju svijeta.

Ako smognemo snage za novu afirmaciju svetosti života svi moralni kodeksi će ponovo oživjeti u ljudskom srcu. Oni su tamo oduvjek i zauvjek samo smo ih zatrpali i umrtvili Svojom pohlepom i sebičnošću, svojim nehajem i neznanjem. Sakralno-duhovne prakse i metode i spoznaje moderne psihologije će pomoći očistiti zagađeni i zapušteni duhovni prostor, ali ne bez našeg osobnog angažmana

Kakogod je osviještena sloboda pojedinca, treba osvijestiti i odgovornost pojedinca. Odgovornost prema svemu živome oko sebe, a naročito prema drugom čovjeku. Odgovornost prema vlastitom tijelu i tijelima drugih bića. Bez duhovnosti i morala samo smo gomila poludjelih atoma u svemiru.

Podsjetimo se, mi nismo žrtve HIV-a, mi smo žrtve vlastitog načina života, vlastite požude, vlastite praznine u srcu i neprimjerenog zatrpavanja te vrišteće praznine.

Ne trebamo nova pravila, trebamo se vratiti mudrosti predaka. Trebamo čuti onaj iskonski glas u sebi, ako ga nismo ugušili do kraja, čuti ga i poslušati i promijeniti svoje ponašanje. Nitko nam neće i ne može oteti ono što nam pripada, ali ne posežimo ni mi za više nego što nam treba. Ne igrajmo se ni svojom ni tuđom sudbinom. Odustajanjem od duhovnih i moralnih načela drsko smo sebi dopustili više nego ijedna živa vrsta oko nas, a navodno smo (jedina) razumna vrsta.

HIV je lovac u mraku naših strasti. Izađimo na svjetlo, bolje ćemo vidjeti kuda to srljamo.

Homo Sexualis se može preobraziti u Homo Spiritualisa ili Homo Mortusa . Izbor je naš. Ponavljam: Nema neizlječivih bolesti, ali je mnogo neizlječivih ljudi. Hoće li budućnost pitati, zašto je čovjek našeg vremena između života i smrti izabrao smrt?

Može biti drugačije.

HIV-u smo mi dali moć, našom krvlju i mesom se hrani!!!

AIDS nije nepobjediv!!!

Sreća je moguća!!!

KRAJ

Dragi moji, hvala vam svima na komentarima. Ovaj vikend ću dobrim dijelom potrošiti na to da vas sve obiđem. Trenutno ne mogu drugačije. Sve vas volim i pozdravljam! Vaša Irida