sedmodnevni spiritualni program

09.06.2007.g.



saljite ljudi...
------------------------------------------------------------------------------------------------------
Djevojka na slici je moja sestricna, ime joj je Sabina Milojevic, stara je 20 godina, iz Banja Luke.
U petak 9.3. 2007. izgubio joj se svaki trag. Posljednji put je videna u petak 9.3.2007. oko 18 sati
u Banja Luci kada se trabala susresti s prijateljicom. Kako postoji mogucnost da se nalazi u bilo
kojoj drzavi, pa tako i u Hrvatskoj, molim Vas za pomoc.

Posaljite ovaj mail sto vecem broju ljudi i tako pomozite njezinoj obitelji i njoj samoj. Ukoliko je
vidite, molimo Vas da obavijestite POLICIJU. Svima koji cete na bilo koji nacin pomoci, iskreno se
zahvaljujem.

Lijep pozdrav

Nenad Sikman
GSM: + 386/40/520 533


AFIRMACIJA



Svetost života bih stavila kao prvu i jedinu afirmaciju u obnovi duhovnih načela za opstanak rase.
Pretražujemo svemir pitajući se ima li tamo gore inteligentnog života. Naravno da nam je prvo na umu naći nove resurse za eksploataciju, a naš pojam inteligentnog života se svodi na nekoga sličnog nama. Ne daj Bože. Uništavanje možemo dovršiti i sami. Ubijamo šume, jednu po jednu životinjsku vrstu i naravno kao vrhunac, ubijamo se međusobno.

U lovačkom društvu, čovjek lovac se je molio životinjskom duhu da mu dopusti da ulovi dotičnu životinju za hranu svome plemenu. Ako bi mu se lov izjalovio, smatrao je da je on negdje pogriješio, da nije bio dovoljno ponizan oduzimajući jedan život. Ako mu se lov posrećio, prije nego li je ulov počeo dijeliti zahvalio bi duhu životinje što je dopustila da bude hrana ljudskoj djeci, a onda bi hraneći svoje ljude usput plijen nesebično dijelio i s drugim bićima koja su se našla u blizini. Hraneći usput, zalutalog i izgladnjelog vuka, vlastitom dobrotom je tu surovu zvijer naveo da mu postane najvjerniji, najprivrženiji i najodaniji prijatelj. Svaki put kad vidim čovjeka i psa zajedno divim se toj plemenitosti tog primitivnog lovca koji je svojom nesebičnošću stvorio najboljeg čovjekovog prijatelja.

U narodnoj predaji mnoge priče pričaju i kako se drvosječa prije nego bi posjekao stablo ponizno ispričavao šumskom duhu što mora oduzeti život izabranom stablu. Mnoge priče o odnosu primitivnog čovjeka prema svetosti života su još žive, ali ih u našoj civilizaciji razumiju samo još djeca i ona još jedina vide čudesnost svijeta i života na pravi način. Nažalost mi odrasli brzo ogradimo i ograničimo njihov vidokrug metodama koje paradokslno nazivamo odgojem i obrazovanjem iako je to programiranje bliže dresuri. Kristova sugestija: «Budite kao djeca!», nas poziva da budemo bezazleni i otvoreni čudu života i nevjerojatnoj raznolikosti i ljepoti njegovih oblika. Kad ponovo shvatimo i prihvatimo da nismo gospodari života, nego samo jedan njegov dio, jedan njegov pojavni oblik, naći ćemo ponovo svoje mjesto u toj čudesnoj cjelini i čudo stvaranja će ponovo pulsirati punom snagom, sjajem i ljepotom. Neće više biti nepotrebnog povređivanja i ubijanja ni jednog živog stvora.

Makrokozmos i mikrokozmos. Kako je gore, tako je i dolje.

Kakogod je naša stanica mikrokozmos u makrokozmosu našeg organizma, tako smo i mi mikrokozmos u cjelini života to jest u makrokozmosu univerzuma. Kad naša stanica podivlja, mi se opasno razbolijevamo, zato se riječi kancer toliko užasavamo. Kad mi podivljamo narušavamo ravnotežu svih živih sustava i univerzum podrhtava od naše ludosti. U pokušaju da ilustriram suludost ljudskih postupaka, često zamišljam animaciju, jedan poludjeli crtić u kojem je glavni i jedini lik čovjek sa svim svojim dijelovima. Makrokozmos je naravno cijeli čovjek, sastavljen od još točno neutvrđenog broja mikrokozmosa. Naime, mi posjedujemo samo grubo i manjkavo znanje o svom tijelu.

Počinje groteskna animacija;
lijeva ruka napada desnu, jer njoj navodno treba više krvi jer je bliža srcu. Spremna je ići do uništenja. Desna noga si je zacrtala smjer kretanja, ali lijeva vuče na svoju stranu jer hoće stići na neko zabavnije mjesto. Natežu se toliko da će čovjeka raspolutiti. Srce uspaničeno skakuće i objašnjava da će zaustaviti krvotok ako se ne smire, jer mu svojim nerazumnim ponašanjem otežavaju rad. Bubrezi isto objavljuju štrajk, jer je u takvim uvjetima nemoguće raditi. Želudac počinje gristi sam sebe jer mu posvađane ruke više ne dostavljaju hranu. U usporenom krvotoku vojnici bijelih krvnih zrnaca su se već postrojili, ali još ne prepoznaju koga treba napadati. Vojnici crvenih krvnih zrnaca su se grupirali u jetri koja se sve više napuhava ne znajući šta bi i kud bi s tolikm brojem crvenih. Gušterača tuli da je šećer ispod razine potrebne za život, ali poludjeli udovi gluhi na sve i dalje biju svoje bitke ne shvaćajući da će uskoro klonuti jer su se odmetnuli od svog izvora, čovjeka, bez kojeg ne mogu opstati. Ne shvaćaju da vrijede samo toliko, koliko služe izvoru i pridonose funkcioniranju.

Znam da je slika groteskna, ali upravo se tako ljudi ponašaju prema svemu živome oko sebe i jedni prema drugima ne shvaćajući da su samo dio nečeg većeg od sebe i da ugrožavajući bilo koji dio te cjeline direktno pogoršavaju svoju osobnu poziciju jer se takvim ponašanjem odmeću od duhovnog središta života koje hrani sve oblike stvorenog svijeta, pa i nas samozvane gospodare svijeta. Već dugo se ponašamo kao pobunjeni organ iz mog poludjelog crtića. Možda nam univerzum dopusti da ostanemo na stazi samouništenja. Bit ćemo samo još jedna propala civilizacija u pamćenju svijeta.

Ako smognemo snage za novu afirmaciju svetosti života svi moralni kodeksi će ponovo oživjeti u ljudskom srcu. Oni su tamo oduvjek i zauvjek samo smo ih zatrpali i umrtvili Svojom pohlepom i sebičnošću, svojim nehajem i neznanjem. Sakralno-duhovne prakse i metode i spoznaje moderne psihologije će pomoći očistiti zagađeni i zapušteni duhovni prostor, ali ne bez našeg osobnog angažmana

Kakogod je osviještena sloboda pojedinca, treba osvijestiti i odgovornost pojedinca. Odgovornost prema svemu živome oko sebe, a naročito prema drugom čovjeku. Odgovornost prema vlastitom tijelu i tijelima drugih bića. Bez duhovnosti i morala samo smo gomila poludjelih atoma u svemiru.

Podsjetimo se, mi nismo žrtve HIV-a, mi smo žrtve vlastitog načina života, vlastite požude, vlastite praznine u srcu i neprimjerenog zatrpavanja te vrišteće praznine.

Ne trebamo nova pravila, trebamo se vratiti mudrosti predaka. Trebamo čuti onaj iskonski glas u sebi, ako ga nismo ugušili do kraja, čuti ga i poslušati i promijeniti svoje ponašanje. Nitko nam neće i ne može oteti ono što nam pripada, ali ne posežimo ni mi za više nego što nam treba. Ne igrajmo se ni svojom ni tuđom sudbinom. Odustajanjem od duhovnih i moralnih načela drsko smo sebi dopustili više nego ijedna živa vrsta oko nas, a navodno smo (jedina) razumna vrsta.

HIV je lovac u mraku naših strasti. Izađimo na svjetlo, bolje ćemo vidjeti kuda to srljamo.

Homo Sexualis se može preobraziti u Homo Spiritualisa ili Homo Mortusa . Izbor je naš. Ponavljam: Nema neizlječivih bolesti, ali je mnogo neizlječivih ljudi. Hoće li budućnost pitati, zašto je čovjek našeg vremena između života i smrti izabrao smrt?

Može biti drugačije.

HIV-u smo mi dali moć, našom krvlju i mesom se hrani!!!

AIDS nije nepobjediv!!!

Sreća je moguća!!!

KRAJ

Dragi moji, hvala vam svima na komentarima. Ovaj vikend ću dobrim dijelom potrošiti na to da vas sve obiđem. Trenutno ne mogu drugačije. Sve vas volim i pozdravljam! Vaša Irida