24.03.2007.g.
SPONTANOST I EGO
Mi smo postali jedna vrlo izvještačena civilizacija.
Stalno nešto umujemo. Previše razmišljamo o tome kako se trebamo ponašati, kako trebamo izgledati, kako to drugi rade, kako oni izgledaju itd. Uz to stalno kopiramo nekoga, pa tako varamo partnera jer pred drugima želimo ocrtati i potvrditi jednu posebnu sliku o sebi (uspješnost, drskost-ja mogu sve, ja mogu više od tebe, ja vrijedim više). Često se tako ponašamo samo zato jer to i drugi rade. Nastojimo biti što sličniji tim drugima.
Nemamo snage ni hrabrosti živjeti svoju individualnost.
Dakle, naše tijelo u svakom trenutku zna što bi i kako htjelo, ali povodljivi ego nas vodi stranputicama. Zbog njega i lažnog ponosa češće se ponašamo onako kako mislimo da treba nego onako kako se osjećamo. Tako najčešće postajemo žrtve vlastitog ponosa, samo da bi sačuvali određenu sliku o sebi. Odreći se svojih želja i potreba, odreći se sebe radi slike o sebi je suludo, ali ljudi to rade svakodnevno.
Za ovu vježbu ćemo se poslužiti vizijom dječje igre. Dijete u trku ne razmišlja ni kako izgleda, ni što će drugi misliti, ono jednostavno trči za svojom imaginacijom slijepo i gluho za «pravila» tzv. objektivne stvarnosti. Dakle, najbolja vježba spontanosti je igra. U njoj ego, taj naš diktator i cenzor sam od sebe uzmiče, jer u igri nema predvidivosti bez koje on ne funkcionira.
Ne bojte se improvizacija i spontanosti. Okrenite se licem u lice prema partneru. Učinite svaku gestu i kretnju za koju dobijete impuls. Činite to naizmjenično jedno drugome. Zatim neka jedan partner okrene leđa drugome. Ponovite igru iznenađenja s leđa. Promijenite uloge. Neka igra traje barem 5 minuta.
Slijedi:
Mitovi naše kulture