sedmodnevni spiritualni program

03.12.2006.g.



Samo još danas evo glasno tužim i jecam, a onda ću pustiti tugu da u tišini prebire po uspomenama. Još me u danu saleti misao; moram nazvati mamu ...Jutros sam otvorila prozor svoje sobe i skoro me ošamutio miris svježe pržene kave. Naravno da nitko u mojoj ulici ne prži kavu...Njezina jutra su misrisala tim snažnim mirisom koji se širio sve do naših još uspavanih nosnica i momentalno nas razbuđivao. Spretno je vrtjela pocrnjeli „šiš“ (limeni bubnjić sa vratašcima) da zrna ne zagore i da se sva jednako isprže..Istresala bi sjajna, mrkosmeđa zrna na čistu bijelu krpu da se ohlade. Skoro crna zrna su se mastila i sjajila na bjelini lanene krpe.Dok se zadnji „šiš“ hladio već je okretala „meljac“ na sjajnom mjedenom mlincu za kavu, voda u džezvi je već kipjela, a taj opojni miris se utrostručavao i pozivao za stol, na kojem se već pušila masna, vrela pogača. Kad se je ona digla? Kad je sve to stigla napraviti? Žena koja je sve radila svojim rukama koje su sve stizale...Žena koja je besposlicu i dokolicu smatrala izvorom svih mogućih nevolja...Žena koju zadnjih deset godina njezine ruke nisu slušale...



Bila je do zadnjeg daha svjesna, znala je da odlazi i pripremala nas na svoj odlazak. Već su joj oči bile uperene u vječnost, a još je slabašnim glasom razgovarala s nama....No, ništa nas nije pripremilo na šok konačnosti kad se svojim zadnjim dahom otkinula od ovoga svijeta i od nas...Kod mene je prvo provalio iskonski krik, pa nevjerica, poricanje, rezignacija, čak svojevrsna tupost i posvemašnje odsustvo osjećaja. Kad se obitelj skupila bol je ponovo nahrupila svom silinom. Krici i jecaji su se otimali svakoj kontroli....



Hodajući za odrom dotakla sam samo dno besmisla. Duša mi je zapala u svojevrsnu paralizu i jedan dugi trenutak sam užasnuto zurila u svoju praznu nutrinu, tražeći nestale, odbjegle osjećaje. Po prvi put sam shvatila Camusova „Stranca“ i čovjekovu nesposobnost pred licem smrti. A onda su se počele vraćati slike. Mama mi češlja raščupanu plavu kosu, donosi mi novu haljinicu, šalje me u voćnjak da naberem pečurke, vraća se s roditeljskog sastanka silno ponosna...Slike su mi ponovo vratile glas, a glas se pretvara u vrisak, jecaji mi potresaju cijelo tijelo...Još slika..., smjenjuju se k'o na filmskom platnu...U ekran uskače naslov Cankareve priče „Zastidio se majke“, zar je moguće da sam i takvih trenutaka imala u sjećanju? Očito je da jesam, sada se stidim takvih trenutaka. Nastupa nepodnošljiv osjećaj krivnje. Zašto nisam imala dovoljno vremena za nju? Zašto nisam uvjek bila uz nju kad me je trebala? Nova provala jecaja.



Vječno nas je dočekivala i ispraćala, stavljajući uvjek u stranu ponešto za svakog od nas. Naša veselja su davala smisao njezinom životu. Dočekivala bi nas s veseljem, a ispraćala s brižnošću, ako nas dugo ne bi bilo zamišljala poput Jesenjinove majke da su nas snašle tko zna kakve nevolje i jadi.

Majko, briga ti je bilo ime. I ovo jutros nije bila obmana čula, znam, bio je to tvoj način da mi kažeš da bdiješ i dalje nada mnom...Hvala ti mama!