Još jedno pismo leptiru
Dragi moj prijatelju!
Ti si uvijek znao, Ti si jedini znao, Ti znaš i sada...Da li je kasno za okrenuti se istini koja je uvijek strujala našim riječima, da li je kasno spakirati kofere i doći na Tvoja vrata ( govorio si uvijek će biti i tvoja - ta vrata, ovaj dom ).
Tvoja gitara, negdje u nekom uglu sobe možda čeka da je ponovo primiš u ruke i odsviraš "Crnog leptira". Ti nisi moja ljubav, ja nisam Tvoja ljubav, Ti nisi moj muškarac, ja nisam Tvoja žena, mi smo JEDNO. Samo Ti znaš zašto se dogodio Michelangelo, samo Ti znaš slušati moje suze, samo Ti znaš kada ih treba obrisati, a kada ih treba osloboditi i pustiti da vlaže jastuk. Toliko mi trebaš, a sada te nema...izgorio si od čekanja mene, možda zaključao vrata...ne znam...mislio si možda kako treba ući u prvi vlak koji uđe u stanicu, jer možda sljedeći nikada više neće doći.
Čula sam, nisi više sam, a znam da si sam, jer...i ja sam sama. Trebaju mi tvoje riječi, naša kava, prijatelju moj. Trebam znati da si dobro...
Sjetim se često kako si čovjeku koji dijeli samnom postelju rekao : molim Te čuvaj je, neka bude dobro...
A ja...ja sam izmakla i njemu i sebi, a Tebi? Dunav je donio nemir, bol. Danas - nedostaje mi mir i spokoj koji su mi pružale tvoje riječi...samo Ti znaš...93
|