Kao voda za čokoladu
Crtam ti priču o ljudima koji će se rijetko doticati u stvarnosti, ali često u mislima. Crtam priču o nama. Okružena ljudima i sama - želim te - htjela bih slušati tvoj glas i voljeti te - sada, sutra, u vječnosti.
Nisam ni slutila, ali dogodilo se. Da, ali znam...ja ću biti ovdje, ti tamo. Možemo li se nadati drugom?
Tek kada sam tebe upoznala - spoznala sam Strpljenje, a volim te...beskrajno.
Sada sam pjesnikinja mašte, lutalica po sjećanjima, lutka što se smiješi publici i na balkonu i parteru...
Toliko toga pišem - sama- ali s tobom u sebi.
U svakoj sekundi svoga trajanja trajem čekajući tvoj poziv i sinoć, smiješno...toliko sam utonula u neke svoje svjetove da nisam čula telefon. Ali ipak , kasnije kada smo se čuli, danas ponovo...eto, volim te, trebam li ti reći još nešto...
"Kao voda za čokoladu" Laure Esquievel, knjiga koju sam pročitala odmah nakon što je prevedena na hrvatski sada je u mom vlasništvu zahvaljujući Jutarnjem i Algoritmu. I eto...dio teksta iz knjige poklanjam tebi i čitateljima ovoga bloga...
Ako neki snažni osjećaj odjednom upali sve šibice koje nosimo u sebi nastaje tako snažan sjaj da rasvijetli mnogo dalje nego što nam pogled obično seže i tada nam se pred očima pojavljuje sjajni tunel koji nam pokazuje put zaboravljen u trenutku rođenja, koji nas zove da ponovo upoznamo zaboravljeno božansko podrijetlo. Duša se želi vratiti onamo odakle je potekla, i ostavlja tijelo bez života...Nije htjela umrijeti. Htjela je bar još koji puta osjetiti ovaj prasak osjećaja...
|