Darius
Sva stvorenja u tropima odišu mirisom cimeta, kao da su sva začeta u divljem vrtu, među plodovima manga, papaje i vanilije. Voljeti je kao prejesti se prženog šećera ili se opiti gore spomenutim mirisima. To sam jednom napisala ili rekla, nekako slično, mom mladom prijatelju, čovjeku koji u sebi ima toliko duha da mu želim da uspije u životu, ali fakat onako kako si sam može napraviti da mu bude dobro, jer je baš faca. A čini mi se da će zbog ljubavi naučiti i štemati i krečiti i lakirati parkete. Zakon.
No, ja sam htjela reći kako mi se jako vrti, kišem, kašljem, nemam temperaturu, jer nikada nemam temperaturu, ali potrošila sam već sedam kila papirnatih maramica, ne računajući one koje sam potrošila u nesvjesnom stanju, dok sam noćas bila na relaciji između jave i sna.
O ljubavi, ne neću sada pisati o beskrajnoj ljubavi prema čovjeku koji, znam, sada sjedi u svom uredu i ako nije preopterećen poslom, razmišlja o meni. Pisat ću o tome kako je Darius uveo komentare na vijesti i baš sam sretna i volila bih da svi blogeri u našoj zemlji slože neku priču za prvi rođendan, 10. 05. Eto, završit ću sa eto, iako moj Michelangelo tu riječ izgovara najslađe na svijetu.
|