Bjelina se širi poput zaraze, samo vrane lete, tumaraju, poput mojih crnih misli. Pjesma je iščezla iz mene, pokrile je pahulje. Smrzava se ispod njih. Misli moje crne vrane lete, nadlijeću, grakću i nasrću. Sve je bijelo, a duša mi crna kao ugljen. Zašto? Kako? Kako u ovom svijetu imati nade, kako ignorirati patnju, kako se ne spotaknuti na mučenje, kako zaspati dok milijuni traže pomoć? Traže, ali ih ne čujemo. Ne čujemo ušima. Čujemo srcima. Čujemo mislima. Mislima crnim vranama.
Oznake: snijeg, vrane, vapaj
|
