Indijanka vegetarijanka
24.05.2012., četvrtak
Koliko smo sretni?
|
Kada sam bila dijete često sam viđala divlje životinje i to mi je bilo normalno. Zmije, miševi, srne, fazani, rode, lisice... Ne znam koliko je to normalno današnjoj djeci, ali svoje dijete pokušavam naviknuti na divlje životinje i sretna sam što mi za sada to uspijeva, odnosno sretna sam što ih uopće ima. Ovo je proljeće posebno aktivno. Tako sam vidjela nekoliko zmija, neki dan jedna gmiže preko ceste, dugačka i sjajna, i uopće se ne žuri. Rode često viđam i uživam u njihovoj gracioznosti, a ponekad sretnem i crnu rodu, oduševljava me boja njezinog kljuna i nogu. Čaplja je normalna pojava. Lisice u jesen također. Labudovi u rano proljeće. Neki dan sam srela i kunu, nosila je nešto u ustima, stala na prozoru stare, napuštene zgrade, pogledala me i šmugnula unutra. Fazan se stalno oglašava i kao 'dobar dan' mi je. Srne također povremeno sretnem, ali su plahe i pobjegnu. Vjeverice su normalna pojava po drveću na nasipu, a također i ptice raznih vrsta. Neki dan sam se uspjela približiti djetliću koji je sletio nisko na drvo, svega na metar – dva. Po Kupi ribe iskaču i patke plivaju. Ima čak i nutrija za koje sam mislila da su štakori, ali su malo preveliki za štakora (doduše, dospjeli su unutra jer ih je čovjek tamo ispustio s farme). Kada vidim sve te životinje obuzme me sreća, velika sreća. Ima nade, još uvijek ima nade! |
