Mislim da je ovo treća knjiga Borisa Veličana koju sam pročitala. Radi se o opisu puta pješice od Zagreba do Sahare, put koji je započeo 29.6.2010. a završio negdje u rujnu iste godine. Sviđa mi se i s lakoćom sam je pročitala, mada ima nekih dijelova u kojima autor kontemplira i malo dosađuje. Ipak, mislim da je ovo odličan vodič za sve one koji se spremaju na sličan put ili tek u države kojima je Veličan prošao. Tako saznajemo da autor vrši veliku nuždu u more (dok putuje Italijom), da je Sicilija puna smeća i ljudi samo bacaju smeće kroz prozor automobila (pih, pa nije ni kod nas bog zna kako puno drugačije) te da autor u vodi koja ga osvježava nakon napornog pješačenja 'baca drkicu'. U jednom danu najviše prelazi oko 54 kilometra pješice, mislim da mu je to rekord. Može se saznati i o lokalnoj hrani (npr. hvali arancino (nije kolačić istog naziva) iz Italije, a radi se o pohanoj kugli riže u kojoj je punjenje u oblika špinata, sira i sl.) te običajima muslimana za ramazan. U Tunisu priča i o cijenama i to u običnom gradu, gdje nema turista i gdje su one normalne. Tako dolazimo do podatka da je litra i pol vode pola dinara, što je 2 kune pa se pitam zašto je kod nas i više nego duplo skuplja, a mi smo, kao, bogati vodom (vjerojatno još jedan primjer logike u Hrvatskoj)? Cola je 0,6 dinara (2,4 kune), čaj 0,3 dinara (1,2 kn). Knjiga obiluje i fotografijama, ali da se mene pita, bilo bi dobro da ih ima i još.
|
