Indijanka vegetarijanka
17.03.2011., četvrtak
Sigurnost je mit
|
Dok gledam snimke i slike iz Japana srce mi se slama. Jedan stanovnik je rekao kako se svako malo mora uštipnuti da se uvjeri da ne gleda neki film. A snimke odande zaista izgledaju kao iz američkih filmova apokalipse. Jedna frendica, vjernica, kaže: 'Da, žao mi je Japana. Ovo je znak da moramo uživati u životu jer nikad ne znaš što će bog staviti pred nas.' Bog? Uživati? Kako uživati u svom životu kada znaš da tamo na tisuće ljudi neizmjerno pati? Priroda. Priroda je još jednom dokazala da će njezina riječ biti zadnja. Ne mogu, a da se ne zapitam kako je nacija koja je toliko svjesna potresa i s njima živi svakog dana bila toliko samouvjerena sagraditi na cijelom svom teritoriju oko 60 nukleranih elektrana. Jesu li bilo toliko sigurni da su sve napravili kako im priroda ne može ništa? I kako naši stručnjaci bez da trepnu mogu tvrditi da nema šanse da Hrvatska bude ozračena? I kako mogu tvrditi da je nuklearka u Krškom sigurnija od one u Japanu? Sigurnost. Sigurnost je mit. Mit u koju se mnogi vole ušuškati zaboravljajući da je Priroda glavna, ona vodi ovu smiješnu igru zvanu život, ona nas danas oduševljava i nadahnjuje, a sutra uništava zato jer nismo slijedili prirodne zakone. A upravo to činimo iz dana u dan. I kada bi barem ova katastrofa čovječanstvo nečem podučila. Nečemu korisnom. Chavez je zaustavio izgradnju nuklearke. Kina je zaustavil izgradnju neuklerake. Ali do kada? Kada se voda iz japanskh ruševina isuši već će sve biti zaboravljeno, a čovjek će nastaviti graditi kako bi opstalo što više ljudi, a uništilo se što više prirode. Je li zaista nužno osigurati toliki rast stanovništva? Treba li nas 6-7 milijardi? Zašto mislimo da smo vredniji od onoga što nas okružuje, od čega nam, u konačnici, ovisi život? |
