|
|
| prosinac, 2007 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Imagine there's no heaven
It's easy if you try
No hell below us
Above us only sky
Imagine all the people
Living for today...
Imagine there's no countries
It isn't hard to do
Nothing to kill or die for
And no religion too
Imagine all the people
Living life in peace...
You may say I'm a dreamer
But I'm not the only one
I hope someday you'll join us
And the world will be as one
Imagine no possessions
I wonder if you can
No need for greed or hunger
A brotherhood of man
Imagine all the people
Sharing all the world...
You may say I'm a dreamer
But I'm not the only one
I hope someday you'll join us
And the world will live as one
Reiki Hara - moji novi prijatelji
Indigo kristalni most - prva smjernica
Anathema borealis - mali Žnj buntovnik 
Prorok - zaljubljeni Shakespeare
Safiris - najljepše pjesme o Indigo generaciji, i ne samo o tome...
Furryan - Indigo soul
Irnan - prekrasna duša
Ana Marija- aka Korny
Volim te. 
Nadam se da vam je Badnjak protekao u veselom iščekivanju, da vam je Božić bio čaroban, a Štefanje pija...hm, veselo.
And now for something completely different...
Na jednom indigo forumu našla sam zanimljivu temu: mnogo je mladih indigo ljudi u zadnje vrijeme dobilo poruku "kill yourself", odnosno poruku o samoubojstvu, iznenadno ili u snu.
To me zabrinulo jer sam prije dva tjedna usnula vrlo čudan san...
...Živjela sam u velikoj drvenoj kući u kojoj nije bilo ničega osim zidova građenih poput labirinta...U kući se odvijao rat. Mnogo ljudi s puškama, pucnjava, plač...
Ja sam isto bila tamo, no nitko me nije primjećivao. Plakala sam i molila ih da prestanu. U trenutku krajnjeg očaja u rukama mi se stvorila puška.
Prislonila sam je blizu srca i gledala kako se krvava mrlja na mojim prsima povećava. Požalila sam istog trenutka, no također i znala da nema povratka. Sve je utihnulo i kraj mene se stvorila moja majka i pitala me zašto sam to učinila. "Jer nije bilo drugog izlaza, mama", odgovorila sam i zatvorila oči.
Znam, ovo zvuči poput teksta iz romana na kioscima, no sve se dogodilo točno tako.
Taj me san zabrinuo jer poštujem život i nikako nisam sklona samoubojstvu. Mislila sam da se nešto loše sprema. I zaista, nemiri su na Istoku sve veći, Benazir Bhutto je ubijena, Al-Qaida prijeti...
Osjećam sve veći bijes i ne mogu ga se riješiti. Ne znam bih li plakala ili udarala šakom o zid. Ne želim ovo.
Sada znam da postoji još ljudi koji to osjećaju.
Molim vas, molite anđele da im pokažu pravi put...
Danas je, ljudi moji, Božić.
Prošlih sam se dana žalila kako ove godine ne osjećam Božić, no danas je došao i do mene. Naravno, ovisnica kakva jesam, pobjegla sam za kompjutor čim sam oči otvorila.
Nadam se da i vi osjećate čaroliju Božića.
Želim vam svima puno energije. I ljubavi. I kolača.
Neka vam ovaj Božić bude štrumpfastičan.
Od djetinjstva sam fascinirana kristalima i kamenjem. Najljepše bi mi bilo na plaži, kada bih ležala na kamenju i pričala s njima. Često bih znala naljutiti mamu zbog torbe pune kamenja koju sam nosila kući.
Najveću je radost izazvalo otkriće kremena ispod krupnog kamenja. Bio mutan, crveno-narančast poput istarske zemlje i prilično neugledan, ali je za mene to bio najljepši kamen u svemiru. Tepala sam mu i mazila ga. Poslije sam našla još mnogo takvih i još danas jednog čuvam doma.
Nedavno sam kupila prekrasan celestit, no on mora nastaviti put nakon kratkog druženja sa mnom.
Odlučila sam imati zbirku minerala, ali ne neobrađenih, već oblih kamenčića, baš zbog svoje nespretnosti. Često mi nešto ispada iz ruku, a kada tako oštetim kristal, ne mogu si oprostiti.
Prvo će mjesto u mojoj zbirci imati kamenčić gorskog kristala. Svaki ga dan nosim kraj sebe i vjeran mi je prijatelj.
Žao mi je što ne živim u gradu gdje postoji dućan s kristalima jer bih ga posjećivala svaki dan. Možda je to i dobro jer bar ne dosađujem ljudima koji unutra rade.
Uglavnom, jedva čekam ići u Zagreb!
Volite kristale...tako su predivni...
Svima šaljem veliku pusu! Volim vas! 
Nesreća je...
-kad imaš nastavu dva tri dana prije Božića
-kad se budiš s pomisli da je pred tobom dosadnih šest školskih sati
-kad te grlo boli više nego inače
-kad automat za kavu "proguta" novac
-kad iz hrvatskog imaš sve odlične ocjene i zadnji dan iz testa dobiješ trojku
-kad skoro padneš na ledu
-kad dođeš kući i hladno je
-kad zaspiš umjesto da učiš kemiju
-...
Sreća je...
-što nemaš nastavu za Božić kao u prošlom stoljeću
-što profesorica nije održala zadnja dva sata
-što te uz grlo ne boli i glava
-što ti automat za kavu nije progutao i ruku
-što uspiješ ispraviti ocjenu na istom satu
-što ipak ne padneš na ledu
-što kod kuće imaš grijanje koje možeš upaliti
-što imaš cijeli život da naučiš kemiju do savršenstva
-...
Zahvalnost je...
-kad se sjetiš koliko si zapravo sretan
Budimo zahvalni.
Sreća je u nama.
Šaljem vam prekrasni svjetlosni zagrljaj.
Zašto sve lijepo mora biti popraćeno nečim ružnim?
Prije nekog vremena išla sam do bake. Vani pada snijeg koji je, po mom mišljenju, jedna od ljepših stvari na svijetu. Putem sam se posvađala sa sestrom. Uzrok svađe već je star: ja želim poučiti, a ona ne želi slušati.
Počela me fizički napadati, a ja, ogorčena što mi je uništila potencijalno divnu večer, začudo uzvratila.
Ne volim se tući. Nisam je čak ni jako udarila. Jedva osjetno, no dovoljno da u njoj izazove bijes ogromnih razmjera.
I ja sam imala problema s bijesom, no češće sam ga ostavljala u sebi.
Sada sam naučila kako ga nadvladati, no nikako da izbrišem onaj osjećaj žalosti. Sestra je malo mlađa od mene i zato sam uvijek očekivala da će biti slična meni. Očekivala sam da će voljeti knjige i matematiku, biti radoznala, pronicava i samopouzdana.
Kad se to nije ostvarilo, prihvatila sam je onakvu kakva jest, ali se još ponekad razljutim i rastužim. Teško prihvaćam da netko ne želi znati.
***
Često me ulovi to bijesno ogorčenje, osjećaj da ne pripadam, da svijet nije "skrojen" za mene. Tada samo tonem, tonem...
Sada bih se najradije zavukla duboko pod snijeg, ali se bojim da će ga ove vruće suze otopiti.
Prvo želim zahvaliti svima koji su mi ostavili komentar.
Šaljem vam svima veliku pusu. Predivni ste.
Nažalost sada nemam vremena posjetiti sve blogove, ali obećajem da ću to napraviti sutra.
Počeo je tjedan i bolje mi je. Manje se stignem baviti sobom.
Još jednom pusa svima.
Što više pokušavam proniknuti dublje u sebe, sve više oštećujem ovoj zaštite. Što više ljubavlju dotičem okolinu, čini se kao da topim svoj oklop hladnoće. Vratile su se stare slabosti i strahovi. Ponovo mi je postalo teško ignorirati bića koja osjećam u mraku, zadržati suze, zaboraviti na tajnu koju čuvam šest godina.
Promjene raspoloženja postale su nepodnošljivo učestale. Zapravo to nisu promjene raspoloženja, već izuzetna osjetljivost na sve što čujem, vidim, dotaknem ili čega se sjetim.
Plačem svaki dan. I najmanja me dobrota ili zloća može rasplakati.
Ponekad poželim vratiti svoj štit. Sve je teže. Molit ću Svjetlo za bolju zaštitu, za neki filtar...
Već se par sati u meni nadima veliki, žuti balon koji isijava. To je moja sreća.
Sve je opet u redu. Naravno, "od svih stvari na tom svijetu, samo stalna mijena jest" (Petar Preradović), ali ne zabrinjavam se zbog toga. Vratila sam mir koji mi je potreban da širim ljubav.
Zapravo, mislim da ću se sada povući u sobu i isijavati ljubav u okolinu. Možda dotakne nekoga.
Moje ime je Aislin. Stara sam 8 Men 3 Ceh ili 12.18.18.10.15 po jedinom danas poznatom razumnom kalendaru.
Došla sam iz dubina svemira i moja mi je misija davno dodijeljena.
I vama je dodijeljena misija. Probudite se i slijedite je. Svjetlo je s nama.
