Inat zaboravu https://blog.dnevnik.hr/inatzaboravu

srijeda, 29.04.2020.

Buđenje

Budim se, hvatam jutarnju kavu
i sjedam kraj širom otvorenog prozora.
Prvo sunce je zasjalo, blago
i osjeća se povjetarac, lagan.

Probudile su se i ptice
pa živahno izvode svoj jutarnji pjev.
Miris zelenila i svježina
ulaze u kuću kroz širom otvoren prozor.

Bude se travke, lišće zeleno i cvijeće šareno
iz dubokog zimskog sna.
Oblaci čine bijelu pjenu
rasutu po svijetlom nebu.

Tišina postaje svakim trenom glasnija,
probudili su se ljudi i kreću u novi dan.

nedjelja, 05.01.2020.

Ovo nije još jedna novogodišnja rezolucija

Peti je dan Nove godine i svi već uvelike ispunjavaju ovogodišnje rezolucije. Svoje nisam napisala i ne znam hoću li pa sam u fazi posmatranja. Okružena sam predivnim mladim ljudima koji svakodnevno pokušavaju izvršiti ciljeve koje su si zacrtali za ovu godinu, a kako se družim s inteligentnim i ambicioznim ljudima, većinu možemo nazvati i štreberima, nikako ne sumnjam da će ih sve i ostvariti. U razgovoru s većinom njih, primijetila sam kako ove godine nitko nije zapisao neki od poznatih klišeja poput: „u Novoj godini ću redovito vježbati” ili „naći ću životnog suputnika” što mi je u jednu ruku drago, a u drugu malo manje. Na većini ovogodišnjih popisa stoji: biti hrabrija, biti otvoreniji, biti sretnija, biti odlučniji, pronaći sebe, pjevati, biti više s ljudima koje volim, posvetiti više vremena svojim prijateljima, česće biti s obitelji… Sve su to predivne odluke, ali rastužuje me činjenica što nisu banalne ili nedokučive, a u isto vrijeme su nam svima nedohvative u potpunosti. Poznajem svoje prijatelje i znam da se svaki dan, nebitno je li početak ili kraj ove ili prošlih godina, trude oko svih ovih ciljeva, ali ih svejedno svake godine moraju staviti na papir. Stoga sam ove godine, svjesna da je život ono što nam se dogodi dok mi planiramo budućnost (John Lennon), odlučila prestati uporno pisati nešto za što nemam dovoljno želje da ostvarim niti ono što činim svaki dan neovisno koji je dio godine, a nikada se u potpunosti ne ostvari. Ove godine, za promjenu, obratit ću se nekome tko ne piše novogodišnje rezolucije, a trebao bi. Zato,

Draga 2020., molim te, uzmi olovku i zapiši sljedeće: ,,dok se dobri ljudi trude učiniti svaki moj dan ispunjenim, progresivnim i vedrim, JA TO NEĆU POKUŠATI SJE**TI nego ću otići i to učiniti zločestim ljudima.’’ Unaprijed hvala i čujemo se dogodine.

subota, 04.05.2019.

Bijeg

Bježe od stvarnosti koju ne podnose
i ljudi koji su uklopljeni u prosjek,
tišine koja vrišti,
bježe od svojih misli.

Bježe od svijeta koji stavlja rokove
i ne voli improvizacije,
od pomisli da je sve rutina,
a traženje dubine je besmislena trka.

Bježe od danas jer se boje sutra,
a jučer je danima daleko.

Bježe od saznanja da je ovo to
i nema ni više ni manje,
a pričali su nam bajke
koje su uništile realnost.

I bježe od sebe,
najvećeg neprijatelja,
a znaju da bježe od neizbježnoga
(pa nakratko pobjegnu).

srijeda, 24.04.2019.

Sava

Pred njom smo stajali goli;
nesretni, malo sretniji, zabrinuti, izgubljeni.
Bila je pozoran slušatelj,
dala je najbolje savjete,
a nije rekla ništa.

Kada smo glumili pred cijelim svijetom
i pred samima sobom,
vidjela je naše prvo lice
koje smo gubili s vremenom.

U početku bismo dolazili u parovima,
kasnije u društvima,
a danas dolazimo sami.

Više joj ni ne pričam
kada znam što će mi reći,
ali nije ni potrebno jer
tišine su nam ugodne.

Drugo je vrijeme i nisam više glasna
i priče mi nemaju žara,
ali nije ni bitno.
One joj nikada nisu bile cilj,
samo sredstvo dopiranja do nas.

Samo fasada
na zidu izgubljenih snova
koji se urušavao
kako smo starili.

Svi su odlazili, ona je ostajala
i to je jedino bitno.

A kada ja odem,
a ti se nađeš pored nje
molim te,
sjedni joj nasuprot
i pozdravi ju u moje ime.

utorak, 19.02.2019.

Patim

Previše je godina
za premalo vremena
prošlo između nas.

A previše smeteni
i premalo usredotočeni
na stvarnost koja je oko nas.

Ti previše svoj,
ja premalo svoja
da se zauzmem za nas.

I previše grijeha
uz premalo smijeha
bivalo je povrh nas.

Mi kao previše zajedno,
a premalo odvojeno,
za podnijeti sebe uz nas.

nedjelja, 17.02.2019.

Baletna pozornica

Deset prekratkih godina bavila sam se plesom. Raznim vrstama, ali najviše je bio zastupljen, meni omiljeni, balet. Godine su prošle kao lahor i tek što si napravio prvu piruetu, shvatiš da su svi oni pokreti koji su postali način kretanja i vrsta življenja, već daleka prošlost. I da ne očajavam zbog života kojeg živim i onog kojeg sam mislila da ću, moram priznati da sam sanjala kako će balet biti aktivni dio mene. Kad god se prisjetim da je sve upravo suprotno tome, zaustavi me misao koja mi kaže kako ima vremena i nije kasno i još uvijek može biti baš sve ono što si poželiš. I tek što dotaknem tu naivnu dječju misao, realnost me pozdravi te shvatim, kasno je. Uistinu, ma koliko bila optimist, vedrog duha, svijetlih pogleda, za neke stvari je prekasno. Stoga, baš u ovoj prekasnoj noći u još prekasniji sat, pripovijedat ću o jednoj uspomeni, jednom osjećaju, jednoj navici i jednom svijetu u koji sam kročila sa svakim novim podizanjem na vrhove prstiju.
Prisjećam se vremena kada sam se nalazila sa tužnije strane pozornice gledajući balerine, iščekujući godine kada ću moći i sama lepršati kao one. Doslovce su lepršale. Ni sada, nakon nešto više godina životnoga staža, ne znam bih li znala imenovati nešto elegantnije, mekše, svilenkastije od pokreta jedne balerine. A kako je tek izgledalo lako. Svaki pokret kao da je nošen vjetrom, izveden na mekim oblacima. Uskoro, mračnu stranu pozornice zamijenila sam svojim prvim baletnim koracima. Daske koje život znače nisu mi baš značile život, ali su me naučile svašta o njemu. Jedna od prvih životnih lekcija bila je da je put do zvijezda trnovit i prevrtljiv. Ponekad je potrebno toliko truda, vremena, upornosti i odricanja za nešto što se izgubi u skoku jetéa. A svjestan toga i dalje ne odustaješ. Jer to je život, daje nam uspone i padove dok gleda kako ćemo skočiti i na koju nogu ćemo se dočekati. Upornost, sve što sam u životu postigla zahvaljujem upravo njoj, a duboko vjerujem da se rodila i gradila u malenoj baletnoj dvorani s pogledom na Savu. I bezbroj padanja uz more, dizanja i pregršt okreta zbog jednog jedinog pravilnog. Danonoćna razgibavanja koja dva ljetna mjeseca odmora odnesu, kao da ih nikad i nije bilo. I znam, da svaki pad znaći novo uzdizanje, a na pozornici ono je popraćeno aplauzom. Tamnija strana moje prve ljubavi, uzimajući u obzir da sve ima svoje lice i naličje, je bol. Najgrublja bol u prstima praćena krvlju iz žuljeva, a uzrokovana naizgled najnježnijim, baletnim papučicama. Pointe su moja prva lekcija da se knjiga ne sudi po koricama. Sva elegancija, mekoća i svila koja se izlijevala iz pokreta jedne balerine je umijeće. Umijeće skrivanja istine od svijeta, umijeće predočavanja tom istom svijetu ono što balerina želi. Čista manipulacija publikom, stvaranja iluzije ugodnoga kroz najneugodniji čin. Da razjasnimo, balerina manipulira i vlastitim umom i odvede ga u svijet gdje ona doista ne osjeća nista do čiste i istinske čarolije glazbe i pokreta, daleko od bolova u prstima. Ubrzo sam shvatila: ja sam ono, ni više ni manje, do onog koliko ti odlučim pokazati. Nakon svakog nastupa barem jedna osoba bi me upitala: „Jesi li me vidjela, mahala sam ti?”. To je najljepši dio ovog sjećanja. Ako zanemarimo činjenicu da je publika u potpunoj tami pa je to i fizički veoma nemoguće, vid za vrijeme izvedbe u jedne balerine je potpuna enigma. Zdravih očiju kroči na daske, a na njima je potpuni slijepac koji se u prostoru snalazi kao da posjeduje dodatan par očiju. Tu se ukazuje umjetnost. Ona koja je jednoj balerini zatvorila oči prema svijetu punom nebitnoga, ogolila njezin bitak da ju obgrli sklad nota, vodi mašta i vještina.
Kao što se već dalo zaključiti, ne plešem odavno, ali baletnu pozornicu nisam zaboravila.
Za svo vrijeme provedeno na njoj, za sva vremena koja provodim nasuprot joj, za zauvijek...

utorak, 12.02.2019.

Tebi

Tebi,
kojeg pamtim kroz smijeh.
Tebi,
o kome razmišljam uz osmijeh.
Tebi,
kojem želim samo najljepše sne.
Tebi,
koji sada gradiš zidove.
Tebi,
kada ti se svijet ljulja.
Tebi,
upravo sada dok lutaš.
Tebi,
pružam ruku dok toneš.
Tebi,
sada za zauvijek.

subota, 05.01.2019.

Dok Zagreb spava

Dok Zagreb spava,
ja razmišljam
kako dišu pločnici moji
dok po njima nitko ne hodi.
Dok Zagreb spava i s njim svaka kuća i ulica,
ja razmišljam o udaljenosti 174 kilometra.
Dok Zagreb spava i sve šuti,
ja ne mogu usnuti.
I prolazi tako
još jedna noć
koju skupa ne snivamo.
Ali ne brini -
dok ti spavaš,
ja o tebi budna sanjam.

nedjelja, 09.12.2018.

Samo jedna rujanska večer

Bio je sami početak rujanskih večeri. Moj prijatelj i ja stajali smo u središtu kompleksa zgrada gdje su nas okružile razne metalne konstrukcije kakve već bivaju prisutne na dječjim igralištima. Jesen, moje omiljeno doba godine kada noć možete provesti pod otvorenim nebom umjesto skrivanja (od hladnoće) po kućama i kavanama, iako ima i to svojih draži. Cvrčci su izvodili svoje davno ispjevane simfonije, a osim njih se čuti nije moglo ništa, a vidjeti tek pokoju zvijezdu i mnoštvo prozora koji su u mraku ometali zvjezdani sjaj. Pomno smo pratili prozore ne znajuć' kojem bismo se prije posvetili. Oči su nam jurcale tik vamo tik tamo pokušavajući segmetne koje dohvate složiti u krupni plan. Okretali smo se oko svoje osi i nismo prestajali gledati. Znatiželja je gurala naše poglede ka blještavilu pravokutnika, a mi se nismo tomu opirali jer smo shvatili da je ovo postala igra. Nismo mogli točno razabrati što se događalo iza svakog prozorskog okvira, ali tu je uskakala mašta čineći igru zanimljivijom. Gledali smo tugu odvojenu zidom od sreće. Obje su znale da ova druga postoji, ali u nemogućnosti da se vide i međusobno osjete, nisu suosjećale. A da se gledaju i osjete zar bi suosjećale? Svakodnevno prilazimo tuđim tugama u susret te usprkos činjenici da ne postoji zid između nje i naše sreće, ne zastanemo i samo nastavimo. Zatvoreni smo u četiri zida i onda kada nema zidova oko nas. Gledali smo pojedinačne živote uklopljene u širu sliku i osjetili neku vrstu moći. Kao da su ljudi, čije smo sjene promatrali kroz prozore, naše marionete. Poželjeli smo siluetu koja je sjedila nepomično i sama, a naša ju je mašta nazvala usamljenim starcem, prebaciti dva prozora dalje kod obrisa starice da jedna drugoj ugase usamljenost ove večeri. U jednom trenutku pomislih, kako naivno. Obuzela nas je neizmjerna želja trenutka u kojem smo htjeli promijeniti svijet. Mislili smo da je nepravedno što starac večer provodi sam, žena iz prizemlja plače u kutu svoje sobe ili pak što djevojčicu na petom katu netko mlati. Znali smo da ne možemo ništa, ali na trenutak smo osjetili onaj žar i buru emocija potaknutu, prvi put nakon dugo vremena, tuđom nesrećom. U tom trenutku, koji se tada činio mnogo dužim od trenutka, htjeli smo ispraviti nepravdu baš kao i zadnji put kada smo kao djeca igrali ovu igru. Onda kada smo plakali sa svakom osobom koja je plakala, smijali se sa svakom koja se smijala i digli svakog tko je tijekom igranja pao ne pitajući se ''a zašto baš ja?''. Obuzela nas je tuga i divna moja rujanska večer prvi put mi je bila prohladna i tamna. Vjerojatno je sramota pomiješana sa tugom i kajanjem jurila poput lahora stvarajući osjećaj zime. Ne znam, a ubrzo nakon toga smo otišli svojim prozorima. Danas, jednu jesen kasnije, pišući ovo osjećam kao da je bila prije nekoliko trenutaka. Večer koja me potaknula da ju zapišem kako bih ju mogla pročitati onda kada obuzeta vlastitim, zaboravim na živote koji me okružuju. I zato kažem, jesen donosi promjene. S jeseni opada sve ono trulo u nama kako bi gole duše prihvatili sve ono lijepo što nosi novo ljeto. Jesen, moje omiljeno doba godine.

subota, 29.09.2018.

Zaborav

I dok kiša pere
Zadnje tragove tebe
S mene,
Tvoj miris nestaje,
Tvoja slika blijedi,
Imena ti se ne sjećam,
Postalo je zaborav.

<	travanj, 2020
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

Travanj 2020 (1)
Siječanj 2020 (1)
Svibanj 2019 (1)
Travanj 2019 (1)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (1)
Rujan 2018 (5)

Opis bloga

Na poticaj poznanika, zaboravu u inat, a uz malo volje možda se i nađe ponešto čitljivog sadržaja.

Kontakt

Mail: inatzaboravu@gmail.com

"Pjesnik je lažov koji uvijek govori istinu." Jean Cocteau