Marketing
Samo jedna rujanska večer
Bio je sami početak rujanskih večeri. Moj prijatelj i ja stajali smo u središtu kompleksa zgrada gdje su nas okružile razne metalne konstrukcije kakve već bivaju prisutne na dječjim igralištima. Jesen, moje omiljeno doba godine kada noć možete provesti pod otvorenim nebom umjesto skrivanja (od hladnoće) po kućama i kavanama, iako ima i to svojih draži. Cvrčci su izvodili svoje davno ispjevane simfonije, a osim njih se čuti nije moglo ništa, a vidjeti tek pokoju zvijezdu i mnoštvo prozora koji su u mraku ometali zvjezdani sjaj. Pomno smo pratili prozore ne znajuć' kojem bismo se prije posvetili. Oči su nam jurcale tik vamo tik tamo pokušavajući segmetne koje dohvate složiti u krupni plan. Okretali smo se oko svoje osi i nismo prestajali gledati. Znatiželja je gurala naše poglede ka blještavilu pravokutnika, a mi se nismo tomu opirali jer smo shvatili da je ovo postala igra. Nismo mogli točno razabrati što se događalo iza svakog prozorskog okvira, ali tu je uskakala mašta čineći igru zanimljivijom. Gledali smo tugu odvojenu zidom od sreće. Obje su znale da ova druga postoji, ali u nemogućnosti da se vide i međusobno osjete, nisu suosjećale. A da se gledaju i osjete zar bi suosjećale? Svakodnevno prilazimo tuđim tugama u susret te usprkos činjenici da ne postoji zid između nje i naše sreće, ne zastanemo i samo nastavimo. Zatvoreni smo u četiri zida i onda kada nema zidova oko nas. Gledali smo pojedinačne živote uklopljene u širu sliku i osjetili neku vrstu moći. Kao da su ljudi, čije smo sjene promatrali kroz prozore, naše marionete. Poželjeli smo siluetu koja je sjedila nepomično i sama, a naša ju je mašta nazvala usamljenim starcem, prebaciti dva prozora dalje kod obrisa starice da jedna drugoj ugase usamljenost ove večeri. U jednom trenutku pomislih, kako naivno. Obuzela nas je neizmjerna želja trenutka u kojem smo htjeli promijeniti svijet. Mislili smo da je nepravedno što starac večer provodi sam, žena iz prizemlja plače u kutu svoje sobe ili pak što djevojčicu na petom katu netko mlati. Znali smo da ne možemo ništa, ali na trenutak smo osjetili onaj žar i buru emocija potaknutu, prvi put nakon dugo vremena, tuđom nesrećom. U tom trenutku, koji se tada činio mnogo dužim od trenutka, htjeli smo ispraviti nepravdu baš kao i zadnji put kada smo kao djeca igrali ovu igru. Onda kada smo plakali sa svakom osobom koja je plakala, smijali se sa svakom koja se smijala i digli svakog tko je tijekom igranja pao ne pitajući se ''a zašto baš ja?''. Obuzela nas je tuga i divna moja rujanska večer prvi put mi je bila prohladna i tamna. Vjerojatno je sramota pomiješana sa tugom i kajanjem jurila poput lahora stvarajući osjećaj zime. Ne znam, a ubrzo nakon toga smo otišli svojim prozorima. Danas, jednu jesen kasnije, pišući ovo osjećam kao da je bila prije nekoliko trenutaka. Večer koja me potaknula da ju zapišem kako bih ju mogla pročitati onda kada obuzeta vlastitim, zaboravim na živote koji me okružuju. I zato kažem, jesen donosi promjene. S jeseni opada sve ono trulo u nama kako bi gole duše prihvatili sve ono lijepo što nosi novo ljeto. Jesen, moje omiljeno doba godine.
Post je objavljen 09.12.2018. u 01:31 sati.