|
in sorte diaboli
ponedjeljak, 26.03.2007.
povijest metala
Povijest metala...odakle poceti? Od trenutka kada su prvi puta gitaru ustekali u struju? Od Elvisa, kralja Rock 'n' Rolla? Od crnaca koji su prije koju stotinu godina rintali na plantazama pamuka gdje su svojim pjevanjem postavljali temelje jazza i bluesa? Ili pak, malo blize ovamo u povijesti osnivanjem bandova poput Black Sabbath ili Deep Purple? Ne znam tocno, ali definitivno je da, iako to mi mozda isprva necemo htjeti priznati, metal ima svoje korijene duboko ukopane u neke svjetski rasirene stilove koji danas nemaju puno veze s metalom (iako dodirnih tocaka ima, ali o njima poslije): jazz, rock 'n' roll, klasicna glazba, punk itd.
Nemojmo ici predaleko u povijest nego se vratimo u pedesete godine proslog stoljeca kada je mladac imenom Elvis Presley (i naravno, glazbena industrija iza njega) svojom gitarom i karakteristicnim nacinom plesa dovodio ljepsu stranu populacije u predorgazmicka stanja i, puno, puno vaznije, utemeljio rock 'n' roll i prosirio njegovu popularnost, kao i popularnost gitare u neslucene visine. Pocelo se stvarati rock trziste (pri cemu ne smijemo mijesati glazbu koju danas smatramo rockom i rock glazbu prije pedeset godina; ako ste ikada culi Elvisa ili neke druge tadasnje gitaristicke heroje, znat cete o cemu pricam). Medjutim, tadasnji rock zasigurno ne bi bio tako popularan da nije sadrzavao odredjenu buntovnost. Mladi zeljni promjena, vlastitog nacina zivota i izrazavanja posezali su upravo za onim zabranjenim i tabuima. A to je upravo pruzao r'n'r koji je u pocecima bio doslovno zabranjivan od tradicionalnijeg dijela populacije kojemu je rock bio preglasna glazba, a ples dovodjen u vezu s njime previse eksplicitan i prost cime je automatski predstavljao magnet za mladju populaciju. Odredjenu buntovnost rock i metal zadrzali su i do danas, iako u manjim razmjerima. U daljnjem razvoju rocka, kao relevantne mozemo navesti gotovo sve poznate i nepoznate umjetnike koji su se izrazavali kroz gitaru i tako oslobadjali svoju kreativnost. Mozemo navesti: The Who, Boba Dylana, Beatlese (kojim rock/pop definitivno postaje svjetska manija i oslobadja se lanaca koje su mu nametnuli tradicionalisti), Erica Claptona (prvenstveno kroz djelovanje grupe Cream), Grateful Dead itd itd.
Neobicno vazna osoba rocka definitivno je Jimi Hendrix, samouki gitaristicki ljevak i genij, koji dovodi u vezu elemente 'crnog' zvuka (bluesa, mnoge oblike jazza) sa elektricnom gitarom. Njegov karakteristicni nacin sviranja otvara potpuno nove poglede na nacine uporabe gitare. Vazna je i cinjenica da je Hendrix dosao sa americkih ulica, iz srednjeg, siromasnijeg staleza, te pruzio primjer mladima da se u zivotu moze uspjeti i na takav nacin. U vezu s rock glazbom pocinje se dovoditi i droga, alkohol, mnogi ekscesi i poroci koji su redovito uzimali danak u zivotima popularnih. Spomenimo samo Hendrixa, Presleya i Morrisona.
Sezdesete godine su bile mozda i presudne za rock glazbu. Tijekom tih deset godina osnovano je mnostvo bandova koji su gajili vlastite glazbene stilove, vlastite imidze i svaka je uvodila neku novost u svijet glazbe. Mozemo reci da se u sezdesetima (zadnje godine) rodio heavy metal, i od onda se racuna njegovo postojanje kao glazbenog pravca. Neki bandovi: Rolling Stones (od prve polovice sezdesetih do dana danasnjih bili su sinonim za neuredan zvuk i ekscese), The Doors, Alice Cooper (prvi predstavnik tzv. shock-rocka), Led Zeppelin, ZZ Top, Deep Purple, naravno Black Sabbath. Svaka od spomenutih grupa imala je svoju karakteristicnu liniju. Glazbenici poput Keitha Richardsa, Jima Morrisona, spomenutog Coopera, Ritchie Blackmora, Pagea i Planta, Iana Gillana,Tony Iommia i Ozzy Osbournea predstavljali su individualne stilove glazbenog izrazavanja kojim su izravno inspirirali mnoge glazbenike metala.
Legendarna britanska skupina Black Sabbath smatra se utemeljiteljem heavy metala. Kontroverzni pjevac Ozzy Osbourne svojim vokalom, tekstovima koji su cesto granicili s okultizmom i spiritizmom, eksplicitnim izjavama, provokativnim imidzom i nastupima (sjetimo se samo odgrizene sismiseve glave na koncertu koja ga je inficirala bjesnocom), Tony Iommi koji se smatra prvim gitaristom heavy metala i najboljim riff majstorom i ritamska podloga Butler/Ward izdala je mnogo odlicnih albuma na kojima susrecemo tada najzesce dionice koje su se uopce mogle cuti u glazbi, te se, osim heavy metala, smatraju utemeljiteljem dooma i stoner-rocka. Njihova glazba postaje puno cvrsca, orijentirana prvenstveno na (jednostavne) gitarske riffove i glasnu ritamsku sekciju. Black Sabbath stekao je svjetsku popularnost koja je bila zacinjena, standardno, drogama i alkoholom, ali i nerijetkim promjenama postave. Ozzy ima uspjesnu solo karijeru, dok ga je privremeno na vokalima zamijenio Ronnie James Dio, iz postava Dio ("Holy diver") i Rainbow ("Long live rock n' roll") i jedno vrijeme cak Ian Gillan iz Deep Purplea. Prvi album Black Sabbatha "Black Sabbath", izdan iste godine kao i Deep Purpleov debi "In rock" (68), kao i nesto kasnije izdan prvi album Led Zeppelina "I" oznacili su pocetak nove glazbene ere i ujedno slove kao remek djela glazbe.
Ne smijemo zaboraviti jos par velikih imena koji su iza sebe ostavili duboki otisak kvalitetne glazbe i koji su karakterizirali lomljenje granica umjetnosti, te sirenje glazbe na neistrazena podrucja: Pink Floyd, Genesis, Yes, Jethro Tull i King Crimson su samo neka imena progresivnog rocka koji krajem sezdesetih tek uzima zamah.
Nalazimo se u sedamdesetima u kojima doslovno cvjetaju dobra rock i stvaraju prva prava metal imena od kojih neke grupe djeluju i do danas uzivajuci zasluzenu slavu. Kao nezaobilazne spominjemo: AC/DC (albumi klasici: "Back in black", "Highway to hell", "Let there be rock" itd.), Motörhead ("Ace of spades", "1916"), Bon Jovi ("Slippery when wet"), Aerosmith ("Pump", "Toys in the attic"), Rush ("2112", "Moving pictures"), Uriah Heep ("Demons & wizards"), Kiss ("Alive I & II"), Scorpions ("Lovedrive"), Blue Öyster Cult ("Fire of unknown origin") (nekima od navedenih grupa uporno se prisivao pridjev 'metal' iako je njihova glazba bila daleko od toga). U sedamdesetima je osnovan i Judas Priest koji je u svojim pocecima svirao hard rock, dok se tek kasnijim izdanjima (pocetkom osamdesetih) i pronalazenjem vlastitog stila mogao nazvati metal (buduci da je djelovao i prije osamdesetih, Priest se ne ubraja u NWoBHM).
Kraj je sedamdesetih. Velika Britanija. Vec i prije slovila kao jedna od kolijevki rocka, dok bi jednako mogli reci za metal. Osim sto je bila dom Black Sabbatha i Deep Purplea, bila je epicentar pokreta poznatim pod imenom New Wave of British Heavy Metal (NWoBHM). Sve je pocelo kada je mladi i malo poznati band Iron Maiden izdao svoj prvi demo 1978, a pratile su ga mnoge britanske grupe. Nezaustavljivi val neobuzdane energije i kreativnosti pokrenut je prvim izdanjima Iron Maidena pocetkom osamdesetih ("Iron Maiden" i "Killers" sa legendarnim Di'Annom na vokalima) i jednako velikim klasicima grupa koje vecinom nisu uzivale popularnost metalnih djevica, Saxon ("Strong arm of the law", "Wheels of steel"), Raven ("Rock until you drop"), Demon ("The unexpected guest"), Venom ("Black metal"), Angel Witch ("Angel witch"), Tygers of Pan Tang ("Spellbound"), Samson ("Shock tactics"), Diamond Head ("Lightning to the nations") itd. Glazba postaje nedvojbeno brza, zahtjevnija i glasnija. Britanska, ali i svjetska javnost slavila je svoje junake koji su prodavali mnostvo ploca i nastupali pred rasprodanim halama. Nedvojbeno, za vrijeme NWoBHMa (koje je trajalo od kraja sedamdesetih do otprilike '83. ili 84'.i koji je uz Black Sabbath glavni kamen temeljac metala) metal je dozivljavao jedan od svojih vrhunaca i mnostvo vjecnih klasika. Pozitivna atmosfera koja je tada vladala oko metala rijetko je kada ponovno dosegnuta. Posebno interesantan je fenomen zvan Iron Maiden. Grupa je uvijek, a posebno u svojim prvim danima, uvijek bila par koraka ispred 'konkurencije' i bili su kao proroci buduceg zvuka. Ono sto je ostalo kao njihova glavna karakteristika do dana danasnjih je nezamjenjiva melodija, dok su pjesme kao sto su "Prowler", "Iron Maiden", "Wrathchild", "Murders in the rue morgue" ostale rado slusane do danas, dok bi pjesma kao sto je "Purgatory" koja je stara punih 20 godina, komotno mogla stajati na bilo kojem kvalitetnom power metal albumu danasnjice. Mnogo toga se mijenja u bandu odlaskom Di'Anna, a dolaskom pjevaca spomenute grupe Samson, Brucea Dickinsona.
Negdje usporedno s razvojem NWoBHMa u Velikoj Britaniji prije nego sto je americki metal dozivio svoj boom, poznati su bili glam (shock) rockeri. Prisjetite se grupa Mötley Crue, Poison, Alicea Coopera, W.A.S.P i, naravno, KISSovaca. Sto im je bilo zajednicko? Nasprejane, naviklane polumetarske frizurice u zrak, make-up, u najmanju ruku interesantni kozni outfiti i sladunjavi rock zvuk (koji je na trenutke znao graniciti s metalom) koji je, osim sto je bio dosta eksplicitan (live nastupi), bio pravi magnet zlocestih curica s kojima su clanovi spomenutih grupa svakodnevno lumpali, cinili bezbrojne ekscese i mlatili ogromnu paru. Medjutim, naslo se i tu interesantnih albuma: "Shout at the devil", "Billion dollar babies", "W.A.S.P."...
Ostanimo jos malo u Americi. Dijelom pod utjecajem metal booma iz Velike Britanije, dijelom iz vlastite kuhinje, Amerikanci su pocetkom osamdesetih imalo stosta kvalitetnog za ponuditi na podrucju metala. Ogromnu ulogu u promoviranju underground metala imale su razne kompilacije tek rodjenih bandova, od kojih je medju vaznijim kompilacijama bila ona Briana Slagela (utemeljitelj Metal Blade recordsa i najvaznija osoba za razvoj metala osamdesetih u Americi i Kanadi) pod nazivom "Metal massacre" na cijim raznim izdanjima su bile grupe Armored Saint, Metallica, Cirith Ungol, Savage Grace itd itd. Sve je to kulminiralo fenomenalnim izdanjima: Metallica i njihov debi "Kill 'em all", Slayer "Show no mercy", Anvil "Metal on metal", Jag Panzer "Ample destruction", Heir Apparent "Graceful inheritance", Queensryche "The warning", Fates Warning "Awaking the guardian", Savatage "Hall of the mountain king", Megadeth "Peace sells...but who is buying", Metal Church "Metal church", Virgin Steel "Noble savage"i jos mnoge dobre grupe i albumi od kojih kao posebne mozemo izdvojiti Manowar, band osnovan od strane Black Sabbathovog roadia, Joe DiMaia, dok cetvorka u prvoj polovini osamdesetih izdaje "Battle hymns" na kojem se vec nazire njihovo buduce kretanje, dok im "Hail to England" donosi svjetsku popularnost.
Polako s vremenom, pocetni zvuk izvornog heavy metala se poceo mijenjati. Posebno americke grupe koje su svoju razuzdanu energiju pocele polako prenositi na svoje albume, tezile su brzem ritmu, nekontroliranim solo ispadima, tzv. staccato riffovima i agresivnijim vokalima. Rodjen je thrash metal, uz koji je usko vezan pojam speed metal (vezan uz grupe Exciter i Raven). 1983. izdan je vec spomenuti prvi album Metallice koji je sadrzavao za ono vrijeme par do tada najzescih riffova koji su se mogli cuti: tu su prednjacili pocetak pjesme "Motor breath" i pjesma "Metal militia". Medjutim, definitivno najzesce grupa koja se krajem prve polovine osamdesetih mogla uopce cuti bila je grupa Slayer koji su imali mnogo problema sa snimanjem svojih albuma jer producenti nisu imali iskustva s tako brzim zvukom, a ni tehnologija nije bila prikladna. Kult je stvoren izdanjima "Ride the lightning", "Hell awaits" i Anthrax "Fistful of metal". Ali, svijet nije ni priblizno znao sto mu se sprema: prvo je Exodus izdao thrash bombu "Bonded by blood" 1985, a godinu dana kasnije Slayer je izdao najbolji thrash metal album ikada "Reign in blood" koji je djelomicno zasluzan i za razvoj agresivnijih pravaca metala u buducnosti. Ovaj pravac metala usko je povezan s Bay Area podrucjem odakle dolaze najveca imena thrash metala. Lavina je pokrenuta: Testament ("The legacy"), Vio-Lence ("Oppressing the masses"), Megadeth ("Rust in peace"), Death Angel ("The ultra violence"), Forbidden ("Forbidden evil"), Heathen ("Victims of deception"), Flotsam and Jetsam ("Doomsday for the deciever"), Overkill ("Feel the fire")...usporedno s Amerikom, thrash virus zahvaca i sve ostale dijelove svijeta. Krenimo od sjevernih susjeda Amerike, Kanade, koja je ponudila legendu Annihilator, grupu predvodjenu Jeff Wattersom, gitaristickim genijalcem i prefekcionistom, koja izdaje klasiku "Alice in hell"; prijedjimo ocean: Njemacka - dovoljno je spomenuti tri thrash legende: Kreator ("Endless pain", "Pleasure to kill"), Sodom ("Agent orange") i Destruction ("Infernal overkill"), a tu su jos i Tankard ("Chemical invsion"). U Brazilu izlaze prvi albumi Sepulture koji zasada nemaju previse veze sa thrash metalom.
Iako je prva polovina osamdesetih u Europi bila prvenstveno pod dominacijom Velike Britanije i NWoBHM-a (Maideni standardno izdaju klasike "The number of the beast", "Piece of mind", "Powerslave", a Judas Priest svoje "Defenders of the faith" i "Screaming for vengeance"), i u drugim dijelovima starog kontinenta su se dogadjale interesantne stvari. U Njemackoj je osnovan Accept pod vodstvom Uda Dirkschneidera (kasnije se odvaja i osniva grupu UDO) i izdaju se klasici "Restless and wild" i "Breaker", osniva se Grave Digger ("Heavy metal breakdown"), Running Wild ("Black hand inn"). Scorpionsi izdaju svoje klasike. U Svicarskoj djeluje postava Hellhammer pod dominacijom Toma G. Warriora, dok se raspadom doticne skupine osniva legendarni Celtic Frost ("Morbid tales", "To mega therion") koji uz Svedjane Bathory ("Bathory", "Under the sign of the black mark") smatra zacetnikom black metala. Nezaobilazna je i Danska u kojoj tada malo poznati King Diamond zajedno sa Hankom Shermanom osniva Mercyful Fate ("Melissa, i fenomenalni "Don't break the oath"). Postavljaju se i korijeni death metala djelovanjem skupine Possessed ("Seven churches").
Druga polovina osamdesetih donosi osnivanje novog pravca metala - death metala, ali prije toga thrash metal prolazi kroz svoje umjetnicke vrhunce, dok se drugi bandovi polako pronalaze u vlastitim unikatnim stilovima (Metallica "Master of puppets", "...and justice for all", Manowar izdaje svoj najbolji album "Kings of metal", Queensryche svoje remek djelo "Operation: mindcrime", dok Slayer usporuje ritam albumom "South of heaven"). Prije no sto se bacimo na death metal, obavezno moramo spomenuti Nijemce Helloween koji albumima "Walls of Jericho" i "Keeper of the seven keys part I & II" postavljaju temelje melodicnog power metala (djelomicno u korelaciji i s nazivom Epic metal) ciji stil ce biti kopiran nebrojeno mnogo puta u buducnosti. Power metal se zasniva prvenstveno na melodijama, gitaristickim finesama kroz virtuozne solaze, vokal je ugodan i cesto visok, dok je glazba himnicna. Glavni predstavnici power metala osnivaju se upravo u ovom razdoblju: Kai Hansen, gitarist Helloweena, nakon nekog vremena napusta Helloween i osniva svoj kultni band Gamma Ray s kojim u osamdesetima izdaje "Heading for tommorow". U Finskoj Timmo Tolkki osniva Stratovarius, s kojim izdaje ne bas najbolji debi "Fright night", dok je Njemackoj Blind Guardian izdaje prvi album "Battalions of fear". Od slicnih u Americi moramo spomenuti Vicious Rumors ("Digital dictator"), Virgin Steel i Fates Warning. Sto se tice thrash metala u ovom razdoblju, moramo spomenuti da Kreator izdaje svoje najbolje izdanje "Extreme aggression" kao i Sodom, dok Sepultura izdaje mocni "Benath the remains". King Diamond se razilazi sa Shermanom i osniva skupinu King Diamond s kojom izdaje odlicne albume "Abigail", "Them", "Conspiracy"...
Kao sto je vec spomenuto, kao osnivace death metala spominju se Possessed svojim albumom "Seven churches", dok je u vecoj mjeri za razvoj spomenutog pravca zasluzan (tada mladac) Chuck Schuldiner sa svojom legendarnom grupom Death. Death metal je agresivan stil koji se sastoji od zestokog i veoma brzog bubnjarskog ritma, najcesce (u pocetku) jednostavnih jednozicanih riffova i grubog, nerazumljivog vokala. Zasto je death metal bio toliko popularan? Definitivno zbog osvjezavajuceg, novog i zesceg zvuka. Slava NWoBHMa je davno prosla (ostali su samo najjaci: Maideni izdaju svoje najbolje albume: "Somewhere in time" i "Seventh son of a seventh son"; Saxon), dok thrash revolucija gubi na snazi...tada je izronio death metal i pokrenuo novi val talentiranih glazbenika. Naravno, u pocetku u dubokom undergroundu djeluje Death i vrsi najveci dio posla za death metal izdavanjem svog debija "Scream bloody gore" (87). Brzo i zestoko - kritizirano na sve strane ali mladi su prihvatili album. "Leprosy", "Spiritual healing", "Human"... da ne nabrajamo dalje sve same klasike grupe Chucka Schuldinera (R.I.P.) na kojima prolazi razvoj od nekontrolirane agresije do tehnickog savrsenstva. Razliciti glazbenici koji su djelovali u grupi Death osnovali su kultne grupe: Massacre ("From beyond"), Autopsy ("Severe survival) i Cynic ("Cynic", uz Death, u pocetku najvisi stupanj tehnicke perfekcije). Dok smo u Americi, neizbjezno moramo spomenuti Floridsku scenu koja se smatrala najjacom na svijetu: zvijezde death metala Morbid Angel ("Altars of madness"), Obituary ("Cause of death"), bezboznici Deicide ("Legion") i Malevolent Creation ("Retribution"). Tu su jos mnoge istinske zvijezde death metala: Cannibal Corpse ("Tomb of the mutilated") i Suffocation ("Effigy of the forgotten") koji je uz Immolation ("Dawn of possession") zacetnik raznih varijacija death metala. Ni Europa nije bila postedjena death metal booma: u Svedskoj su osnovani Entombed (koji svojim albumom "Left hand path" stvaraju karakteristican svedski zvuk gitara), raspadom grupe Carnage (jedini album "Dark recollections") stvaraju se zvijezde Carcass (Englezi) i Dismember ("Like an everflowing stream"), dok djeluju jos Unleashed ("Accross the open sea") i Grave ("You'll never see..."), a ubrzo se osniva Hypocrisy koji izdaje svojim prvi album "Penetralia" i Edge of Sanity ("The spectral sorrows"). U pocetnim stadijima u death metalu se nije upotrebljavao tzv. blastbeat (ukrucivanje ruke da bi se postigao sto brzi bubnjarski ritam). Medjutim, teznjom stvaranja sto brzeg zvuka, blastbeat se pocinje razvijati i mislim da ga je po prvi puta upotrijebila engleska grupa Napalm Death na svojim prvim albumima ("Scum" i "From enslavement to obliteration") kada je jos svirala grind core. Grind core se sastoji od kratkih (po jedno minutnih ali i kracih) izljeva agresije, par blastbeatova i pokojeg riffa. Sadrzi jednostavnost punka, ali je puno zesci. Uz spomenute Napalm Death, i grupa Carcass je u svojim pocecima svirala grind core (na albumu "Reek of putrefaction"; njihova klasika: "Necroticism") dok se kasnije okrece cistom death metalu. Od Engleza , moramo spomenuti jos Bolt Thrower ("Warmsater") i Benediction ("Transcend the rubicon"). Ostale zemlje: Austrija - Pungent Stench (koji su upotrebljavali razlicite nemetal elemente u svojoj glazbi: "For God your soul...for me your flesh") i Disharmonic Orchestra ("Expositionsprophylaxe"); Nizozemska - Gorefest ("False"), Sinister ("Diabolical summoning") i Asphyx ("The rack"); Finska - Amorphis (mnogo folklornih elemenata; "Tales from the thousand lakes") i Sentenced ("North from here"); Kanada - Kataklysm ("Temple of knowledge"); Cryptopsy (Whisper supremacy"); Njemacka - Morgoth ("Cursed"); Poljska - kao sto se vidi iz prijasnjih redaka, metal nije nikada bio velika stvar Istocne Europe, prvenstveno jer zapadna glazbena industrija nije bila okrenuta na to podrucje; ali i tamo se svirao odlican death metal. Dosta je spomenuti fenomenalnu grupu Vader ("De profundis", koja je i danas zvijezda death metala i ima u svojim redovima najbrzeg svjetskog bubnjara, Doca) i Cehe Krabathor ("Orthodox"). Dakle, death metal je oko devedesetih prozivljavao svoj vrhunac kada su mnogi bandovi sletjeli cak i u sluzbene top-ljestvice medju rock i pop postave. Dijelom zbog umjetnickog sazrijevanja, ali i dijelom zbog komercijalizacije, neke grupe napustaju izvorni death metal zvuk i pocinju graniciti sa drugim stilovima, ali to ne znaci da gube na kvaliteti! Kao takve spomenimo Gorefest koji na odlicnom albumu "Soul survivor" uz death metal spaja i rock elemente; isti slucaj je sa Carcassom na albumu "Swansong"; Amorphis na genijalnom albumu "Elegy", a jos vise na albumu "Tuonela" prelazi na heavy metal sa utjecajem rocka sedamdesetih; Hypocrisy albumom "Abducted" zalazi u atmosfericnije vode, ali izdaje samo vrhunske albume; Napalm Death koji albumom "Diatribes" prekida onu ultra brzinu kao na remek djelu "Utopia banished"; Morgoth na albumu "Feel sorry for the franatic"; Therion koji spaja klasicnu glazbu s metalom ("Theli"), Tiamat koji prelazi polako u gothic i ambijental ("Wildhoney"). Mnoge grupe su u svoje pjesme ugradjivale melodije ali i heavy metal elemente NWoBHMa. Kao zacetnik melodicnog death metala smatra se svedska grupa At the Gates svojim albumom "Slaughter of the soul" i Carcass svojim izdanjem "Heartwork". Posebno svedske grupe su prihvatile takav nacin muziciranja: spomenimo Unanimated ("In the forest of the dreaming dead"), Dark Tranquillity ("The mind's I") i In Flames ("Lunar strain") kao zacetnike. Medjutim i death metal vrhuncu polako dolazi kraj. Ogroman broj mladih, neinventivnih bandova, i jos veci broj undergound labela uvjetovao je pad zanimanja za death metal koji se polako vraca odakle je i dosao - u underground negdje '93. ili '94., dok svijet okrece glavu prema drugim pravcima.
Pocetkom devedesetih, tradicionalni metal posustaje (Maideni izdaju svoj najlosiji album "No prayer for the dying"), dok neki bandovi dostizu svoj zenit: Metallica izbacuje na trziste svoj "Black" album (koji se prodao u nevjerojatnih deset milijuna primjeraka) kojim se uspinju na tron metala, ali je ujedno i zadnji njihov metal album; Slayer izdaje klasiku "Seasons in the abyss" kojim dokazuju da su jos uvijek u vrhuncu thrasha; Sepultura izdaje svoje remek djelo "Arise" i ubrzo poslije "Chaos AD" kojim postaju najuspjesniji brazilski band ikada, Pantera izdaje svoj najbolji album "Vulgar display of power" kojim inspirira mnoge hard core/heavy metal bandove; Judas Priest izdaje mega uspjesni "Painkiller"; Savatage svoj "Gutter ballet"; Dream Theater se probija na svjetsko trziste albumom "Images and worlds" kojim sirom otvara vrata progresivnom metalu i postaje jedan od najomiljenijih metal bandova ikada; spomenuti Blind Guardian, Gamma Ray, Stratovarius i drugi power metal bandovi pocinju stvarati svoj karakteristican zvuk koji ce kulminirati fenomenalnim albumima nesto kasnije; raspadom grupe Sanctuary ("Into the mirror black") nastaje postava Nevermore ("Nevermore")...medjutim, u Americi se stvara nova pomama: grunge. Buduci da nema neke prevelike veze s metalom (osim mozda zestokog zvuka gitare), spomenut cemo samo osnovne grupe, albume i dogadjaje tzv. 'zvuka iz Seattla': predvodnici Nirvana ("Nevermind"), Pearl Jam ("Ten"), Soundgarden ("Badmotorfinger"), Alice in Chains ("Dirt") samo su najutjecajnije grupe grunga koje mediji bucno slave. Medjutim, slava ima i svoju crnu stranu: pritisak medija i fanova, alkohol, droge, nedostatak privatnosti dovode do tog da ikona grungea, Kurt Cobain, zavrsava svoj zivot nesretno, kao i mnogi poznati prije njega: samoubojstvom 5.4.1994. i gotovo automatski se gusi grunge koji je svjetskim listama vladao jedva nesto vise od godine dana. Moramo dodirnuti i hard core koji svoje temelje i glavne predstavnike ima prvenstveno u Americi. Tekstovi bazirani vecinom na socijalnoj kritici, mocni gitaristicki riffovi i linije bassa i temperamentni live show. Glavni predstavnici: Pro-Pain ("Foul taste of freedom"), Biohazard ("Urban discipline"), Agnostic Front ("One voice"), Sick of it All ("Scracth the surface"), Downset ("Downset").
Receno je vec da je Black Sabbath zacetnik heavy metala, doom metala i stoner-rocka. Kao prvi pravi (i mozda najbolji ikada) doom album smatra se onaj grupe Trouble "Psalm 9" izdan davne 1984. Obiljezja dooma: spori, tugaljivi ritmovi, depresivne gitarske linije, pesimisticni tekstovi i karizmatican vokal. Uz Trouble, kao klasike dooma koje ga podizu na novu razinu, tu su Candlemass ("Epicus doomicus metallicus", "Nightfall"), Saint Vitus ("Die healing"), Solitude Aeturnus ("Through the darkest hour"), Cathedral ("Forest of equilibrium")...kao nezaobilazne tu su i Anathema ("Serenades", "Eternity", "Judgement") i My Dying Bride ("Turn loose the swans", "The angel and the dark river"). Obje grupe krenule su sa iste tocke - spoj doom metala kroz glazbu i death metala kroz vokale izdajuci fenomenalne albume. Medjutim, Anathema se polako pronalazi u akusticnom gothicu, dok My Dying Bride prvo eksperimentira razlicitim zvukovima, dok se kasnije vracaju (i do danas su odani) izvornom doomu s pocetka karijere. Kao danasnje perspektivne grupe mozemo spomenuti The Sins of Thy Beloved ("Perpetual desolation") i Tristaniu ("Beyond the veil") koji doom spajaju s gothicom. Na ovom podrucju i Hrvatska ima grupu svjetske razine: Ashes You Leave.
Uz death metal, jos jedan stil metala ulazi u krajnosti izrazavanja agresije - black metal. Kontroverzni pravac nastaje na temeljima spomenutih grupa Venom, Celtic Frost i Bathory koje ih prvenstveno inspiriraju kroz tekstualnu stranu (sotonizam, spiritizam, magija ali i magija netaknute prirode), dok manje kroz glazbu, koju sami razvijaju. Pocetkom devedesetih, black metal je u svojim pocecima prvenstveno vezan uz Skandinaviju, preciznije Norvesku gdje se kao nezaobilazna trojka spominju: Mayhem ("De mysteriis dom sathanas"), Burzum ("Burzum") i Darkthrone ("A blaze in the northern sky"). Vodja Mayhema, pod pseudonimom Euronymous takodjer vodi tajnu organizaciju 'Crni krug' koja se teroristickim akcijama (paljenje crkava) bori protiv krscanstva ali i protiv nekih bandova koje nisu smatrali dovoljno 'evil' (Paradise Lost, Therion). Stvari su kulminirale kada je vodja grupe Burzum, Varg Vikernes okrutno ubio Euronymousa jer je htio preuzeti vodstvo nad krugom i zbog nerijesenih poslova oko izdavanja Burzumova albuma (Burzum je bio pod Euronymousovom izdavackom kucom) .Vikernes je osudjen na 23 godine zatvora i od tada vise ne djeluje 'Crni krug'. Kakav zvuk uoblicuje black metal? Agresivnu glazbu kroz karakteristicne riffove, blastbeatove i krijestece vokale, uz koju su gotovo u potpunosti izbacene solo dionice pojedinih instrumenata, dok je karakteristicno prepoznatljiv image - corpse paint. Oblici black metala: primitivni black metal (zastupaju grupe Darkthrone, Gorgoroth, Khlod koja se zasniva na namjerno losoj produkciji koja docarava grubost glazbe i jednostavnoj glazbi), viking metal (Enslaved, ima vise veze s tekstovima nego s glazbom), dark metal (Aeternus, vise atmosfericnija glazba), black-gothic metal (Cradle of Filth, Dimmu Borgir, Limbonic Art, spoj black metala najcesce samo kroz vokale i glazbe koja zna cesto graniciti s thrashom, heavy metalom i gothicom), black-death metal (Dissection, Naglfar) itd. Najbolji norveski bandovi i njihovi albumi: Emperor ("In the nightside eclipse", "Anthems to the welkin at dusk"), Enslaved ("Frost", "Eld"), Immortal ("Battles in the north", "At the heart of winter"), Satyricon ("Dark medieval times", "Nemesis divina"), Borknagar ("Quintessence"), Ulver ("Bergtatt"), Dimmu Borgir ("Stormblast", "Enthrone darkness triumphant"), Limbonic Art ("In abhorrence dementia"), Ancient ("Proxima centauri"), Solefald ("Pills against the ageless ills") i jos mnoge mnoge. Ostale zemlje: Svedska - Marduk ("Opus nocturne", "Panzerdivision marduk"), Dark Funeral ("The secrets of the black arts") , Dissection ("Storm of the light's bane"), Naglfar ("Diabolical"); Finska - Impaled Nazarene ("Latex cult"), ...and Oceans ("a.m.g.o.d."); Velika Britanija - Cradle of Filth ("The principle of evil made flesh", "Cruelty and the beast"), Bal-Sagoth ("Starfire burning upon..."), Hecate Enthroned ("Dark requiems and unsilent massacre"); Njemacka - Agathodaimon ("Blacken the angel"), Nocte Obducta ("Taverna"), Nagelfar ("Virus west"); Belgija - Ancient Rites ("Dim carcosa") itd. Jednako sto je mucilo death metal, pogadja i black: mnogo nekvalitetnih grupa i malih underground izdavackih kuca koje svakakav srot izbacuju na trziste. Takodjer, mnoge grupe su nasle svoj karakteristican izricaj: Emperor progresivni black metal (fenomenalni "Prometheus"), Enslaved u atmosfericnijem metalu ("Monumension"), Satyricon u podosta hladnim, industrial zvukovima ("Rebel extravaganza") itd. Black metal je cak pronasao svoj put u svjetske top ljestvice i to vecinom one grupe koje su imale potporu vecih diskografskih kuca.
Krug metala se polako zatvorio i pocinje se okretati ispocetka. Neki stilovi koji devedesetih nisu imali zasluzenu popularnost, sada ponovno dolaze u prvi plan. Diskografska kuca Nuclear Blast potpisivanjem ugovora sa svedskom grupom HammerFall 1997. i izdavanjem njihova albuma "Glory to the brave" ponovno pokrece popularnost power i heavy metala i nove (vise-manje kvalitetne i inovativne) grupe nicu kao gljive ili stari veterani izdaju najbolje albume: Blind Guardian dostize svoj vrhunac izdavanjem albuma "Imaginations from the other side" i "Nightfall in middle-earth", Iced Earth pronalazi put do svoje popularnosti albumom "The dark saga", Gamma Ray najkasnije od albuma "Land of the free" je, uz spomenute, slijepe cuvare najomiljenija njemacka power metal grupa, Helloween koji se neko vrijeme odvojio od svojih korijena, vraca na scenu albumom "Master of the rings", Stratovarius je nasao svoj stil izdanjem "Episode" i "Visions", mladci Edguy utvrdjuju svoj polozaj albumom "Theatre of salvation"; talijanska scena prsti dobrom glazbom, ali i pretjeranim kopijama. Izvornici: Rhapsody spajaju metal sa mnogo klasicne glazbe "Symphony of the enchanted lands" i Labyrinth "Return to heaven denied" su dvije najeksponiranije talijanske power metal postave. Njemacki veterani Rage takodjer upotrebljavaju cijeli orkestar u svojoj glazbi i postizu svoj vrhunac albumom "XIII", ali i oni imaju mlade snage kao sto su Brainstorm ("Metus mortis") i Angel Dust ("Enlighten the darkness"); Amerikanci jos uvijek brizno cuvaju svoj izvorni stil s pocetka osamdesetih: Steel Prophet nikada nije imao vecu publiku, ali izdaje odlicne albume ("Messiah"), Jag Panzer sada postize svoj vrhunac albumima "Thane to the throne" i "Mechanized warfare", Kamelot albumom "Karma", Brazilci Angra se nakon odvajanja od prvog pjevaca Andre Matosa uspjesno vracaju na scenu albumom "Rebirth"..
Polako dolazimo do danasnjeg vremena. Sto karakterizira metal danas? Uz sitnu premoc heavy/power metala, mozemo reci da gotovo svi stilovi imaju interesantne zastupnike i drze svoj stil zivim. Preletimo kratko: sad vec gotovo starci NWoBHMa jos uvijek djeluju - Iron Maiden se vraca u srca fanova (i na top ljestvice) ponovnim ujedinjenjem s Bruceom Dickinsonom ("Brave new world") i naravno pune hale, misljenja oko Judas Priesta su podijeljena - svi se slazu da je pjevac Tim Owens prava zamjena za Rob Halforda (koji se nakon eksperimentalnih albuma solo karijere vraca metalu albumom simbolicnog imena "Ressurection"), ali neki ne prihvacaju njihov modernizirani zvuk ("Jugulator", "Demolition"); i Saxon je jos uvijek tu i konstantno svira ono sto najbolje zna - heavy metal ("Killing ground"); prvi pjevac Maidena - Paul Di'Anno nije uspio napraviti uspjesnu solo karijeru (grupa Killers), ali uspjesno zivi na staroj slavi dok sa druge strane Dickinson ima uspjesne solo albume iza sebe ("Accident of birth", "Chemical wedding")......thrash metal i danas ima svoje zvijezde: klasicna trojka: Kreator, koji nakon eksperimentalnih albuma izdaju svoj najbolji thrash album ("Violent revolution")/Sodom ("M-16")/i ponovno oformljeni Destruction ("The antichrist") vladaju pozornicama, veterani Slayer ce izgleda jos dugo biti s nama ("God hates us all") iako u malo moderniziranoj verziji, Annihilator jos uvijek zna dobrano zaprziti ("Criteria for a black widow"), dok su za thrash neobicno vazne 'mlade' grupe poput The Haunted ("The haunted made me do it"), Darkane ("Insanity"), Meshuggah ("Chaosphere") ili Raise Hell ("Not dead yet")......progresivni metal ima veliku hordu poklonika. Metal prozet kompleksnim riffovima, strukturama i izvedbom koja zahtijeva savrseno poznavanje instrumenata predvodjen je Drem Theaterom koji vec mnogo godina dokazuje svoje predvodnistvo na tom polju ("Scenes from a memory"); tu su jos Spock's Beard ("The light") predvodjenim Nealom Morseom; Symphony X ("V"), Majestic ("Trinity overture"), Pain of Salvation ("Remedy lane"), Threshold ("Hypothetical"), Transatlantic ("Bridge across forever"), Ayreon ("Into the electric castle"), Shadow Gallery ("Carved in stone"), Vanden Plas ("Far off grace"), Devin Townsend ("Terria") i jos mnogi, dok od zesceg sektora tu mozemo ubrojiti karizmaticne Svedjane Opeth ("Still life")......death metal jos uvijek se nije u potpunosti oporavio od svog ponovnog ponora u dubine undergrounda. Medjutim, stari veterani koji su uvijek bili odani svome stilu drzali su death metal na zivotu: Cannibal Corpse ("Bloodthirst"), Bolt Thrower ("Honour-valour-pride"), Morbid Angel ("Gateways to annihilation"), Malevolent Creation ("Envenomed") dok se mnogi prokusani bandovi vracaju izvornom zvuku. Navedimo samo Napalm Death ("Enemy of the music business"), Hypocrisy ("Into the abyss") i Kataklysm ("The prophecy"). Od novih dobrih grupa ti su Nile ("Black seeds of vengeance"), Die Apokalyptischen Reiter ("All you need is love"), God Dethroned ("Bloody blasphemy") ili The Forsaken ("Manifest of hate") dok ce se naci i pokoji interesantan grind band poput LockUp ("Pleasure pave sewers"); cvjeta svedski melodicni death metal - uz izvornike In Flames ("Clayman") ili Dark Tranquillity ("Haven"), tu su Soilwork ("A predator's portrait"), Gardenian ("Soulburner") ili Dispathed ("Motherwar"); kao zadnji stil vezan (djelomicno) uz metal koji se pojavio na svjetskoj sceni, imamo nu metal. Nu metal prvenstveno je vezan uz mladu generaciju koja je nezadovoljna nacinom zivota i opcenito stanjem u svijetu. Nu (neo) metal razvio se na temeljima koje su postavile grupe Rage Against the Machine ("Rage against the machine"), Fear Factory ("Demanufacture"), Tool ("Aenima") i Machine Head ("Burn my eyes"). Kao prethodnike ovog zanra kojeg karakteriziraju zestoke gitare, agresivni i melodicni vokali i mnogo histeriziranja i granica s hip-hopom i miksanjem navodimo Korn ("Life is peachy"), Limp Bizkit ("Significant other"), Linkin Park ("Hybrid theory", najprodavaniji album u Americi 2001. godine), Papa Roach ("Infest"), Slipknot ("Iowa") i System of a Down ("Toxicity") i Mudvayne, Static-X, (hed)P.E., Disturbed itd. I grunge prolazi svoju fazu obnove djelovanjem mega popularnih grupa kao sto su Creed ("Human clay"), Nickelback ("Silver side up"), Staind ("Break the cycle"), Tantric ("Tantric") itd.
Kao sto se vidi iz prilozenog, metal ima danas mnogo toga dobrog za ponuditi. Medjutim, situacija nije tako svijetla i u stvarnosti. Metal je, ako gledamo usporedno sa ostalim svjetskim glazbenim 'pravcima' debelo u undergroundu, i iako ima kvalitetniju glazbu, ne moze im konkurirati. Ali, i u tami ima svijetlih tocaka: kao primjer zemalja u kojima je metal itekako popularan, mozemo navesti Njemacku koja je oduvijek bila centar metala i u koju metal grupe najradije navracaju u svojim turnejama ali i izvor novog zvuka. Uz kvalitetnu power, thrash i black scenu, u Njemackoj se razvila i 'folklorna metal' scena (uz zesce riffove se upotrebljavaju mnogi nacionalni instrumenti i stare melodije i napjevi; karakteristican image) koju predvode grupe In Extremo ("Suender ohne Zuegel"), Subway to Sally ("Hochzeit"),Tanzwut ("Labyrinth der Sinne") ili Corvus Corax ("Mille anni passi sunt"), dok mozemo naci jos par inovativnih grupica poput Rammsteina ("Mutter"). Ali i Finska ima scenu koja se izdigla na razinu drzave i u kojoj cvjeta metal u potpunosti: Nightwish, grupa s opernom pjevacicom uziva svjetsku slavu ("Oceanborn"; kada smo vec dodirnuli metal sa zenskim vokalima, ne smijemo ne spomenuti Norvezane Theater of Tragedy, Talijane Lacuna Coil ili rock Nizozemce The Gathering), spomenuti Amorphis ("Am universum" ciji prvi singl je nekoliko tjedana bio na vrhu finskih top listi), Sentenced ("Crimson"), virtuoze Children of Bodom ("Hatebreeder"), blackere Impaled Nazarene ("Absence of war does not mean peace"), Stratovarius i mladu nadu power metala Sonatu Arcticu ("Ecliptica").
|
četvrtak, 22.03.2007.
ma dajte hehe....
napokon sam napisao kratku službenu verziju seta u mom drugom blogu....
BAND: Bloodbath
ALBUM: Resurrection Through Carnage
GENRE: Death metal
LABEL: Century Media
GODINA: 2002
TRAJANJE: 41:02
WEBSITE: www.bloodbath.biz
TRACKLIST:
01. Ways To The Grave 06. The Soulcollector
02. So You Die 07. Bathe In Blood
03. Mass Strangulation 08. Trail Of Insects
04. Death Delirium 09. Like Fire
05. Buried By The Dead 10. Cry My Name
Bloodbath je veoma neobican bend, a postoji vise razloga za to. Prvi razlog jest sto postavu Bloodbatha cine sami velikani svedskog (death) metala - za vokalima je Mikael Lkerfeldt, glava Opetha, za gitarom je Anders Nystrom a za basom Jonas Renske, dvojac iz doom benda Katatonia, dok je za bubnjevima veliki Dan Swanö (Edge Of Sanity, Nightingale, Dan Swanö i mnogi, mnogi drugi) - kao sto vidite, ovo je death metal supergrupa. Drugi razlog jest sto Bloodbath svira old-school death metal, nesto sto bas ne radi previse death bendova u zadnje vrijeme (previse ih je orijentirano na nekakvu melodicnost).
Prije ovog albuma, ovaj bend je izdao i EP nazvan Breeding Death - bend je trebao izdati samo taj EP te se zatim raspasti, no na svu srecu odlucili su snimiti i album. Zasto na svu srecu? Pa zato jer je ovo prokleto dobro! Jest da je produkcija poprilicno prljava (zvuk gitara je prakticki bzzz-bzzz) no moram priznati da me ovdje to bas i ne smeta previse - ovom albumu ovakva produkcija cak i daje jedan veliki plus. Zato sto gitare zvuce kako zvuce (netko je spomenuo da zvuk gitara slici zvuku motornih pila :)) album dobija na brutalnosti. Naravno, mora se spomenuti i (po meni) izvrsno bubnjanje Swanöa...
Rad gitara je izvrstan - riffovi su poprilicno brutalni, dok su melodije svedene na minimum no melodije koje su prisutne na ovom albumu su jedno od vecih iznenadjenja - nema ih previse, no doista su izvrsne - npr. melodija koja se nalazi u sredini prve stvari, Ways To The Grave. Bas kroz te melodije Bloodbath pocinje sliciti Katatoniji (no to uopce nije cudno kada pogledamo tko je za gitarom) no za razliku od Katatonie ovdje nema mjesta sporom tempu - sve pjesme su odsvirane poprilicno brzo (bubnjevi konstantno podizu tempo te vam ne daju da dodjete do odmora :)) te su poprilicno kratke (u prosjeku oko 4 minute). Vokali su zakon. Lkerfeldt pjeva zbilja duboko te iako mi se takav njegov nacin pjevanja ne svidja u Opethu, ovdje savrseno pristaje. Takodjer je zanimljivo spomenuti da je ostatak benda na back vokalima - poslusajte samo refren kod Death Delirium - pravi death metal zbor. :) Sto se tice pjesama na albumu, ja bi posebno izdvojio Ways To The Grave (po meni ponajbolja stvar na albumu), Death Delirium, The Soulcollector... Ma zapravo je jako tesko izdvojiti neke pjesme kao najbolje jer je album poprilicno ujednacen sto je poprilicno dobro. :) Definitivno zasluzena ocjena.
Ocjena: 8.5/10
BAND: Dream Evil
ALBUM: The Book Of Heavy Metal
GENRE: Heavy metal
LABEL: Century Media
GODINA: 2004
TRAJANJE: 50:07
WEBSITE: www.dreamevil.se
TRACKLIST:
01. The Book Of Heavy Metal 07. Tired
02. Into The Moonlight 08. Chosen Twice
03. The Sledge 09. M.O.M.
04. No Way 10. The Mirror
05. Crusader's Anthem 11. Only For The Night
06. Let's Make Rock 12. Unbreakable Chain
Osamdesete zive! Klasicni zvuk pravog metala vraca se kroz novi album Dream Evila, benda koji je u samo tri godine (i isto toliko albuma) izrastao iz solidnog power metal benda u hevijanere prve klase. The Book Of Heavy Metal je i prikladno ime za ovakav album, koji se oslanja na najvece legenda zanra, kao Judas Priest, Ozzy Osbourne i rani Def Leppard.
Nema ovdje nicega novog i revolucionarnog, ali ima onog sto je najvaznije… vrhunske muzike. The Book Of Heavy Metal je odlican CD za svaku priliku, uz kojeg cete pjevati, bengati, svirati air-guitar… u dvije rijeci: cista uzivancija. Cisti, pravi, ''true'' metal: briljantno napisan, super jednostavan i maksimalno energetican.
Pjesama ima ukupno 12, i sve su u rasponu od vrlo dobrih pa do fenomenalnih. Stvari su uglavnom srednjeg ''manowarovskog'' tempa, uz nekoliko furioznih super-brzih i par (polu)balada. Zbog ujednacenosti kvalitete tesko je izdvajati favorite, no broj jedan je svakako naslovna (i prva) stvar koja je najbolja metal pjesma koju sam cuo od Warriors of the World prije dvije godine. Super-''catchy'' riff, zabavne rijeci, veliki refren, tona solaza (ovih ima mali milijun na albumu i sve su super - svaka cast Gus G.)… ma genijalno! Favoriti su takodjer i No Way (totalna posveta Ozzyu, i vokalno i gitarski), M.O.M. (sto stoji za Man or Mouse! Jos jedan zabavan tekst i vrlo energicna, pozitivna pjesma) i Let's Make Rock (himnicna stvar koja zvuci kao da bi mogla biti na legendarnoj Pyromaniji Def Lepparda). Pred kraj albuma kvaliteta albuma za mrvicu pada zbog jedne ili dvije premekane pjesme, iako su i one dobre (ali ne toliko na koliko se covjek navikne uz prvih 9 pjesama na albumu). Sve u svemu pjesme su vrlo konkretne te tako dobro napisane i pamtljive da cete vec nakon dva slusanja sve zapamtiti! Ali nece vam zato dosaditi, bas suprotno: ovaj album je poput droge i tjera na (konstantno) slusanje.
Sound albuma je takodjer pravi, sa mesnatim zvukom gitara i razarajucim bubnjevima. Vokal je takodjer na nivou - Niklas Isfelt je izrastao u vrlo dobrog pjevaca (falset u naslovnoj pjesmi na razini je Eric Adamsa), a i odlicno je pozicioniran u miksu (kad vec spominjem pojedinacne clanove benda, moram istaknuti Snowy Shawa na bubnju koji stvarno rastura kroz cijeli album lupajuci zanimljivo i raznovrsno bez pretjerivanja). Dobra produkcija i unikatan zvuk su po meni vrlo vazni faktori i danas kad sve vise albuma zvuci uniformno i dosadno, sa identicnim sterilnim soundom vazno je naci karakter. Ovaj album ga svakako ima, kao i drugo vrhunsko izdanje ove godine, Edguyev Hellfire Club, pa se cini da stvari ipak slute na bolje. Jos samo da novi Judas Priest bude na nivou i 2004-u mozemo proglasiti odlicnom godinom za metal.
Jedino sto mogu navesti kao zakljucak je da se nadam kako ce Dream Evil i dalje biti jednako produktivan kao dosad, jer jedan ovakav album godisnje ucinio bi svaku godinu super-dobrom za metal! Don't need no flashy house, no car or ugly wife - the only thing I want, is what my parents don't… METAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAL!!!
P.S. svi tekstovi su u ovom stilu, dakle… genijalni za sing-along i garantirano stavljaju osmijeh na lice!
Ocjena: 9.5/10
BAND: Marduk
ALBUM: La Grande Danse Macabre
GENRE: Black metal
LABEL: Regain Records
GODINA: 2001
TRAJANJE: 45:27
WEBSITE: www.marduk.nu
TRACKLIST:
01. Ars Moriendi 06. La Grande Danse Macabre
02. Azrael 07. Death Sex Ejaculation
03. Pompa Tenebris 1600 08. Funeral Bitch
04. Obedience Into Death 09. Gunimers End
05. Bonds Of Unholy Matrimony 10. Jesus Christ...Sodomized
Ipak je "Panzerdivision Marduk" bio samo jedan uspjesan eksperiment! Ovo 'uspjesan' kazem jer je album dobio pozitivne reakcije iz cijelog svijeta. Dok 'eksperiment' navodim zbog cinjenice da se Svedjani ovim izdanjem vracaju zvuku sa "Nightwing" albuma.
Dakle, nije cijeli album baziran na izljevima agresije koji dovode do granice ljudske izdrzljivosti, nego i na sporim, doomy stvarima koje stvaraju posebnu atmosferu. Bas ta karakteristika cini ovaj album posebnim.
Album otvara "Ars moriendi", kratki, lijepi instrumental koji je ugodno osvjezenje od svih onih klavijaturnih/sintisajzerskih/opernih/ne znam vise kakvih uvoda koje prakticira vecina danasnjih metal bandova.
Kao sto ste vec i zakljucili, svih deset pjesama se mogu jasno razdvojiti u dvije skupine: brze, tipicno mardukovske stvari, kao sto su "Azrael", "Death sex ejaculation" (zakon naziv, zakon pjesma), "Obedience into death", "Jesus Christ...sodomized" (hit u stilu "Slay the nazarene") te spore, efektne pjesme od kojih bi izdvojio "Funeral bitch", "Gunimers end" (lijepa gitarska tema stvara depresivni ugodjaj), "La grande danse macabre" (osamminutna stvar koja se bazira na na nekoliko odlicnih riffova; djeluje hipnotizirajuce) i dr.Mozda ce neki smatrati da takav tip pjesama nije Marduk sto je netocno jer se u svakom trenutku i tonu prepoznaje black ugodjaj.
Jos bih spomenuo da je ovo njihova do sada najbolja produkcija proizasla iz (vec mi je dosadilo spominjati) Abyss studija. Vokali dominiraju, gitare su masivne i jasno se cuje fini rad bassa.
Ipak, imam jedni zamjerku i to ne glazbi, nego Fredrikovu bubnjanju. Imam osjecaj da pri brzim dijelovima konstantno provlaci jednaku sablonu bubnjanja kroz nekoliko zadnjih albuma. Ali to ne umanjuje njegovu vrijednost velikog bubnjara.
Ono sto ste ocekivali od novog Mardukovog albuma, to ste i dobili - vrhunski black metal. Zato zaplesite i vi ples smrti.
Ocjena: 9/10
|
utorak, 20.03.2007.
ja jadnik...i neš o sebi
 
moj prvi normalan post... hehe...kaj mogu masonerija mi uzima puno vremena i čitanja raznih knjiga.. da kažem neš o sebi... idem u prirodoslovnu školu vladimira preloga ,,, razred neču reč ali sam 2 razred....
ide mi najetra , crkva(ali ne i bog i isus njih poštujem kao (valjda)buduči slobodni zidar(jer nemam 21 godinu)).......dosta zagrada
život posvečujem metalu i okultnome(mitologija, crna i visoka magija(bijela je dosadna)praznovjerja,setanizam,anubiszam,masonstvo,rozenkrojcerima,iluminatijima, i temple of setu!!)
starci su mi čista sredina(znaju biti bol u željcu!)...
pišem romane(horore i SF)...
rođen sam 29.10(godine ne dajem sami se snađite"!!)
a sada vaša pitanja....!!!
|
nedjelja, 18.03.2007.
neki albumi
BAND: Bal-Sagoth
ALBUM: Atlantis Ascendant
GENRE: Melodicni black metal
LABEL: Nuclear Blast
GODINA: 2001
TRAJANJE: 48:57
WEBSITE: www.bal-sagoth.co.uk
TRACKLIST:
01. The Epsilon Exordium 06. The Splendour Of A Thousand Swords...
02. Atlantis Ascendant 07. The Dreamer In The Catacombs Of Ur
03. Draconis Albionensis 08. In Search Of The Lost Cities Of Antarctica
04. Star-Maps Of The Ancient Cosmographers 09. The Chronicles Of Shadows
05. The Ghosts Of Angkor Wat 10. Six Keys To The Onyx Pyramid
Na svom petom albumu, simfonicno-bombasticno-melodicni black metalci nastavljaju svoj davno zacrtani put osvajanja svijeta fantazije. Iako im je ovo drugi album izdan pod Nuclear Blastom (prvi je "The power cosmic") koji je prepoznao njihovu kvalitetu i unikatnost, Britanci ostaju odani svojim idealima ne mijenjajuci image.
Bal-Sagoth nas i ovaj put odvodi na putovanje u daleke, neistrazene svjetove prepune svemirskih ratova, predivnih kraljevstava, podanika i junaka, te jos mnostva nestvarnih i zaboravljenih likova iz maste vrsnog tekstopisca i vokalista Byrona Robertsa. Dakle, samo slusanje glazbe je djelomicni dozivljaj koji bi se obavezno morao upotpuniti tekstovima koji su najvaznija karika u potpunom shvacanju ovog ostvarenja.
Sto se glazbe tice, ona u potpunosti prati svu dramaticnost, preokrete, zavjere i konflikte koji su dio same fabule, bilo to blastbeatovima, thrash-speed napadima ili predivnim gitarskim melodijama pracenim klavijaturnim tepisima.
Sam pjevac Byron normalnim vokalima pojavljuje se u ulozi neutralnog promatraca, dok krestavim vokalima postaje aktivni sudionik radnje.
Naravno, ni ovaj puta nisu izostali legendarni kilometarski nazivi pjesama poput "The splendour of a thousand swords gleaming beneath the blazon of the hyperborean empire (part III)".
Nazalost, ponekad sintisajzeri ne mogu u potpunosti docarati svu dubinu pjesama pa smatram da bi Bal-Sagoth u potpunosti upotrijebio sve mogucnosti jednog orkestra. Takodjer, pjesmama nedostaje onaj zadnji stih koji bi ovu grupu katapultirao u klasike metala. Ipak, Bal-Sagoth je opet uspio stvoriti odlicnu glazbeno-tekstualnu magiju i neponovljivi dozivljaj fantazije.
Ocjena: 8/10
BAND: Dark Funeral
ALBUM: Diabolis Interium
GENRE: Black metal
LABEL: No Fashion
GODINA: 2001
TRAJANJE: 36:28
WEBSITE: www.darkfuneral.se
TRACKLIST:
01. The Arrival Of Satan's Empire 05. An Apprentice Of Satan
02. Hail Murder 06. Thus I Have Spoken
03. Goddess of Sodomy 07. Armageddon Finally Comes
04. Diabolis Interium 08. Heart Of Ice
I pakao se otvorio po treci put...i po treci put zemlja se raskolila na pola...i po treci put vatrena kisa je palila sve zivo i nezivo...i po treci put oceani su progutali zemlju...sve je to trajalo punih...36 minuta i 28 sekundi...kakve li slucajnosti, upravo onoliko dugo koliko traje novi, treci po redu album Dark Funerala. Ovo je prica o silovanju Zemlje...
Bijase to 1996. godina kada je pakao po prvi put izbacio svoje okrutno djelo pod nazivom "The secrets of the black arts" svojih vjecnih sluga predvodjenim Lordom Ahrimanom (gitara) i Blackmoonom (gitara). Potpuno neocekivano, kao grom iz vedra neba podigao se vihor i srusio odjednom sva stabla, izravnao sve planine i zatvorio sve pecine...ili...ovaj album je postavio nove standarde unutar black metal scene, posebno hiperbrzinskim himnama tipa "When angels forever die" ili "My dark desires"...spomenuti duo uspio je svoje dobre riffove i ideje pretvoriti u jedan od najboljih black metal albuma ikada...
I zemlja se smirila...i naucila svoju lekciju podigavi ogromne prirodne bedeme kroz koje je teko koja pijavica mogla prodrijeti...ali pakao se otvorio opet za dvije godine jo jednom ali ovaj puta puno manjom zestinom, puno manjim bijesom, tako da je zemlja pretrpjela samo manja ostecenja...ili..."Vobiscum sathanas" bi bio vrlo dobar da je izisao prije debija...ovako zvuci samo kao podgrijana verzija "The secrets..." albuma i na vecini mjesta ne drzi onaj kvalitetni, visoki nivo...preciznije receno, album je dosadnjikav te vise lici kao neko ganjanje brzine bez glave sto se da objasniti odlaskom Blackmoona iz postave...
Uvidjevsi da nije uspio, pakao je zasutio...i pune tri godine zavaravao je svojom neobicnom tiinom...i mnogi su bili uvjereni da je opasnost zauvijek prosla, da je neprijatelj porazen, da od sada mozemo zauvijek zivjeti u slobodi i ljubavi...i bedemi su sruseni...i straze je nestalo..a onda se pakao digao...i idemo ispocetka...i po treci put zemlja se raskolila na pola...i po treci put vatrena kisa je palila sve zivo i nezivo...i po treci put oceani su progutali zemlju...ili...Lord Ahriman si je ovaj put uzeo puno vise vremena na pisanju, dotjerivanju i usavrsavanju pjesama.
U biti, glazbeno gledano nije doslo do nikakvih velikih promjena. Ali "Diabolis interium" briljira upravo na onim mjestima koji su najvise nedostajali "Vobiscum..." albumu: pjesme ponovno dobivaju na klasi, bio to poseban riff, nekakav break ili cak refren preko kojih se pjesme jasno razlikuju. Iako album nije nesto posebno novo, ipak predstavlja ogroman korak naprijed prema unikatnom zvuku i postavlja nove granice sto se tice brzine i divlje agresije. Primjeri: uvodna "The arrival of Satan's empire" (kakav klisej od naziva) ima posebnu car, jer je unatoc paklenoj brzini dinamicna i interesantna sto dovodi do long-lasting efekta, tj. pjesma ce vam iznova i iznova dizati dlake na rukama (posebno ono neprekidno vritanje pjevaca na pocetku) i tjerati vas da uzivate i u ostatku albuma. Isto vrijedi za "Hail murder" koja sadrzi spomenuti refren (to je neobicno za black metal), kao i za "Armaggeddon has finally come" sa vrhunskim furioznim riffovima. Jedina pjesma u kojoj je tempo nesto smireniji nazvana je "Goddess of sodomy" ali ju zato prati nekakav dodatni evil-feeling i nesto virtuozniji rad gitare.
Cinjenica da je ovaj album (kao i doduse, obadva prije) nevjerojatno brz ne umanjuje njegovu vrijednost: nema kaoticnosti, nema nedefiniranih zvukova, nema besmislenih speed pasaza za sto je prvenstveno zasluzan novi bubnjar Matte Modin koji je njihov najbolji i najbrzi dosada. Slag na ovu black metal tortu stavlja Emperor Magus Caligula (kakvog li pseudonima) svojim neprekidnim vristecim vokalima. Ovim albumom Dark Funeral se, nakon nesto duze stanke, sa stilom vraca na scenu i nastavlja nositi epitet jedne od najekstremnijih grupa ikada. Upozorenje: ovo nije za osobe slabe koncentracije i slabih zivaca.
Epilog: iako se vjetar smirio, iako se magla razisla, iako se led otopio, na zemlji vise nista nije bilo kao prije...
Ocjena: 8.5/10
BAND: Rotting Christ
ALBUM: Genesis
GENRE: Dark metal
LABEL: Century Media
GODINA: 2002
TRAJANJE: 51:30
WEBSITE: www.rotting-christ.com
TRACKLIST:
01. Daemons 06. Release Me
02. Lex Talions 07. The Call Of Aethyrs
03. Quintessence 08. Dying
04. Nightmare 09. Ad Noctis
05. In Domine Satana 10. Under The Name Of The Legion
Gdje god se spominjao, recenzirao, opisivao novi album kultne grcke postave Rotting Christ upotrebljavale su se velike rijeci tipa 'povratak korijenima', black metal', 'atmosfera starih albuma' i slicno. Djelomicno su ove teze i tocne, medjutim o nekom velikom black metal djelu ovdje nije rijec. Ipak se mora spomenuti da se dosta stvari promijenilo od predzadnjeg "A sleep of angels" albuma. Vec nasljednik "Khronos" nagovijestio je da Grci teze vecem bogatstvu zvuka, vecoj atmosferi, vecem udjelu ekstremnijeg metala i cesto vecoj brzini. E sada, moje misljenje je da je ovaj album samo produzena ruka "Khronosa" uz napomenu da je puno brzi od svog prethodnika. Takodjer, nekakvog black metala ovdje nema. Rotting Christ svira vec dugo glazbu koju bih ja opisao kao 'dark metal' jer uz krestave (ali ne pretjerane) vokale sadrzi i veliki udio klavijatura u zvuku te nesto vise masivne atmosfere.
Ovaj album mi se pocinje svidjati tek sada nakon negdje petog slusanja. U pocetku sam bio poprilicno razocaran jer je ovim pjesmama nedostajalo melodija koju se uvijek, bas uvijek bile vazne u RC glazbi. Takodjer, kao da su brzim pjesmama htjeli dokazati svijetu da jos uvijek mogu dobro svirati i na takav nacin, umjesto da su razmisljali o pravoj funkcionalnosti takvih pjesama. Tu jos ide napomena da brze pjesme grupa kao sto su Rotting Christ ili npr. Borknagar nisu tu da bi iskazale nekakvu agresivnost/brutalnost glazbe nego su tu vise radi posebnog ugodjaja.
Ali nakon tog detaljnijeg slusanja album sjeda prvenstveno jer odise velikom raznolikoscu. Polako se otkrivaju gitarske melodije na mnogim pjesmama (npr. "Dying"), upotpunjene brzim heavy, ponekad cak i black metal riffovima. Uz varirajuce klavijature koje ne dominiraju ali itekako daju do znanja da su tu, u raznim dionicama ubaceni su muski (crkveni) chorovi (najcesce na pocecima pjesama) koju su mi ipak malo kliseizirani, te poneki pozadinski operni zenski vokali. Sto se tice ritma, vec vam izlazim na nos sa spominjanjem tih brzih pjesama - da, 50 % albuma odsviran je u brzom ritmu (sto je poprilican napredak u odnosu na prijasnje albume) ali i u tim brzim stvarima ("Daemons", "Lex talions", "Ad noctis") imamo i spore dionice sto samo potkrepljuje tezu o raznolikosti i raznovrsnosti glazbe. I na kraju, vokali glave benda - Sakisa. Blackerski vokali postali su nesto blackerskiji, uz sto je standardno ostalo upotrebljavanje cistih vokala - ipak to ne bih nazvao pjevanjem - prije bih se izrazio narativnih vokala. Jer koliko god pjevac pokusavao pjevati normalo, vec je milijun puta dokazao da nije dobar u tome, ali on to nikako ne napusta. I jos nesto - na par mjesta upotrebljava se kompjutorski produbljen vokal koji najcesce zvuce smijesno i nekako djetinjasto.
Sve u svemu jedan vrlo dobar album koji prvenstveno tezi spajanju grandiozne atmosfere kroz sporije dijelove 'proizvedeni' vrlo dobrim sanjarskim melodijama kakve smo se navikli slusati kod Grka i raznolikim nacinima pjevanja sto najcesce zavrsava uspjesno (zadnja "Under the name of the legion") i brzih dijelova koji nastoji pokazati grublju, neotesaniju stranu muzike. Sve to je u vrlo lijepom produkcijskom celofanu provjerenog Stage One studija. Ovaj album je ogroman napredak ako bi ga usporedjivali sa albumom tipa "A sleep of angels" iako bih prijasnjem, "Khronos", albumu dao bod vise.
Ocjena: 7.5/10
BAND: Therion
ALBUM: Lemuria
GENRE: Symphonic / ambiental metal
LABEL: Nuclear Blast
GODINA: 2004
TRAJANJE: 42:19
WEBSITE: www.megatherion.com
TRACKLIST:
01. Typhon 06. Quetzalcoatl
02. Uthark Runa 07. The Dreams Of Swedenborg
03. Three Ships of Berik pt.1 08. An Arrow From The Sun
04. Three Ships of Berik pt.2 09. Abraxas
05. Lemuria 10. Feuer Overture
U naletu kreativnosti, Christofer Johnsson je snimio materijal dovoljan za dva albuma. Prvotno se razmisljalo o tome da se jedan izda u odredjenoj vremenskoj distanci za drugim, ali Nuclear Blast Records tu su mogucnost odbacili jer - tko zna kakve ce muzicke ideje nastupiti kasnije? Bolje je (i stvarno jest) bilo izbaciti na trziste oba albuma istovremeno...da ne spominjem da Johnsson zapravo ima i jos vise materijala, dovoljnog mozda cak i za jos jedan EP! No, to bi sad bilo pretjerano, cak i za moj ukus.
Pocet cu sa Lemuriom. Uvodne rijeci bi mi bile: svaka cast! Band je poslovicno uigran, vise nego na proslim albumima...a zborski ansambl je sad, po mom misljenju i artikuliraniji, da ne spominjem koliko je sad dosao do izrazaja! Na koncertu smo imali prilike cuti kako uzivo zvuci sve to zajedno - definitivno posebno iskustvo! Krasno se sve to uklapa vec na Typhonu, gdje se moze cuti (nakon poduzeg razdoblja, jel`te) i growl vokal, toliko zanemaren od strane Theriona na proslim albumima. Typhon je vrlo dobra stvar, a i vrlo dobar pocetak za album; moj osobni favorit sa cijele Lemurie. Opcenito, unija banda, orkestra i zbora sad zvuci bolje nego ikad, cak i u poredbi sa proslim albumom, The Secret Of The Runes. Nakon epopejske Three Ships Of Berik, slijedi melankolicna naslovna Lemuria, isticuci prekrasan, bogat alt uz svesrdnu podrsku ostatka zbora...vise akusticne prirode, Lemuria daje odusak zustrosti ostatka albuma. Prvi taktovi Abraxasa zvuce vrlo primamljivo, gotovo orijentalno, ali nekako mi se nije cinilo prilicnim u to zgusnuti njezan solo soprana. Cijela pjesma dobiva zbog toga i drugaciji karakter, koji nikako nije los, ali mi se cini nekako nategnut i namjerno usporen, dok je pocetak obecavao. Ah, gdjegod mi se ucini da koncentracija banda popusta, stvar spasava zbor (i gdjekad orkestar). Ne bi sad trebalo raspravljati o tome tko i sto se treba gurati u prvi plan kad je muzicka struktura Theriona u pitanju, ali band se na Abraxasu cini pomalo...nesiguran. Tko zna, mozda se u vrijeme snimanja nisu naspavali, pa se meni to samo cini. Feuer Overtüre/Prometheus Entfesselt je vrlo interesantan, zvucno dobro osmisljen i prikladan kraj albuma.
Ocjena: 8/10
|
utorak, 13.03.2007.
interviju sa shagrathom
Uvod je nepotreban. O Dimmu Borgiru sve znate, a ako vam je nešto i promaklo, Shagrath će vam to reći u ovom intervjuu, uz naglasak na novom albumu, "Death Cult Armageddon"...
Primjetila sam da na "Death Cult Armageddon" ponovo ima mnogo novih glazbenih elemenata i zaista je sjajno kako uvijek kombinirate nove sastojke, ali ipak redovito uspijevate zvučati tako crno i zlo.
Hvala ti.
Pa, kako vam to polazi za rukom? Ha ha...
Ha ha! U osnovi, naš cilj je uvijek da isprobamo nove stvari i eksperimentiramo sa puno novih detalja. Ove smo pjesme po prvi puta radili u pre-produkcijskom studiju kod kuće, tako da smo imali dosta vremena za rad na svakoj pjesmi, mogli smo ih mijenjati da budu što savršenije. U osnovi, četvero ljudi u bendu ima mnogo različitih ideja i mi kombiniramo sve te različite ideje u svakoj pojedinoj pjesmi, čime one postaju nešto više... Na neki način, to čini pjesme zaista posebnima, da se tako izrazim, jer kombiniramo različite stilove i to u mnogočemu doprinosi da album bude bolji...
Gdje pronalazite inspiraciju za sve te nove elemente? Jer, slušala sam novi album, i u nekim djelovima me gotovo podsjeća na filmski soundtrack ili tako nešto...
Da, apsolutno, i to je bio naš cilj, stremiti prema teškim i novim stvarima, a ovaj put imali smo priliku i raditi sa puno većim orkestrom. Imali smo četredeset i sedam ljudi u orkestru, više vremena i veći budžet, što nam je omogućilo da ostvarimo zamisli, a ovaj album je rezultat toga.
Što, u stvari, znači naslov "Death Cult Armageddon"?
Pa, u osnovi, vidimo kojim pravcem je krenuo svijet danas. To će završiti u velikom Armageddonu, a naslov je poprilično vezan i uz zvuk naše muzike, koja je vrlo apokaliptična, gruba i puna mržnje, tako da je naslov odgovarajući. Povezan je, također, sa dušom stihova na albumu, a oni su vrlo mizantropski i vrlo antireligijski. U temelju, naslov odgovara smjeru kojim se kreće muzika i većina stihova.
Koje su teme stihova?
Ah, uglavnom se radi o uobičajenim black metal sastojcima što je i normalno za ovakvu muziku. Mnogo toga je o mržnji, uglavnom mržnji prema kršćanstvu, ali i religiji i ljudima općenito. U osnovi, stihovi pokrivaju sve teme.
Obradili ste i pjesmu "Satan My Master" od Bathoryija...
Yeah.
Zašto baš Bathory?
Oh, uglavnom zato što i mi sami jako volimo old school black metal, većina nas u bendu se stvarno pali na te stvari. Ta je pjesma dobar izbor jer smo već ranije obradili dosta heavy metal bendova, a sada smo odali počast i jednom od najvećih black metal bendova svih vremana, Bathoryiju.
Prošli ste puta obradili Twisted Sister... Pa, kako birate koju ćete pjesmu obraditi? Je li to samo zbog naslova koja odgovaraju vašem imidžu, ili su to baš vaše najdraže stvari?
Još uvijek jako volimo stari heavy metal. Znaš već, slušamo tu muziku još otkako smo bili jako mladi dečki i uvijek smo bili fanovi bendova kao što su Accept, Twisted Sister i Wolfsbane, Kiss i sve to... Mötley Crüe... Iz tog smo razloga snimili nekoliko obrada starih heavy metal bendova.
Kako gledaš na dosadašnji glazbeni razvoj Dimmu Borgira?
Za nas kao bend je vrlo važno da se nastavimo razvijati u novim pravcima i da pronađemo nove elemente sa kojima možemo raditi, kako ne bismo postali dosadni. Ako usporediš međusobno sve naše albume, ako ih poslušaš jednog po jednog... svaki je vrlo različit, znaš, svaki puta želimo napraviti nešto drugačije. Dakle, u osnovi, važno je napredovati u odnosu na prethodne albume.
Što bi ti želio posebno izdvojiti vezano uz vaš novi album?
Uglavnom, istakao bih da smo koristili vrlo velik orkestar, produkcija zvuka je mnogo, mnogo bolja u usporedbi sa prošlim albumom i više odgovara našem stilu muzike. Album je vrlo atmosferičan, vrlo mračan, vrlo zao, ali istovremeno i vrlo catchy i groovy. Tako da će ovaj album stvarno biti vrijedan pažnje kada izađe, 8. rujna ove godine.
Kroz povijest Dimmu Borgira, često ste mijenjali postavu. Je li ovaj put postava ista kao na prošlom albumu?
Da, imamo istu postavu kao i na prošlom albumu, tako da nam je ovo drugi put da snimamo u istoj postavi, jer i prva dva albuma snimili smo bez promijena članova. To je, naravno, jako dobro za nas, lakše nam je raditi jer se poznajemo mnogo bolje, znamo kako komunicirati i, u osnovi, svi se dobro slažemo, pa je ova postava prilično čvrsta.
Slažeš li se sa definicijom Dimmu Borgira kao melodic black metal benda?
Yeah, ne znam da li bih baš rekao direktno da smo melodični... Ne znam, bit muzike je u stvaranju atmosfere, pa i depresivnog ozračja... Tako da smo mi druga generacija black metal bendova i razvijamo se u novim pravcima. Ponekad smo i melodični, da.
Po mom mišljenju, jedna od vaših jačih strana je što uspijevate stvoriti dobro izbalansirane kontraste između melodičnih klavijatura i agresivnih gitara. Kako pristupate pisanju pjesama?
U osnovi, imamo klavijaturista koji piše određene djelove muzike, a on je više inspiriran klasičnim elementima. Grublji, black i death djelovi potječu od Silenoza i Galdera. A ja... ja mogu napraviti vrlo atmosferične stvari, ali mogu pisati i u primitivnom black metal stilu gitarističkih pjesama. Dakle, sve se svodi na to da sjednemo i pokušamo iskombinirati različite stilove. Iz toiga proizlazi nešto jedinstveno, i za nas je uvijek bilo važno da, kao bend, budemo u stanju raditi sa različitim elementima, jer je puno interesantnije kombinirati old school muziku sa novim utjecajima.
Koliko su za vas važni utjecaji iz klasične glazbe? Slušaš li ti klasiku?
Ah, ne baš, slušam filmsku muziku kao što je "Independence Day", Jerry Goldsmith, i... ima puno filmske muzike koju, u osnovi, slušam samo dok gledam neki cool film, ha ha ha, ali uglavnom slušam metal ili nešto drugačije.
Sjećaš li se vremena kada ste pisali "Inn I Evighetens Morke" (Into The Eternity of Darkness)? Kako bi opisao tu, ranu inkarnaciju Dimmu Borgira?
Yeah, sjećam se... "Inn I Evighetens Morke" je, u biti, prva pjesma koju smo napravili zajedno. Bilo je to vrlo interesantno vrijeme, kad pomislim kako smo onda razvijali naše pjesme... Nismo baš mnogo radili zajedno prije toga, pa je bilo uzbudljivo, a ja još uvijek mislim da ta pjesma ima pomalo čudnu, cool mračnu atmosferu, ali naravno nije reprezentativna za ono što radimo danas. Postali smo puno profesionalniji i bolje sviramo svoje instrumente, ali bio je to stvarno cool period.
Prva dva albuma snimili ste na norveškom jeziku... Pa, je li za vas lakše pisati na materinjem jeziku, kao što ste u početku radili?
Oh da, mislim, na prva dva albuma pisali smo stihove na norveškom, jer nismo imali nikakvih ambicija da postanemo velik bend, pa je norveški jezik tada bio dobar izbor. Međutim, što profesionalniji bend postaje, to više ljudi zaslužuje čuti o čemu pišemo, naravno. Yeah, ali još uvijek imamo ponešto norveških stihova na novom albumu. Cool je kombinirati te stvari. Ne znam je li nam lakše na materinjiem jeziku, ali je izravnije, srževitije. Mislim da stariji fanovi to jako vole iako ne razumiju baš sve.
Smatraš li da vaši stihovi trpe zbog toga što morate pisati na engleskom?
Ne, ne baš.
Sveukupno gledajući, koliko su vam stihovi važni?
Mi, naravno, u stihove unosimo svoja gledišta, a u black metalu omjer je 50:50 - dakle, pedeset posto važnosti na stihovima, a pedeset na muzici. U osnovi, obje stvari su vrlo važne. Mislim, imamo neku poruku. Moraš uroniti u svijet Dimmu Borgira, ali možeš i uživati i samo slušajući muziku. Ali, ako želiš otkriti nešto više, morala bi čitati stihove i u njima otkriti naša gledišta.
Imate prilično agresivan stav spram kršćanstva. Zašto?
Pa, u osnovi, kršćanstvo je bilo silom nametnuto Norveškoj još u doba Vikinga, tako da imamo dobar razlog da ih mrzimo. Kada bi kršćani otvorili oči, vidjeli bi što se događalo u prošlosti - željeli su tada smrt svima koji nisu dijelili njihovo vjerovanje, tako da je kršćanstvo nametnuto našoj religiji, iako ne odgovara našoj zemlji, pa imamo vrlo dobar razlog biti protiv njega. Vrijedi se boriti protiv kršćanstva i zato mi svoja gledišta prenosimo kroz stihove.
Kada ste potpisali za Nuclear Blast, prodanost vaših albuma je porasla i dosegla sjajne brojke. Koliko je u tome važna uloga Nuclear Blasta?
Vrlo, vrlo važna. Mislim, ako radiš kao profesionalan bend, vrlo je važno da imaš dobru diskografsku kuću koja te podržava, naporno radi i pruža ti jaku promociju. To je vrlo važno. Mi smo sretni, čini se da sve ide kako treba, i to je važno.
Što misliš o odluci Cradle Of Filtha da potpišu za Sony Music? Bi li ti postupio kao oni, s obzirom da mnogi ljudi strahuju da su Cradle Of Filth postali mašina za stvaranje novca, sa moćnom diskografskom kućom iza sebe?
Ako oni žele potpisati za Sony, ja nemam ništa protiv. Za nas nema razloga da mijenjamo diskografsku kuću, jer smo sretni sa stvarima kakve su sada. Zašto bismo mijenjali nešto što je već savršeno? Nemamo razloga za to, ali ako drugi ljudi žele potpisati za veliku kuću, ja nemam ništa protiv toga. Mislim, mi ćemo ostati uz Nuclear Blast jer smo vrlo sretni ovdje.
Možeš li mi reći nešto više o vašoj poznatoj suradnji sa Peterom Tägtgrenom?
Što da kažem? Mislim, poznajem ga jako dobro. On je stvarno cool momak, i sa njim sam radio na tri albuma. On mi je dobar prijatelj i Hypocrisy će nam se pridružiti na Američkoj i Europskoj turneji, to će biti zabavno.
Objavili ste i "split CD" sa Old Man's Child. Kako je do toga došlo?
To nije bila naša odluka. Za to je odgovoran Hammerfall, hoću reći Hammerheart Records, ha ha...
Ha ha!
Ha ha, Hot Records je prodao prava na ta dva mini albuma Hammerheart Recordsu i oni su ih objavili bez našeg dopuštenja. Tako da mi nemamo nikakve veze sa time.
Kakvu muziku slušaš kada si sam kod kuće?
Različite vrste muzike, pa i ne-metal stvari kao što su Devil Doll, Tangerine Dream, U2, blues, Johnny Winter, Johnny Cash. Naravno, slušam i old school, pa black metal, a i stare heavy bendove kao što su Kiss, W.A.S.P., Judas Priest i takve stvari.
Koji je tvoj životni moto?
U osnovi ga i nemam... Jednostavno, uvijek radim sve što želim, to mi je vrlo važno. Do What Thou Wilt Shall Be the Whole of the Law i, naravno, snosim posljedice svojih postupaka. To je moja ideologija, da se tako izrazim.
Koji je konačni cilj Dimmu Borgira?
U osnovi, da postanemo veći kao bend, profesionalniji, da prodamo više albuma i postanemo veći, da dostignemo viši nivo i da naša muzika dosegne više ljudi.
A slava i bogatstvo?
Pa, to u biti nema veze, želim samo da bend postane velik jer mislim da zaslužuje puno pažnje, a imamo mnogo toga za ponuditi fanovima, a naša je baza fanova velika.
Tvoja poruka fanovima u Hrvatskoj?
Poslušajte naš novi album, koji izlazi 8. rujna, kao i spot koji će se pojaviti istog datuma, pa upalite svoju lokalnu TV postaju, i vidimo se na turneji.
|
petak, 09.03.2007.
malo za vas
ANUBIS
SET
|
recenzije svih jačih dimmu borgir albuma:
pošto mi se neda pričat o svim albumima od dimmu borgirima.. ah nemam ni cajta.. pričat ču o legendama...Enthrone Darkness Triumphant,Dimmu Borgir - Spirtual Black Dimensions
kasnija dolaze ostali...
prvi ENTHRONE DARKNESS TRIUPHANT
Album počinje turobnom pjesmom koja je sama po sebi depresivna (zato je tako dobra)Mourning Palace(gledajte spot), ova pjesma nije previše brza nego je više na old school black metal.
Spellbound 2 pjesma je po meni dosadna, ali da nebi bila skroz promašaj . super vokal na kojeg možete biti i ljubomorni... ah taj shagrath.
In Death's Embrace je kao nebo i zemlja nasuprot prethodne 3 brza je, melodična a ne sumorna. ALI KLAVIJATURE SU MALO PREVIŠE NAGLAŠENE.
Relinquishment of Spirit and Flesh počinje jako brzo , ali na sredini pjesme počinje vrhunski vokal i predivne zvučne dionice.
The Night Masquerade je prekrasna pjesma koju krase dječji vokal i čudovišni destruktivni vokal.. vrlo brza stvar.
Sada dolazi kralj Tormentor of Christian Souls vrlo brza stvar koja razara uši i hipnotizira ljude.... tekst je superioran a po nazivu pjesme zna se kakav je.... razoran vokal...
Entrance je opet laganini pjesma nakon razornog tormentora, vokal je jako naglašen dok su bunjevi slabi i ne toliko zastupljeni,,,
Master of Disharmony ova pjesma je meni smiješna... nije u lošem smislu efektno brza stvar ali več sve viđeno od prije.
Prudence's Fall ,A Succubus in Rapture, su isto kao prethodne.....
OCJENA:4/5
Spirtual Black Dimensions
Ah revolucija ovaj je album savršen. Počinje prekrasnom pjesmom koja je brza, ima čistog vokala , jake klavijature , violine itd.. a to je naravno Reptile.
Behind The Curtains of Night super brza stvar a kasnije se uključuju i klavijature.... vokal je super prilagođen brzini.
Dreamside Dominions osječajna pjesma...... nemam komentara...
United in Unhallowed Grace brza stvar.. okovana klavijaturama... i vrhunskim dionicama... a tek gitaristički efekti... ummm.
The Promised Future Aeons počinje mirno i mistično ..... pa onda počinje bombastični napad vokala.....
The Blazing Monoliths of Defiance stavr koju morate imati,, brza efektna te tekst inad 18+ hehe...
The Insight and the Catharsis,Grotesquery Conceiled, Arcane Lifeforce Mysteria.. simfonijski savršene..
ništa u ovom popisu nije kopirano ni ti je prekršen ikakvi zakon o licenci
|
četvrtak, 08.03.2007.
pozor pozor
imao sam malih tehničkih problema... sve je sada u redu....
|
unexpect
to je mladi ( ma dobro nije) bend koji spaja savršeno simfoniju i black metal.... tekstovi su prizemljeni nisu previše orijentirani na religiju i a rat.... ali mali nedostatak je previše elektronike...... ukrašavaju ih muški zborovi i kreštave orgulje pa je preporučljivo slušati pri manjom jačini. imaju jedan demo te samo 2 albuma zadnji je izašao u 2006 godini. Toliko nepoznat bend a tako dobar...
|
NOVI DIMMU BORGIR ALBUM IN SORTE DIABOLI SKINITE NA DOLJE LINKU:
svi koji hoču novi dimmu borgir album evo linka:http://rapidshare.com/files/19768572/DB_-_ISD_2007.zip
|
kralj slika...
ponedjeljak, 05.03.2007.
za nas koji nismo bili na koncertu...!!!
 Dosao je i taj dan. Vidjeti u jednoj veceri dva velika banda kao sto su Therion i Grave Digger, uz pratnju svedskih power metalaca Sabaton, privilegija je koja se ne propusta tek tako. Unatoc tomu, ne mogu se oteti dojmu da je po svoj prilici trebalo biti vise ljudi, iako je Boogaloo bio sasvim solidno popunjen. Po ulasku u koncertni prostor, tradicionalno sam prvo krenuo prema standu s merchandiseom. Ponuda je bila zaista sarolika, a ni cijene nisu bile previsoke za dzep rosjecnog hrvatskog fana.
Nedugo potom, iz dvorane se cuju prvi taktovi - na stageu su decki iz Sabatona i pocinju sa svirkom. Na Sabaton sam dosao bez ikakve ideje o njihovom stilu svirke, pomalo i skeptican s obzirom na svoje afinitete u glazbenom polju. Medjutim, vec nakon prve pjesme mojih je sumnji nestalo: dinamicna i intenzivna svirka, dobar zvuk i odlican kontakt s publikom koji su odlikovali njihov nastup bili su odlicna uvertitra za ono sto slijedi. Biti predgrupa ovako velikim i popularnim bandovima nije nimalo lagan zadatak, no njega je Sabaton odlicno odradio - atmosfera je uzavrela do trenutka kad su se decki povukli sa stagea i ustupili mjesto Grave Diggeru.
A zatim slijedi urnebes... Eksplozivno otvaranje s naslovnom pjesmom s njihova posljednjeg albuma 'Liberty Or Death' najavilo je odlicnu svirku radi koje je dobar dio ekipe i dosao na koncert. Nastavivsi s 'The Dark Of The Sun', pocinje odlican show u kojem su nastojali reprenzetativnim pjesmama obuhvatiti sve dijelove svoje osebujne karijere. Iskusna i potkovana ekipa obogatila je svoj nastupa izvrsnim scenskim efektima - bacaci plamena rasporedjeni po stageu ispustali su vatru sukladno ritmu pjesama. Uz to, legendarni Chris Boltendahl i ekipa nisu pokazivali nikakve znakove umora ili gubitka volje za sviranjem, te neprekidnim kretanjem na stageu i izvanrednom interakcijom s fanovima jednostavno nisu dopustali ljudima pred sobom da miruju. Nakon sto su zavrsili svoj nastup s pjesmom 'Rebellion', ekstaticna publika ih zove na bis, na kojem tocku na i svom nastupu stavljaju pjesmama 'The Last Supper' i legendarnog 'Heavy Metal Breakdown'. Slijedni poprilicno duga stanka u kojoj su tehnicari pripremali stage za nastup headlinera veceri - Theriona.
Koliko god stanka bila duga, isplatilo se cekati jer je Therion tradicionalno imao izuzetno dobro postavljen stage. Velika pozadina u gotickom stilu potpuno je bila u skladu s njihovim posljednjim albumom 'Gothic Kabbalah'. Na stageu su bile resetke iza kojih su stajali gostujuci pjevaci, koji su sudjelovali na snimanju 'Gothic Kabbalah': Katarina Lilja, Hannah Holgersson, bivsi bubnjar Dream Evila Snowy Shaw (koji je vecim dijelom koncerta bio lead vokal) i vec ustaljeni Mats Leven iz grupe At Vance, koji je gostovao i na albumima Lemuria i Sirius B. Svoj su nastup zapoceli pjesmom 'Der Mitternachtlöwe', prvom stvari s 'Gothic Kabbalah', da bi odmah nakon nje skocili na album 'Secret Of The Runes' i pjesmu 'Shwarzalbenheim'. Bandu tako osebujnog opusa kakav je Therionov zasigurno nije nimalo lako sloziti setlistu koja bi obuhvatila sve njihove faze, tako da su, ocekivano, izostale stvari s prva cetiri albuma. Djelomicno me iznenadilo to sto nastup nisu bazirali na pjesmama s novog albuma (od 20 pjesama na showu, s 'Gothic Kabbalah' ih je bilo 5), sto im je dalo mogucnost da hitovima s ranijih albuma da uoblice sveobuhvatan show i tako udovolje svim fanovima. Scenski nastup je bio fascinantan: odlicna koreografija, gotovo glumacke uloge koje su imali prateci glazbenici i njihov doprinos u vidu gostovanja na gitarama i bubnjevima, zanimljiv bubnjarski solo u kojem su bubnjaru Petteru Karlssonu pripomogli Mats i Snowy ostavili su dubok dojam cak i na publici koja nije dosla na koncert s primarnom namjerom da cuju Therion. Iako su na sceni vec punih 20 godina, mastermind Theriona Christofer Johnsson je nastup odradio sa srcem i jednako energicno kao da je na pocetku karijere. Mala zamjerka moze se naci u relativno losem zvuku na nekim dijelovima gdje se vokal vrlo slabo cuo u odnosu na ostale instrumente, no taj su problem tehnicari efikasno rijesili tijekom koncerta. Show je trajao poprilicno dugo, no bio je izuzetno zanimljiv, tako da nisam ni primjetio kako je vrijeme proletjelo. Na kraju showa, efektivno zavrsavaju sa 'The Grand Finale (Postludium)' s albuma 'Theli'. Pomalo umorna publika zove ih na bis, za kojeg su sacuvali laganicu 'Lemuria', nastavili s 'Nightside Of Eden' i trijumfalno zavrsili s neizostavnom himnom 'To Mega Therion'. Na samom kraju, ekipa nam je priredila jos jednu poslasticu - tradicionalno se vracaju na drugi bis kojim su razvalili dvoranu fantasticnom obradom Manowarove pjesme 'Thor (The Powerhead)'. Kolektivno se naklonivsi fanovima i vidno zadovoljni nastupom povlace se sa stagea, nakon cega su odvojili dosta vremena za potpise i pricanje s fanovima. Sve u svemu, bio je to svakako koncert za pamcenje, a ovime koristim priliku da preporucim ova tri banda svakome tko nije prisustvovao ovom spektaklu.
|
crveni mjesec
kako ste ljudi?? nadam se da ste uživali u crvenom mjesecu.. makar on simbolizira skorašni rat.. ali to netrebate doslovno shvatiti... ako ga niste vidjeli evo vam slike... btw.. legenda keže.. kada su isusa htjeli ubiti kada je bio djete na nebu se pokazao crveni mjesec...
|
|
|
