Marketing
ma dajte hehe....
napokon sam napisao kratku službenu verziju seta u mom drugom blogu....
BAND: Bloodbath
ALBUM: Resurrection Through Carnage
GENRE: Death metal
LABEL: Century Media
GODINA: 2002
TRAJANJE: 41:02
WEBSITE: www.bloodbath.biz
TRACKLIST:
01. Ways To The Grave 06. The Soulcollector
02. So You Die 07. Bathe In Blood
03. Mass Strangulation 08. Trail Of Insects
04. Death Delirium 09. Like Fire
05. Buried By The Dead 10. Cry My Name
Bloodbath je veoma neobican bend, a postoji vise razloga za to. Prvi razlog jest sto postavu Bloodbatha cine sami velikani svedskog (death) metala - za vokalima je Mikael Lkerfeldt, glava Opetha, za gitarom je Anders Nystrom a za basom Jonas Renske, dvojac iz doom benda Katatonia, dok je za bubnjevima veliki Dan Swanö (Edge Of Sanity, Nightingale, Dan Swanö i mnogi, mnogi drugi) - kao sto vidite, ovo je death metal supergrupa. Drugi razlog jest sto Bloodbath svira old-school death metal, nesto sto bas ne radi previse death bendova u zadnje vrijeme (previse ih je orijentirano na nekakvu melodicnost).
Prije ovog albuma, ovaj bend je izdao i EP nazvan Breeding Death - bend je trebao izdati samo taj EP te se zatim raspasti, no na svu srecu odlucili su snimiti i album. Zasto na svu srecu? Pa zato jer je ovo prokleto dobro! Jest da je produkcija poprilicno prljava (zvuk gitara je prakticki bzzz-bzzz) no moram priznati da me ovdje to bas i ne smeta previse - ovom albumu ovakva produkcija cak i daje jedan veliki plus. Zato sto gitare zvuce kako zvuce (netko je spomenuo da zvuk gitara slici zvuku motornih pila :)) album dobija na brutalnosti. Naravno, mora se spomenuti i (po meni) izvrsno bubnjanje Swanöa...
Rad gitara je izvrstan - riffovi su poprilicno brutalni, dok su melodije svedene na minimum no melodije koje su prisutne na ovom albumu su jedno od vecih iznenadjenja - nema ih previse, no doista su izvrsne - npr. melodija koja se nalazi u sredini prve stvari, Ways To The Grave. Bas kroz te melodije Bloodbath pocinje sliciti Katatoniji (no to uopce nije cudno kada pogledamo tko je za gitarom) no za razliku od Katatonie ovdje nema mjesta sporom tempu - sve pjesme su odsvirane poprilicno brzo (bubnjevi konstantno podizu tempo te vam ne daju da dodjete do odmora :)) te su poprilicno kratke (u prosjeku oko 4 minute). Vokali su zakon. Lkerfeldt pjeva zbilja duboko te iako mi se takav njegov nacin pjevanja ne svidja u Opethu, ovdje savrseno pristaje. Takodjer je zanimljivo spomenuti da je ostatak benda na back vokalima - poslusajte samo refren kod Death Delirium - pravi death metal zbor. :) Sto se tice pjesama na albumu, ja bi posebno izdvojio Ways To The Grave (po meni ponajbolja stvar na albumu), Death Delirium, The Soulcollector... Ma zapravo je jako tesko izdvojiti neke pjesme kao najbolje jer je album poprilicno ujednacen sto je poprilicno dobro. :) Definitivno zasluzena ocjena.
Ocjena: 8.5/10
BAND: Dream Evil
ALBUM: The Book Of Heavy Metal
GENRE: Heavy metal
LABEL: Century Media
GODINA: 2004
TRAJANJE: 50:07
WEBSITE: www.dreamevil.se
TRACKLIST:
01. The Book Of Heavy Metal 07. Tired
02. Into The Moonlight 08. Chosen Twice
03. The Sledge 09. M.O.M.
04. No Way 10. The Mirror
05. Crusader's Anthem 11. Only For The Night
06. Let's Make Rock 12. Unbreakable Chain
Osamdesete zive! Klasicni zvuk pravog metala vraca se kroz novi album Dream Evila, benda koji je u samo tri godine (i isto toliko albuma) izrastao iz solidnog power metal benda u hevijanere prve klase. The Book Of Heavy Metal je i prikladno ime za ovakav album, koji se oslanja na najvece legenda zanra, kao Judas Priest, Ozzy Osbourne i rani Def Leppard.
Nema ovdje nicega novog i revolucionarnog, ali ima onog sto je najvaznije… vrhunske muzike. The Book Of Heavy Metal je odlican CD za svaku priliku, uz kojeg cete pjevati, bengati, svirati air-guitar… u dvije rijeci: cista uzivancija. Cisti, pravi, ''true'' metal: briljantno napisan, super jednostavan i maksimalno energetican.
Pjesama ima ukupno 12, i sve su u rasponu od vrlo dobrih pa do fenomenalnih. Stvari su uglavnom srednjeg ''manowarovskog'' tempa, uz nekoliko furioznih super-brzih i par (polu)balada. Zbog ujednacenosti kvalitete tesko je izdvajati favorite, no broj jedan je svakako naslovna (i prva) stvar koja je najbolja metal pjesma koju sam cuo od Warriors of the World prije dvije godine. Super-''catchy'' riff, zabavne rijeci, veliki refren, tona solaza (ovih ima mali milijun na albumu i sve su super - svaka cast Gus G.)… ma genijalno! Favoriti su takodjer i No Way (totalna posveta Ozzyu, i vokalno i gitarski), M.O.M. (sto stoji za Man or Mouse! Jos jedan zabavan tekst i vrlo energicna, pozitivna pjesma) i Let's Make Rock (himnicna stvar koja zvuci kao da bi mogla biti na legendarnoj Pyromaniji Def Lepparda). Pred kraj albuma kvaliteta albuma za mrvicu pada zbog jedne ili dvije premekane pjesme, iako su i one dobre (ali ne toliko na koliko se covjek navikne uz prvih 9 pjesama na albumu). Sve u svemu pjesme su vrlo konkretne te tako dobro napisane i pamtljive da cete vec nakon dva slusanja sve zapamtiti! Ali nece vam zato dosaditi, bas suprotno: ovaj album je poput droge i tjera na (konstantno) slusanje.
Sound albuma je takodjer pravi, sa mesnatim zvukom gitara i razarajucim bubnjevima. Vokal je takodjer na nivou - Niklas Isfelt je izrastao u vrlo dobrog pjevaca (falset u naslovnoj pjesmi na razini je Eric Adamsa), a i odlicno je pozicioniran u miksu (kad vec spominjem pojedinacne clanove benda, moram istaknuti Snowy Shawa na bubnju koji stvarno rastura kroz cijeli album lupajuci zanimljivo i raznovrsno bez pretjerivanja). Dobra produkcija i unikatan zvuk su po meni vrlo vazni faktori i danas kad sve vise albuma zvuci uniformno i dosadno, sa identicnim sterilnim soundom vazno je naci karakter. Ovaj album ga svakako ima, kao i drugo vrhunsko izdanje ove godine, Edguyev Hellfire Club, pa se cini da stvari ipak slute na bolje. Jos samo da novi Judas Priest bude na nivou i 2004-u mozemo proglasiti odlicnom godinom za metal.
Jedino sto mogu navesti kao zakljucak je da se nadam kako ce Dream Evil i dalje biti jednako produktivan kao dosad, jer jedan ovakav album godisnje ucinio bi svaku godinu super-dobrom za metal! Don't need no flashy house, no car or ugly wife - the only thing I want, is what my parents don't… METAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAL!!!
P.S. svi tekstovi su u ovom stilu, dakle… genijalni za sing-along i garantirano stavljaju osmijeh na lice!
Ocjena: 9.5/10
BAND: Marduk
ALBUM: La Grande Danse Macabre
GENRE: Black metal
LABEL: Regain Records
GODINA: 2001
TRAJANJE: 45:27
WEBSITE: www.marduk.nu
TRACKLIST:
01. Ars Moriendi 06. La Grande Danse Macabre
02. Azrael 07. Death Sex Ejaculation
03. Pompa Tenebris 1600 08. Funeral Bitch
04. Obedience Into Death 09. Gunimers End
05. Bonds Of Unholy Matrimony 10. Jesus Christ...Sodomized
Ipak je "Panzerdivision Marduk" bio samo jedan uspjesan eksperiment! Ovo 'uspjesan' kazem jer je album dobio pozitivne reakcije iz cijelog svijeta. Dok 'eksperiment' navodim zbog cinjenice da se Svedjani ovim izdanjem vracaju zvuku sa "Nightwing" albuma.
Dakle, nije cijeli album baziran na izljevima agresije koji dovode do granice ljudske izdrzljivosti, nego i na sporim, doomy stvarima koje stvaraju posebnu atmosferu. Bas ta karakteristika cini ovaj album posebnim.
Album otvara "Ars moriendi", kratki, lijepi instrumental koji je ugodno osvjezenje od svih onih klavijaturnih/sintisajzerskih/opernih/ne znam vise kakvih uvoda koje prakticira vecina danasnjih metal bandova.
Kao sto ste vec i zakljucili, svih deset pjesama se mogu jasno razdvojiti u dvije skupine: brze, tipicno mardukovske stvari, kao sto su "Azrael", "Death sex ejaculation" (zakon naziv, zakon pjesma), "Obedience into death", "Jesus Christ...sodomized" (hit u stilu "Slay the nazarene") te spore, efektne pjesme od kojih bi izdvojio "Funeral bitch", "Gunimers end" (lijepa gitarska tema stvara depresivni ugodjaj), "La grande danse macabre" (osamminutna stvar koja se bazira na na nekoliko odlicnih riffova; djeluje hipnotizirajuce) i dr.Mozda ce neki smatrati da takav tip pjesama nije Marduk sto je netocno jer se u svakom trenutku i tonu prepoznaje black ugodjaj.
Jos bih spomenuo da je ovo njihova do sada najbolja produkcija proizasla iz (vec mi je dosadilo spominjati) Abyss studija. Vokali dominiraju, gitare su masivne i jasno se cuje fini rad bassa.
Ipak, imam jedni zamjerku i to ne glazbi, nego Fredrikovu bubnjanju. Imam osjecaj da pri brzim dijelovima konstantno provlaci jednaku sablonu bubnjanja kroz nekoliko zadnjih albuma. Ali to ne umanjuje njegovu vrijednost velikog bubnjara.
Ono sto ste ocekivali od novog Mardukovog albuma, to ste i dobili - vrhunski black metal. Zato zaplesite i vi ples smrti.
Ocjena: 9/10
Post je objavljen 22.03.2007. u 12:04 sati.