Pregled posta

neki albumi

BAND: Bal-Sagoth
ALBUM: Atlantis Ascendant
GENRE: Melodicni black metal
LABEL: Nuclear Blast
GODINA: 2001
TRAJANJE: 48:57
WEBSITE: www.bal-sagoth.co.uk
TRACKLIST:
01. The Epsilon Exordium 06. The Splendour Of A Thousand Swords...
02. Atlantis Ascendant 07. The Dreamer In The Catacombs Of Ur
03. Draconis Albionensis 08. In Search Of The Lost Cities Of Antarctica
04. Star-Maps Of The Ancient Cosmographers 09. The Chronicles Of Shadows
05. The Ghosts Of Angkor Wat 10. Six Keys To The Onyx Pyramid

Na svom petom albumu, simfonicno-bombasticno-melodicni black metalci nastavljaju svoj davno zacrtani put osvajanja svijeta fantazije. Iako im je ovo drugi album izdan pod Nuclear Blastom (prvi je "The power cosmic") koji je prepoznao njihovu kvalitetu i unikatnost, Britanci ostaju odani svojim idealima ne mijenjajuci image.

Bal-Sagoth nas i ovaj put odvodi na putovanje u daleke, neistrazene svjetove prepune svemirskih ratova, predivnih kraljevstava, podanika i junaka, te jos mnostva nestvarnih i zaboravljenih likova iz maste vrsnog tekstopisca i vokalista Byrona Robertsa. Dakle, samo slusanje glazbe je djelomicni dozivljaj koji bi se obavezno morao upotpuniti tekstovima koji su najvaznija karika u potpunom shvacanju ovog ostvarenja.

Sto se glazbe tice, ona u potpunosti prati svu dramaticnost, preokrete, zavjere i konflikte koji su dio same fabule, bilo to blastbeatovima, thrash-speed napadima ili predivnim gitarskim melodijama pracenim klavijaturnim tepisima.

Sam pjevac Byron normalnim vokalima pojavljuje se u ulozi neutralnog promatraca, dok krestavim vokalima postaje aktivni sudionik radnje.

Naravno, ni ovaj puta nisu izostali legendarni kilometarski nazivi pjesama poput "The splendour of a thousand swords gleaming beneath the blazon of the hyperborean empire (part III)".

Nazalost, ponekad sintisajzeri ne mogu u potpunosti docarati svu dubinu pjesama pa smatram da bi Bal-Sagoth u potpunosti upotrijebio sve mogucnosti jednog orkestra. Takodjer, pjesmama nedostaje onaj zadnji stih koji bi ovu grupu katapultirao u klasike metala. Ipak, Bal-Sagoth je opet uspio stvoriti odlicnu glazbeno-tekstualnu magiju i neponovljivi dozivljaj fantazije.


Ocjena: 8/10





BAND: Dark Funeral
ALBUM: Diabolis Interium
GENRE: Black metal
LABEL: No Fashion
GODINA: 2001
TRAJANJE: 36:28
WEBSITE: www.darkfuneral.se
TRACKLIST:
01. The Arrival Of Satan's Empire 05. An Apprentice Of Satan
02. Hail Murder 06. Thus I Have Spoken
03. Goddess of Sodomy 07. Armageddon Finally Comes
04. Diabolis Interium 08. Heart Of Ice

I pakao se otvorio po treci put...i po treci put zemlja se raskolila na pola...i po treci put vatrena kisa je palila sve zivo i nezivo...i po treci put oceani su progutali zemlju...sve je to trajalo punih...36 minuta i 28 sekundi...kakve li slucajnosti, upravo onoliko dugo koliko traje novi, treci po redu album Dark Funerala. Ovo je prica o silovanju Zemlje...

Bijase to 1996. godina kada je pakao po prvi put izbacio svoje okrutno djelo pod nazivom "The secrets of the black arts" svojih vjecnih sluga predvodjenim Lordom Ahrimanom (gitara) i Blackmoonom (gitara). Potpuno neocekivano, kao grom iz vedra neba podigao se vihor i srusio odjednom sva stabla, izravnao sve planine i zatvorio sve pecine...ili...ovaj album je postavio nove standarde unutar black metal scene, posebno hiperbrzinskim himnama tipa "When angels forever die" ili "My dark desires"...spomenuti duo uspio je svoje dobre riffove i ideje pretvoriti u jedan od najboljih black metal albuma ikada...

I zemlja se smirila...i naucila svoju lekciju podigavi ogromne prirodne bedeme kroz koje je teko koja pijavica mogla prodrijeti...ali pakao se otvorio opet za dvije godine jo jednom ali ovaj puta puno manjom zestinom, puno manjim bijesom, tako da je zemlja pretrpjela samo manja ostecenja...ili..."Vobiscum sathanas" bi bio vrlo dobar da je izisao prije debija...ovako zvuci samo kao podgrijana verzija "The secrets..." albuma i na vecini mjesta ne drzi onaj kvalitetni, visoki nivo...preciznije receno, album je dosadnjikav te vise lici kao neko ganjanje brzine bez glave sto se da objasniti odlaskom Blackmoona iz postave...

Uvidjevsi da nije uspio, pakao je zasutio...i pune tri godine zavaravao je svojom neobicnom tiinom...i mnogi su bili uvjereni da je opasnost zauvijek prosla, da je neprijatelj porazen, da od sada mozemo zauvijek zivjeti u slobodi i ljubavi...i bedemi su sruseni...i straze je nestalo..a onda se pakao digao...i idemo ispocetka...i po treci put zemlja se raskolila na pola...i po treci put vatrena kisa je palila sve zivo i nezivo...i po treci put oceani su progutali zemlju...ili...Lord Ahriman si je ovaj put uzeo puno vise vremena na pisanju, dotjerivanju i usavrsavanju pjesama.

U biti, glazbeno gledano nije doslo do nikakvih velikih promjena. Ali "Diabolis interium" briljira upravo na onim mjestima koji su najvise nedostajali "Vobiscum..." albumu: pjesme ponovno dobivaju na klasi, bio to poseban riff, nekakav break ili cak refren preko kojih se pjesme jasno razlikuju. Iako album nije nesto posebno novo, ipak predstavlja ogroman korak naprijed prema unikatnom zvuku i postavlja nove granice sto se tice brzine i divlje agresije. Primjeri: uvodna "The arrival of Satan's empire" (kakav klisej od naziva) ima posebnu car, jer je unatoc paklenoj brzini dinamicna i interesantna sto dovodi do long-lasting efekta, tj. pjesma ce vam iznova i iznova dizati dlake na rukama (posebno ono neprekidno vritanje pjevaca na pocetku) i tjerati vas da uzivate i u ostatku albuma. Isto vrijedi za "Hail murder" koja sadrzi spomenuti refren (to je neobicno za black metal), kao i za "Armaggeddon has finally come" sa vrhunskim furioznim riffovima. Jedina pjesma u kojoj je tempo nesto smireniji nazvana je "Goddess of sodomy" ali ju zato prati nekakav dodatni evil-feeling i nesto virtuozniji rad gitare.

Cinjenica da je ovaj album (kao i doduse, obadva prije) nevjerojatno brz ne umanjuje njegovu vrijednost: nema kaoticnosti, nema nedefiniranih zvukova, nema besmislenih speed pasaza za sto je prvenstveno zasluzan novi bubnjar Matte Modin koji je njihov najbolji i najbrzi dosada. Slag na ovu black metal tortu stavlja Emperor Magus Caligula (kakvog li pseudonima) svojim neprekidnim vristecim vokalima. Ovim albumom Dark Funeral se, nakon nesto duze stanke, sa stilom vraca na scenu i nastavlja nositi epitet jedne od najekstremnijih grupa ikada. Upozorenje: ovo nije za osobe slabe koncentracije i slabih zivaca.

Epilog: iako se vjetar smirio, iako se magla razisla, iako se led otopio, na zemlji vise nista nije bilo kao prije...


Ocjena: 8.5/10




BAND: Rotting Christ
ALBUM: Genesis
GENRE: Dark metal
LABEL: Century Media
GODINA: 2002
TRAJANJE: 51:30
WEBSITE: www.rotting-christ.com
TRACKLIST:
01. Daemons 06. Release Me
02. Lex Talions 07. The Call Of Aethyrs
03. Quintessence 08. Dying
04. Nightmare 09. Ad Noctis
05. In Domine Satana 10. Under The Name Of The Legion

Gdje god se spominjao, recenzirao, opisivao novi album kultne grcke postave Rotting Christ upotrebljavale su se velike rijeci tipa 'povratak korijenima', black metal', 'atmosfera starih albuma' i slicno. Djelomicno su ove teze i tocne, medjutim o nekom velikom black metal djelu ovdje nije rijec. Ipak se mora spomenuti da se dosta stvari promijenilo od predzadnjeg "A sleep of angels" albuma. Vec nasljednik "Khronos" nagovijestio je da Grci teze vecem bogatstvu zvuka, vecoj atmosferi, vecem udjelu ekstremnijeg metala i cesto vecoj brzini. E sada, moje misljenje je da je ovaj album samo produzena ruka "Khronosa" uz napomenu da je puno brzi od svog prethodnika. Takodjer, nekakvog black metala ovdje nema. Rotting Christ svira vec dugo glazbu koju bih ja opisao kao 'dark metal' jer uz krestave (ali ne pretjerane) vokale sadrzi i veliki udio klavijatura u zvuku te nesto vise masivne atmosfere.
Ovaj album mi se pocinje svidjati tek sada nakon negdje petog slusanja. U pocetku sam bio poprilicno razocaran jer je ovim pjesmama nedostajalo melodija koju se uvijek, bas uvijek bile vazne u RC glazbi. Takodjer, kao da su brzim pjesmama htjeli dokazati svijetu da jos uvijek mogu dobro svirati i na takav nacin, umjesto da su razmisljali o pravoj funkcionalnosti takvih pjesama. Tu jos ide napomena da brze pjesme grupa kao sto su Rotting Christ ili npr. Borknagar nisu tu da bi iskazale nekakvu agresivnost/brutalnost glazbe nego su tu vise radi posebnog ugodjaja.

Ali nakon tog detaljnijeg slusanja album sjeda prvenstveno jer odise velikom raznolikoscu. Polako se otkrivaju gitarske melodije na mnogim pjesmama (npr. "Dying"), upotpunjene brzim heavy, ponekad cak i black metal riffovima. Uz varirajuce klavijature koje ne dominiraju ali itekako daju do znanja da su tu, u raznim dionicama ubaceni su muski (crkveni) chorovi (najcesce na pocecima pjesama) koju su mi ipak malo kliseizirani, te poneki pozadinski operni zenski vokali. Sto se tice ritma, vec vam izlazim na nos sa spominjanjem tih brzih pjesama - da, 50 % albuma odsviran je u brzom ritmu (sto je poprilican napredak u odnosu na prijasnje albume) ali i u tim brzim stvarima ("Daemons", "Lex talions", "Ad noctis") imamo i spore dionice sto samo potkrepljuje tezu o raznolikosti i raznovrsnosti glazbe. I na kraju, vokali glave benda - Sakisa. Blackerski vokali postali su nesto blackerskiji, uz sto je standardno ostalo upotrebljavanje cistih vokala - ipak to ne bih nazvao pjevanjem - prije bih se izrazio narativnih vokala. Jer koliko god pjevac pokusavao pjevati normalo, vec je milijun puta dokazao da nije dobar u tome, ali on to nikako ne napusta. I jos nesto - na par mjesta upotrebljava se kompjutorski produbljen vokal koji najcesce zvuce smijesno i nekako djetinjasto.

Sve u svemu jedan vrlo dobar album koji prvenstveno tezi spajanju grandiozne atmosfere kroz sporije dijelove 'proizvedeni' vrlo dobrim sanjarskim melodijama kakve smo se navikli slusati kod Grka i raznolikim nacinima pjevanja sto najcesce zavrsava uspjesno (zadnja "Under the name of the legion") i brzih dijelova koji nastoji pokazati grublju, neotesaniju stranu muzike. Sve to je u vrlo lijepom produkcijskom celofanu provjerenog Stage One studija. Ovaj album je ogroman napredak ako bi ga usporedjivali sa albumom tipa "A sleep of angels" iako bih prijasnjem, "Khronos", albumu dao bod vise.


Ocjena: 7.5/10





BAND: Therion
ALBUM: Lemuria
GENRE: Symphonic / ambiental metal
LABEL: Nuclear Blast
GODINA: 2004
TRAJANJE: 42:19
WEBSITE: www.megatherion.com
TRACKLIST:
01. Typhon 06. Quetzalcoatl
02. Uthark Runa 07. The Dreams Of Swedenborg
03. Three Ships of Berik pt.1 08. An Arrow From The Sun
04. Three Ships of Berik pt.2 09. Abraxas
05. Lemuria 10. Feuer Overture

U naletu kreativnosti, Christofer Johnsson je snimio materijal dovoljan za dva albuma. Prvotno se razmisljalo o tome da se jedan izda u odredjenoj vremenskoj distanci za drugim, ali Nuclear Blast Records tu su mogucnost odbacili jer - tko zna kakve ce muzicke ideje nastupiti kasnije? Bolje je (i stvarno jest) bilo izbaciti na trziste oba albuma istovremeno...da ne spominjem da Johnsson zapravo ima i jos vise materijala, dovoljnog mozda cak i za jos jedan EP! No, to bi sad bilo pretjerano, cak i za moj ukus.

Pocet cu sa Lemuriom. Uvodne rijeci bi mi bile: svaka cast! Band je poslovicno uigran, vise nego na proslim albumima...a zborski ansambl je sad, po mom misljenju i artikuliraniji, da ne spominjem koliko je sad dosao do izrazaja! Na koncertu smo imali prilike cuti kako uzivo zvuci sve to zajedno - definitivno posebno iskustvo! Krasno se sve to uklapa vec na Typhonu, gdje se moze cuti (nakon poduzeg razdoblja, jel`te) i growl vokal, toliko zanemaren od strane Theriona na proslim albumima. Typhon je vrlo dobra stvar, a i vrlo dobar pocetak za album; moj osobni favorit sa cijele Lemurie. Opcenito, unija banda, orkestra i zbora sad zvuci bolje nego ikad, cak i u poredbi sa proslim albumom, The Secret Of The Runes. Nakon epopejske Three Ships Of Berik, slijedi melankolicna naslovna Lemuria, isticuci prekrasan, bogat alt uz svesrdnu podrsku ostatka zbora...vise akusticne prirode, Lemuria daje odusak zustrosti ostatka albuma. Prvi taktovi Abraxasa zvuce vrlo primamljivo, gotovo orijentalno, ali nekako mi se nije cinilo prilicnim u to zgusnuti njezan solo soprana. Cijela pjesma dobiva zbog toga i drugaciji karakter, koji nikako nije los, ali mi se cini nekako nategnut i namjerno usporen, dok je pocetak obecavao. Ah, gdjegod mi se ucini da koncentracija banda popusta, stvar spasava zbor (i gdjekad orkestar). Ne bi sad trebalo raspravljati o tome tko i sto se treba gurati u prvi plan kad je muzicka struktura Theriona u pitanju, ali band se na Abraxasu cini pomalo...nesiguran. Tko zna, mozda se u vrijeme snimanja nisu naspavali, pa se meni to samo cini. Feuer Overtüre/Prometheus Entfesselt je vrlo interesantan, zvucno dobro osmisljen i prikladan kraj albuma.


Ocjena: 8/10






Post je objavljen 18.03.2007. u 13:49 sati.