Imbarazzata
četvrtak, 03.02.2011.
Kako došo tako ošo
Nakon godina i godina zalaganja raznih udruga i udruženja roditelja, majki, očeva i trudnica u Hrvatskoj, ima sada tome i više od 10 godina dozvoljeno je da očevi, ukoliko to žele i mogu prisustvuju porodu svoga djeteta. Jedino što moraju učiniti je zajedno s trudnom partnericom pohađati trudnički tečaj i na porod donijeti potvrdu o završenom školovanju za postati mama i tata. Još u doba kada sam ja rođena to nije bilo moguće. Mame iz te generacije sa svojim su se muževima morale pozdraviti na hodniku. Oni su ostajali gristi nokte i pušili pred vratima, dok su one same vrišteći na svijet donosile svoj podmladak.
Rađanje je dakle došlo u novu fazu i danas prve udahe na ovom svijetu većina djece doživi uz oba svoja roditelja, u većini bolnica novorođenče odmah spuštaju na majčina prsa kako bi ono čim se rodilo osjetilo toplinu i miris vlastite majke. Osjećaj koj tada doživljava mlada mama teško je opisati, nadam se samo da i milijunti djelić tog ushićenja pređe i na novorođenče jer to bi bila prava dobrodošlica u novi svijet.
Ono što meni ljuti nije jasno, ako smo i mi u Hrvatskoj (mjestu koje se ako mene pitate nalazi lebdeći u zrakopraznom prostoru između mudrosti koju su sačuvala "nerazvijenija" plemena i razvijenosti zapadnog svijeta) shvatili važnost dodira i bliskosti prilikom dolaska na ovaj svijet, zašto ne možemo ta saznanja primijeniti i na nečiji odlazak sa ovog svijeta. Kada netko, teško obolio evidentno proživljava svoje posljednje dane na ovom svijetu mi ga brutalno odvajamo od njegove obitelji, zatvaramo u bolnice u kojima ih okružuju nepoznati ljudi u bijelim kutama. Valjda da ga pripreme na ono što ga čeka ili što? Čak i najbliži članovi obitelji s takvom osobom imaju pravo provesti samo 15 minuta tijekom posjeta. I sad je to normalno? Podvrgavamo ih svakakvim bolnim procedurama, pregledima i tretmanima čak i u trenucima kada je svima jasno da nade više nema.
Ja ne želim takav kraj niti za sebe niti za ikog od svojih bližnjih. Ukoliko mi se dogodi takva situacija u kojoj će biti vrlo jasno kuda sve to vodi i da je bolest tako uzela maha da je samo pitanje dana kada ću umrijeti ja želim da svi moji bližnji budu uz mene, non-stop, 24 sata na dan. Ne želim da me šalju na neke bolne predrage i terapije za koje je svima vrlo očito da ne daju rezultata već valjda služe tome da bi se doktori osjećali bolje i da vam ne moraju reći tu najtežu rečenicu - Gle stari to je to, ja tu više ništa ne mogu napraviti.-
Ja želim da me puste na miru, samo da mi daju sve droge ovoga svijeta koja će me osloboditi boli. - Ne želim posljednje dane provesti tako da mi guraju cijevi na sva ona mjesta u tijelu u koja te cijevi jednostavno ne pripadaju , pogotovo ne tih dimenzija. Čini mi se užasno nehumano da ljudi tako moraju provoditi svoje posljednje dane. Bez bližnjih, koji bi željeli biti sa njima, ali im neka suluda bolnička pravila to ne dozvoljavaju, sami ili tek pokraj još nekog u jednako lošem stanju kao oni sami, okruženi sestrama kojima molbe rodbine i umirućeg već malo idu na živce i doktorima čija je mimika lica evidentno pokazuje kako više ne postoji nikakva nada, iako bi vam ono što govore trebalo trebalo pružiti istu.
Ne bi li bilo bolje da ih, kao i prikom dolaska na svijet okružimo ljubavlju i toplinom i pružimo im priliku da mirno krenu na ovo putovanje.
