21.11.2011., ponedjeljak

Mali je Drago nekoliko puta prisustvovao susretu Mladih izviđača u svojoj školi. Upravo kad je odlučio postati njihovim članom, dali su mu zadaću da od komada drveta, papira i gume, uz pomoć roditelja napravi maketu trkaćeg automobila i pojavi se na utrci takvih modela za dva tjedna. Drago se vratio kući i pokazao sve ocu. Zamolio ga je da to zajedno rade. Ali njegov tata nije volio gubiti vrijeme sa svojim klincem. Samo je čitao novine i podrugljivo se smijao na dječakov prijedlog. Drvo, papir i guma, ostali su danima neobrađeni. Konačno, mama je odlučila uzeti stvar u svoje ruke i isproba može li što pomoći. Budući da nije imala nikakvoga umijeća s alatom, predložila je Dragi da ona čita upute, a on da radi. I mališan je radio dok je ona glasno čitala mjere i način izrade modela. Za nekoliko dana drvo se pretvorilo u trkaći auto, grubo istesan, pomalo nakrivljenoga izgleda. Obojali su ga u plavo. Budući da nije vidio modele ostalih izviđača, Drago je bio ponosan na svoju "Plavu munju", ma kako on igledao. Mama je dijelila radost s njime. Tada je došla večer utrke. S plavim drvenim autom u ruci i ponosom u srcu, Drago se pojavio u dvorani. Ali se njegov ponos uskoro pretvorio u poniženje. Njegov je auto očito bio jedini model koji je napravilo dijete. Svi su ostali bili izrađeni u partnerstvu otac-sin, s prekrasnim sportskim šarama i svakovrsnim bojama. Izgledali su kao da će svojom brzinom progutati Dragin auto. Nekoliko se dječaka nasmijalo kada je vidjelo njegov neprivlačan, grub i nakrivljen model. Dodatna je neugodnost bila ta što je jedino on imao mamu pokraj sebe. Svi su ostali došli s očevima ili djedovima. Utrka je tekla po načelu eliminacije slabijega. Iz kruga u krug Dragin se auto kvalificirao za daljnje utrke. Konačno, ostala su samo dvojica - Drago i još jedan dječak. Tek što se trebao čuti znak za početak posljednje utrke, Drago je podigao ruku i zamolio za kraću stanku. Objasnio je da se trebao pomoliti. Sve je stalo i zavladala je tišina. Dječak je kleknuo s igračkom u svojim rukama. Zatvorenih je očiju gotovo nečujno razgovarao s Bogom više od jedne minute. Zatim je ustao s osmjehom na licu i rekao da je spreman. Publika okupljena u izviđačkome domu se okupila oko male staze. Dječak pored koga je bio otac položio je svoj auto na start. Učino je to i Drago. Na znak za početak utrke, dvije su igračke pojurile nizbrdo. Na iznenađenje svih, Dragin je grubo tesani auto za djelić sekunde prošao kroz cilj prije nego suparnikov. Drago je skočio u zrak i povikao: "Hvala!" Kada se pljesak okupljenih stišao, vođa izviđača je s mikrofonom u ruci prišao pobjedniku. "Ti si, dakle, Drago, molio Boga da ti da pobjedu?" "A, ne, gospodine. Ne bi bilo pošteno tražiti od Boga da vam pomogne poraziti drugoga. Ja sam ga samo zamolio za snagu da ne plačem kada izgubim." Mali Drago nije tražio od Boga da pobijedi, niti je molio za namiještanje rezultata. Dječak je molio za duševnu snagu da podnese rezultat, ma kakav on bio. Kada je te večeri prvi put ugledao ostale modele, u svom njihovome sjaju, nije rekao "To nije pošteno, ovi su dječaci imali pomoć svojih očeva". Ne, on je otišao svome nebeskome Ocu obratiti se za pomoć. Mi odrasli možda previše vremena provodimo boreći se da na tuđim leđima izgradimo svoje svakodnevne pobjede, da postanemo prvi, molimo Boga da namjesti utrku u našu korist. Zato učimo od djece. Učimo da molimo za svoje životne bitke, ali ne tako da povrijedimo druge, već da sve podnosimo dostojanstveno.

- 11:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.