18.11.2011., petak

od moje Snježe 19.11.2011 Pala je noć. Čovjek uze malu svijeću iz kutije, zapali je i poče se s njom penjati dugim spiralnim stepeništem. - Kuda idemo? - upita svijeća ... - Penjemo se na kulu, da osvijetlimo put brodovima do luke. - prošaputa čovjek. - Ali nijedan brod ne može da vidi moju svjetlost! - uzvrati mala svijeća - .Iako tvoj plamen i nije tako veliki, - reče čovjek - ti svejedno nastavi da goriš.što jače možeš. A ostalo prepusti meni. I tako pričajući, njih dvoje stigoše do vrha stepenica, a potom i do ogromnog fenjera na vrhu kule. Čovjek približi svijeću i s plamenom njenim upali fenjer. I uskoro velika polirana ogledala iza fenjera, reflektujući svjetlost male svijeće, raširiše svjetlost po moru miljama daleko, osvjetljujući put brodovima i putnicima. *** I kao što plamen jedne obične male svijeće ili čak krese od šibice može da raspali ogromnu vatru i da osvijetli put stotinama ljudi, tako i iskre tvoje duševne topline i primjer tvoje dobrote, mogu korijenito da izmijene živote, poglede na svijet i sudbine ljudi oko tebe, pa čak i ako oni to sami ne razumiju u potpunosti. I baš zbog toga, budi svjetlost za ljude koji te okružuju, isto kao i ovaj svjetionik koji i u najtamnijim noćima i u najstrašnijim burama, nastavlja jednako da svijetli.

- 21:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.