15.11.2011., utorak

Suputnik Mislim da nakon što proživite 94 godine svojega života imate pravo početi zaboravljati stvari. Takvo bar iskustvo ima većina starih ljudi. Djed moje žene Karen doživio je 94. rođendan i došao do točke kada ne prepoznaje čak ni članove svoje obitelji. A to nije tako velika obitelj - jedan sin i dvije unuke. Za njegov rođendan Karen je nazvala svoga djeda. Njegova druga unuka, njezina sestra, upozorila ju je da se djed ničega ne sjeća, ali mu je ipak predala telefonsku slušalicu. "Zdravo, djede! Karen je ovdje!" vikala je kako bi je bolje čuo. "Sretan ti rođendan i hoću da znaš da te jako volim!" Za trenutak nije bilo nikakvog odgovora, a onda se čulo pomalo iritantno "A tko je to?" "Ovdje Karen! Kći tvoga sina Raya! Volim te, djede!" Sada se djed bar malo nasmijao. Pogledao je zbunjeno u drugu unuku pokraj sebe. Nije imao pojma tko je ta nepoznata žena koja mu kaže da ga voli. Tada je Karen završila na divan način. Opet je povikala u slušalicu: "Pa, djede, u stvari je na tvoj rođendan najvažnije to što te Isus voli!" "E, NJEGA znam!" odgovorio je sigurno starac. Uvijek me dirne sjećanje na taj neobičan razgovor između Karen i njenoga djeda. Njegova je životna suputnica, baka Ana, odavno umrla. On više nije poznavao svoga sina i svoje unuke. Ali je postojao još uvijek jedan prijatelj koji je kroza sve to prolazio s njim - Isus Krist.

- 20:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.