|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
U ovom blogu ću iznositi svoje viđenje ovog kompliciranog svijeta kao i milijuni neshvaćenih tinejdžera...=)
Or whatever padne na ovaj moj sick & demented mind...
~ Ako me iz nekog nepoznatog razloga želite kontaktirati, this is my emajl adress =)...imaginary_girl@net.hr ~
**NeKi CoOl BlOgIcHi KoJe ReDoViTo PoSjEćUjEm**:
~AnUšKa~
+..sara..+
**Iriska** =)
**zagorka** :)
**AMI**
Crash
+CrUeL+
..:LoNeLy SoUl:..
**AmY**
dark_soul...a.k.a TiNa =)
**goth scars**
_-_MaTeK_-_
::IvAnA=)::
**AnThEa**
*Panteryca*
KiKi...
>>HeReTiK<<
Reponja
WHO AM I?!?!
Moje ime (cijenjeno nadajmo se =) je Ivana...
Aj kam from Samobor...bogme i nemaš puno više od šume prepune borova ovdje.
Stara (mlada) sam sad već 18 godina.
Pohađam gimnaziju A.G.Matoša u već navedenom gradu.
Dane tratim "učeći" (ponekad to zaista i radim=),zujeći u zidove,stropove i ostale površine,zajebavajući se sa naj ekipom na svijetu =),slušajući glazbu,te naravno viseći za ovom kutijom zvanom komp. Zna se tu uvući i kakva rekreacija ali naravno,tek kad zatopli :)
Que volim...ne zanima vas :)
Que ne volim...još manje vas zanima.
Ma to bi manje-više bilo to. Ako me šupne kakva inspirejšn ubacim još koju NAtuknicu...=)
Evanescence-my dearest =)
JEDNA VERY GOOD GRUPA
S.O.A.D rules!
The most important things in my lajf :)
Familija =)
Friiindz (ili književno rečeno prijatelji=)
We all need it
Eh,kad pišem koliko i brbljam :)
My freakiness :))
You're the twins: Jood & Jeena, which really means you've got multiple personalities. You love to play games and have fun, but sometimes your idea of fun is questionable.
Which Skary are you?
Kako su me samo skužili =)...me in a nutshell
Dani prolaze...tako munjevito...toliko brzo da boli...Mrak me poalko obavija,guši me...jer znam da se bliži naš rastanak. Moliš me da ne plačem...ali ovaj put tražiš previše...
Suze se nakupljaju u mojim očima, zamagljuju ovaj prozor u dušu koja pati..Polako i nesvjesno, jedna suza klizne preko moga obraza...i tada sve postaje stvarnost...naš rastanak više nije samo riječ koju smo toliko izbjegavali...prešućivali ju i pravili se da ne postoji...Toliko ti toga želim reći,ali ne mogu...suze me guše,sprječavaju riječi da napuste moj usne...Tišina nas polako radzvaja...Tvoj zagrljaj, nekoć tako snažan,sada popušta...ostajem sama na ovoj stanici boli...stojim s tugom u pogledu...prazninom u duši koja je jednom voljela. Koja se odlučila prepustiti,vjerovati...barem jednom u životu...sasvim se predati...A sada..sve što je ostalo su uspomene...djelići sna koji smo nekoć živjeli...sna koji se neće ostvariti..krhotine osjećaja koje mi ranjavaju srce...
A suze će teći i nakon što odeš...svaku noć će me uspavljivati...one će mi pokazati put prema tebi...i opet ćemo biti zajedno...Barem u snovima...
Ponovno ćemo biti sretni...
**PoZdRaV Od ImAgInArY GiRl**
ahh...nije mi dobro...to je ono najvažnije =)
sada je 01:44...ako vas slučajno zanima...ugl,nemam stvarno ništa pametnog za napisati pa ću ubaciti ovu priču koju vucaram već neko vrijeme..možda vam se svidi, možda ne..=) tko zna? koga briga?
rekoh već da mi nije dobro..ajde...čitajte ako vam se da...ali nemojte reći da vas nisam upozorila.. :))
Je li ti žao?
Opet je bio u njenoj sobi, ponovo joj je nanio bol...
Ona sada leži u mraku, natapa jastuk svojim suzama...Taj osjećaj mržnje, gađenja...raste u njoj. Postaje neizdrživ. Ali ona ne može učiniti ništa...Jer u mislima čuje samo njegov odvratan smijeh, vidi njegove ruke, i sve opet postaje tako stvarno...A po zraku se još uvijek roji njegov parfem...taj slatkasti miris koji ju tjera na povraćanje...
Njene misli prekida paljenje svjetla u predsoblju...To je on, znala je...Mogla je prepoznati njegove korake..usporeni i teški...odavali su njegovu tromost i ljenost.
Kako ga je mrzila, kolike noći je znala provesti zamišljajući njegovu smrt...Gotovo je mogla osjetiti miris njegove krvi...smrad njegovog odvratnog tijela i njegove male oči pune slanih suza...Sve se to činilo toliko stvarno da ju je zaprepaštavalo...
Njene misli, njene želje...Iz dana u dan su postajale sve mračnije, okrutnije...brutalne...I znala je da neće još dugo izdržati a da ih ne ostvari. Ionako joj više nije stalo do ičega...Nitko joj ne vjeruje...I sve što sada želi je osveta...Hoće li joj to pomoći ili ne, to nije znala...Ali ovako više ne može. Svakim danom iz nje nestaju sva ljubav, sreća, dobrota...U njenom pogledu više nema ničega...Samo praznina, ništavilo njene duše koje ju guši, krade joj zrak...
Ustaje iz kreveta, iz tog legla prljavštine...zla. Jednostavno se mora maknuti odande...Izlazi van na kišu. Vjetar joj mrsi kosu dok bosa hoda po livadi...sjela je na mokru ljuljačku...kao da čeka...Ni sama ne zna zašto, ali nada se da će netko doći...spasiti ju ovih muka, spriječiti ju da učini nešto što će požaliti...
Ali nikoga nema. Sama je u mraku...Kapljice kiše klize niz njeno lice, miješajući se s njenim suzama, nastojeći ih prikriti...No njoj je dosta prikrivanja...
Zašto? Čemu se praviti da je sve u redu kada samo to nije...
Razmišljala je o tome dok joj je kiša prala podbuhlo lice...I tada, kao da ju je hladnoća napokon probudila. Skočila je sa ljuljačke i krenula prema kući...s namjerom da napokon obistini svoje najmračnije snove...
Polako je primila kvaku i otvorila vrata kuće. Povjetarac je okrznuo njenu mokru kosu te se tiho ušuljao u predsoblje. Svjetlo ulične lampe unijelo je tračak svjetlosti i razbilo gustu tamu. Na prstima je ušla u kuću i tiho zatvorila vrata...Tama je sada potpuno zavladala prostorijom, kao da joj je pritiskala pluća...Brzo je otrčala do kuhinje i upalila svjetlo. Sjela je za masivni drveni stol i pogled uperila na šank...na njemu je ležao veliki mesarski nož...sjajio se na svjetlu. Buljila je u njega dok se iz njene mokre kose cijedila voda...kap po kap, sve sporije i sporije...gotovo hipnotizirajuće. Uskoro više ništa nije čula, na ništa se nije obazirala...kiša je utihnula, vjetar je naglo zastao...sve što je vidjela bio je taj nož...kao da ju je dozivao. Polako je ustala sa stolice ostavljajući za sobom malu lokvu vode...prišla je šanku i zgrabila nož...uhvatila je svoj odraz u njemu. Oči su joj bile krvavo crvene, lice podbuhlo a kosa raščupana. Više se nije mogla prepoznati...i to kao da ju je još više hipnotiziralo.
Krenula je prema stubama koje vode na kat...do njegove spavaće sobe. Oprezno je zakoračila na prvu stepenicu, kao da se bojala da će propasti u zemlju...Korak po korak, sve je sigurnije hodala uz te stube...sve dok nije stigla do hodnika na katu. Tamo je ugledala njega, stajao je pred vratima njene sobe, okrenut leđima. Mogla ga je napasti nezapaženo, s leđa...imala je tu šansu, ali htjela je vidjeti njegovo lice kada mu nož zareže kožu...
Tiho je dozvala njegovo ime, i on se okrenuo..na licu je kao i uvijek, nosio taj pokvareni, podrugljivi osmijeh...Tada je poludjela. U tom trenutku, sve što je željela je da taj bolesni smješak nestane zauvijek...izvadila je nož iza svojih leđa i naglo potrčala prema njemu. On se nije ni snašao a oštri nož se zario u njegovu utrobu...
Pogledala ga je u oči, i vidjela je užas...bol...Gledali su se taj jedan trenutak...trenutak koji se činio kao vječnost. A onda je izvadila nož puštajuči krv da poteče poput izvora i bez razmišljanja ga još jednom zabila u njegovo slabo tijelo...Probila je prsni koš i ovaj put je veći dio krvi završio na njenoj spavaćici...Pustila je nož, ostavila ga je u njegovim prsima te se polako odmaknula, kao da se budi iz nekog sna. On je počeo teturati, mahao je rukama kao ranjena zvijer...htio je vikati, tražiti pomoć. No iz njegovih ustiju je samo prštala krv...vrela crvena krv...
Izgledao je tako jadno...gotovo joj je bilo žao. Ali ipak je prevladao osjećaj mržnje koja se nagomilala u njoj, i sada je samo stajala i gledala kako polako izdiše. Pao je na pod i počeo puzati, ostavljajući iza sebe trag krvi...Dopuzao je do nje, primio ju za nogu i pogledao je ravno u oči...na licu mu je opet bio taj osmijeh...osmijeh koji je toliko mrzila. Urezao joj se u pamćenje i sada je osjećala kako postaje dio nje...kao nikada dosad...njegova krv kao da je prodrla kroz njenu kožu, obuzimajući joj cijelo tijelo.
Njegov stisak je polako popustio, i oči su se zaklopile. No još ga je osjećala...i to nije mogla izdržati...
Potrčala je niz stube te je otvorila ulazna vrata kuće...kiša je još uvijek rominjala, tiho je padala kroz maglu...kapljice su odzvanjale u tišini noći..Ali to ju ovoga puta nije moglo smiriti...sve što je čula bio je njegov smijeh...
Otrčala je do drvarnice i zatvorila se unutra...Kiša je klizila niz prozore...Tiho i polako...
I tada je najednom pucanj proparao zrak. Samo na trenutak je narušio mir i tišinu kišne ljetne noći. A kapljice su nastavile tiho kliziti po prozoru...kao da se ništa nije dogodilo...one su nastavile svoj put...
allo? allo? pozdrav od Imaginary girl =)
Sooo...ne znam što bih sa sobom pa rekoh, zašto ne bih napisala novi post...tek toliko...eto, ljudi još mjesec dana je do škole...sve ovo stvarno prebrzo prolazi...Grozno!
Uživam koliko mogu jer stvarno želim iskoristiti ono najbolje od ovih praznika =) Uhh, kako me inspiracija `fata :) ne znam što bih pisala...Ma ustvari, ne želim vas ni gnjaviti onim svakodnevnim glupostima..ugl, dobro se provodim, uživam...nadam se i vi također :) a pošto sam toliko umorna i bez Inspirejšn :) opet ću vam uvaliti jednu od onih pričica =) Enjoy...und ciao!
JoŠ JeDnA...IzGuBljEnA...
Vatrene oči..same, u mraku...prate me...kuda god se okrenem, one su tu...u njima vidim bol, vidim smrt...svoju smrt...Gledam svoje lice kako moli za pomoć...tiho, bez ijedne riječi,bez ikakvog zvuka...oči traže spas...ali nema ničeg osim hladne tame koja me obavija i vuče u bezdan...vodi me u pakao...tijelo se grči,kao da me nešto obuzima, i istovremeno iz mene izvlači svaku trunku života koja se bori protiv toga...ali nema smisla...znam da ne mogu pobijediti...udaram rukama, molim za spas...tražim brzu i bezbolnu smrt...ali ona ne dolazi...muči me i smije se mojoj boli...a neznanac mi na uho tiho šapne riječi koje napokon donose mir i spokoj: "Pouzdaj se u mene i ja ću te spasiti"...tim riječima završava moja borba...iz mene izlazi posljednji dah...ostavlja me samu i dozvoljava mi da napustim ovaj svijet...ovaj pakao...Ruka kojom sam grčevito vukla jaknu neznanca napokon se opušta i polako pada, sve do trenutka kada ostaje beživotno visjeti u zraku...Vatrene oči me gledaju...promatraju još jednu izgubljenu dušu čije su muke skratile...moj spasitelj, ili moj krvnik?...Miče ruke s mojeg vrata i polako me spušta na zemlju, kao da misli da sam još sposobna osjetiti bol...Nježno mi pomiluje kosu i poljubi mi čelo te odlazi u mrak...Ostavlja me na mjesečini koja obasjava moje beživotno tijelo...i oči u kojima sada spokojno spava smrt...
Pozdrav od Imaginary girl...do čitanja...