Marketing
So...Am I sick..or just too smart for you guys =)
ahh...nije mi dobro...to je ono najvažnije =)
sada je 01:44...ako vas slučajno zanima...ugl,nemam stvarno ništa pametnog za napisati pa ću ubaciti ovu priču koju vucaram već neko vrijeme..možda vam se svidi, možda ne..=) tko zna? koga briga?
rekoh već da mi nije dobro..ajde...čitajte ako vam se da...ali nemojte reći da vas nisam upozorila.. :))
Je li ti žao?
Opet je bio u njenoj sobi, ponovo joj je nanio bol...
Ona sada leži u mraku, natapa jastuk svojim suzama...Taj osjećaj mržnje, gađenja...raste u njoj. Postaje neizdrživ. Ali ona ne može učiniti ništa...Jer u mislima čuje samo njegov odvratan smijeh, vidi njegove ruke, i sve opet postaje tako stvarno...A po zraku se još uvijek roji njegov parfem...taj slatkasti miris koji ju tjera na povraćanje...
Njene misli prekida paljenje svjetla u predsoblju...To je on, znala je...Mogla je prepoznati njegove korake..usporeni i teški...odavali su njegovu tromost i ljenost.
Kako ga je mrzila, kolike noći je znala provesti zamišljajući njegovu smrt...Gotovo je mogla osjetiti miris njegove krvi...smrad njegovog odvratnog tijela i njegove male oči pune slanih suza...Sve se to činilo toliko stvarno da ju je zaprepaštavalo...
Njene misli, njene želje...Iz dana u dan su postajale sve mračnije, okrutnije...brutalne...I znala je da neće još dugo izdržati a da ih ne ostvari. Ionako joj više nije stalo do ičega...Nitko joj ne vjeruje...I sve što sada želi je osveta...Hoće li joj to pomoći ili ne, to nije znala...Ali ovako više ne može. Svakim danom iz nje nestaju sva ljubav, sreća, dobrota...U njenom pogledu više nema ničega...Samo praznina, ništavilo njene duše koje ju guši, krade joj zrak...
Ustaje iz kreveta, iz tog legla prljavštine...zla. Jednostavno se mora maknuti odande...Izlazi van na kišu. Vjetar joj mrsi kosu dok bosa hoda po livadi...sjela je na mokru ljuljačku...kao da čeka...Ni sama ne zna zašto, ali nada se da će netko doći...spasiti ju ovih muka, spriječiti ju da učini nešto što će požaliti...
Ali nikoga nema. Sama je u mraku...Kapljice kiše klize niz njeno lice, miješajući se s njenim suzama, nastojeći ih prikriti...No njoj je dosta prikrivanja...
Zašto? Čemu se praviti da je sve u redu kada samo to nije...
Razmišljala je o tome dok joj je kiša prala podbuhlo lice...I tada, kao da ju je hladnoća napokon probudila. Skočila je sa ljuljačke i krenula prema kući...s namjerom da napokon obistini svoje najmračnije snove...
Polako je primila kvaku i otvorila vrata kuće. Povjetarac je okrznuo njenu mokru kosu te se tiho ušuljao u predsoblje. Svjetlo ulične lampe unijelo je tračak svjetlosti i razbilo gustu tamu. Na prstima je ušla u kuću i tiho zatvorila vrata...Tama je sada potpuno zavladala prostorijom, kao da joj je pritiskala pluća...Brzo je otrčala do kuhinje i upalila svjetlo. Sjela je za masivni drveni stol i pogled uperila na šank...na njemu je ležao veliki mesarski nož...sjajio se na svjetlu. Buljila je u njega dok se iz njene mokre kose cijedila voda...kap po kap, sve sporije i sporije...gotovo hipnotizirajuće. Uskoro više ništa nije čula, na ništa se nije obazirala...kiša je utihnula, vjetar je naglo zastao...sve što je vidjela bio je taj nož...kao da ju je dozivao. Polako je ustala sa stolice ostavljajući za sobom malu lokvu vode...prišla je šanku i zgrabila nož...uhvatila je svoj odraz u njemu. Oči su joj bile krvavo crvene, lice podbuhlo a kosa raščupana. Više se nije mogla prepoznati...i to kao da ju je još više hipnotiziralo.
Krenula je prema stubama koje vode na kat...do njegove spavaće sobe. Oprezno je zakoračila na prvu stepenicu, kao da se bojala da će propasti u zemlju...Korak po korak, sve je sigurnije hodala uz te stube...sve dok nije stigla do hodnika na katu. Tamo je ugledala njega, stajao je pred vratima njene sobe, okrenut leđima. Mogla ga je napasti nezapaženo, s leđa...imala je tu šansu, ali htjela je vidjeti njegovo lice kada mu nož zareže kožu...
Tiho je dozvala njegovo ime, i on se okrenuo..na licu je kao i uvijek, nosio taj pokvareni, podrugljivi osmijeh...Tada je poludjela. U tom trenutku, sve što je željela je da taj bolesni smješak nestane zauvijek...izvadila je nož iza svojih leđa i naglo potrčala prema njemu. On se nije ni snašao a oštri nož se zario u njegovu utrobu...
Pogledala ga je u oči, i vidjela je užas...bol...Gledali su se taj jedan trenutak...trenutak koji se činio kao vječnost. A onda je izvadila nož puštajuči krv da poteče poput izvora i bez razmišljanja ga još jednom zabila u njegovo slabo tijelo...Probila je prsni koš i ovaj put je veći dio krvi završio na njenoj spavaćici...Pustila je nož, ostavila ga je u njegovim prsima te se polako odmaknula, kao da se budi iz nekog sna. On je počeo teturati, mahao je rukama kao ranjena zvijer...htio je vikati, tražiti pomoć. No iz njegovih ustiju je samo prštala krv...vrela crvena krv...
Izgledao je tako jadno...gotovo joj je bilo žao. Ali ipak je prevladao osjećaj mržnje koja se nagomilala u njoj, i sada je samo stajala i gledala kako polako izdiše. Pao je na pod i počeo puzati, ostavljajući iza sebe trag krvi...Dopuzao je do nje, primio ju za nogu i pogledao je ravno u oči...na licu mu je opet bio taj osmijeh...osmijeh koji je toliko mrzila. Urezao joj se u pamćenje i sada je osjećala kako postaje dio nje...kao nikada dosad...njegova krv kao da je prodrla kroz njenu kožu, obuzimajući joj cijelo tijelo.
Njegov stisak je polako popustio, i oči su se zaklopile. No još ga je osjećala...i to nije mogla izdržati...
Potrčala je niz stube te je otvorila ulazna vrata kuće...kiša je još uvijek rominjala, tiho je padala kroz maglu...kapljice su odzvanjale u tišini noći..Ali to ju ovoga puta nije moglo smiriti...sve što je čula bio je njegov smijeh...
Otrčala je do drvarnice i zatvorila se unutra...Kiša je klizila niz prozore...Tiho i polako...
I tada je najednom pucanj proparao zrak. Samo na trenutak je narušio mir i tišinu kišne ljetne noći. A kapljice su nastavile tiho kliziti po prozoru...kao da se ništa nije dogodilo...one su nastavile svoj put...
allo? allo? pozdrav od Imaginary girl =)
Post je objavljen 19.08.2006. u 01:38 sati.