četvrtak, 09.10.2008. 16:51

• Dodirni me sasvim slucajno,poljubi me filmski nestvarno ... I najljepse kad je, prestani ... Okreni se i nestani ... •

• Stigla je . Ponovno je tu , sa nama . Ta pastelna jesen sa sobom je donijela tonove zlatno zutih boja i sada se , laganim koracima sece po parkovima i ulicama te svojim kistom boji lisce . Ta vjetrovita i kisovita jesen , period kada gradovi utihnu , kada je sve mirno i spokojno. Period u kojem ljudi dane provode sklupcani u udobnim foteljama , smjesteni pored prozora posmatrajuci kisu i slusajuci ocaravajuci zvuk koji proizvodi . Neki od nas jos uvijek osjecaju miris ljeta u kosi , talasanje mora u srcu ali jesen ce to izbrisati i sa sobom donijeti carobne jesenje kise , nove dozivljaje i dragocjene trenutke .



Na licu moje Tuge sve cesce vidim osmijeh i plasim se . Plasim se biti sretna , plasim se onoga sto ce uslijediti nakon toga . Prebrodila sam neopisivo teska razdoblja u svom zivotu , smognula snage i nastavila dalje onda kada se to cinilo nemogucim i , koliko god sam zahvalna na tome jer sam ,upravo zahvaljujuci tim teskim trenutcima , postala mnogo jaca kao osoba , toliko je to utjecalo na moj duh koji je , nakon svega sto se dogodilo , slomljen . U srecu vise ne vjerujem . Plasim se novih uspona i padova ,a strah sam prihvatila kao sastavni dio svog zivota . Posljednjih mjesec dana , jedini osjecaj koji se javljao u meni , bio je strah . Nedostatak ljubavi , njeznosti , topline i razumijevanja oduzimao mi je dah . Dani su prolazili , protkani mutnom tisinom i pomijesani tugom i strahom . Tamne veceri su me plasile . Pokusavam zaboraviti sve sto se dogodilo i krenuti dalje ali duhovi iz proslosti mi to ne dozvoljavaju . Pokusavam slusati i nadovezati se na ono sto drugi kazu ali misli mi uvijek odlutaju . Ja slusam ali ne cujem . Ja gledam ali ne vidim . Jedino u cemu istinski uzivam je tisina . Tako mi je prijeko potrebna . Voljela bih se , barem na tren udaljiti od ostatka svijeta i samo jedan trenutak posvetiti sebi i svojim mislima . No,unatoc svemu , u meni jos uvijek postoji tracak nade da ce sve biti u redu.Neki kazu da je dobro biti pesimistican i nemati prevelika ocekivanja jer , ukoliko se dogodi nesto lose , barem necemo biti mnogo razocarani.Nakon svega , pitam se : da li grijesim kada vjerujem da ce sve ,naposlijetku biti u redu i da cu pronaci svoje mjesto pod nebom ? •

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.