Die Baaahnnnn

….iliti avantura s njemačkim željeznicama!! Ovo die Bahn meni zvuči malo kao
ein Mann, ein Auto…ili ona reklama za Volkswagen:
das AUTO! Čovjek bi po svemu sudeći mogao zaključiti
kako su njemačke željeznice doživljaj, ugodna opuštena
bezbrižna vožnja…Da, u svakom slučaju je doživljaj.
Naime, prošli sam vikend otišla posjetiti svoju rodbinu u
Ulmu jer su cijeli tjedan bili praznici povodom fašnika koji
se tu naveliko slavi (odnosno raskalašeno partija ).
Ako bacite oko na kartu
Freiburg-Ulm

odmah vidite dvije stvari…zračna linija od Freiburga in
Breisgau i Ulma baš i nije nešto strašno duga, možda 200 km,
a druga stvar je da sve prometne veze po cijeloj Njemačkoj idu
sjever-jug
Što u prijevodu znači, od Freiburga do Ulma: tri dana jahanja
I zaista, moje putovanje u Ulm je bilo skoro pa Western
Dakle prvo, regularna cijena karte u jednom smjeru bi bila između
21 i 40 € (ako si preračunate to je otprilike: 153-290 kn). No,
postoji jedna caka za mlade, ne zahtjevne i spremne na
malo avanture . Karta Baden-Württemberg ili
skraćeno BaWü-Ticket omogućava neograničen broj
vožnja u jednom danu po cijeloj pokrajini ali samo regionalnim
vlakovima, i to za jednu do pet osoba: cijena karte dijeli
se na sve osobe, čim je više ljudi, to je cijena na kraju manja

Dala sam oglas na Mitfahrgelegenheit.de da tražim ljude
koji bi dijelili kartu za Ulm. Tako se javilo petero ljudi s
kojima sam dogovorila da se nađemo na peronu
na dan putovanja. Upoznala sam par zanimljivih ljudi tj.
studoša, no peta osoba nam se izgubila. Naime pored
nas je stajala još jedna grupa nepoznatih BaWü-kartaša
koji su nam zabunom preoteli našu petu osobu! No,
nakulirana alter-studošica koja uzgred budi rečeno
radi kao teta u vrtiću u šumi (djeca su cijeli dan u
šumi igraju se, rezuckaju drvo, beru biljćice itd,
čak i na temperaturama ispod ništice) nonšalantno je
rekla, da se ne bediramo, jer ćemo na sljedećoj
stanici već naći nekoga .
Dakle prvo presjedanje: Offenburg, tu nas je napustila
prva suputnica pa smo Martina i ja na automatu za
kupnju karata (svatko tko je i jednom kupovao kartu
za S-Bahn ili vlak u Njamačkoj, zna da je to posebna
znanost) tražile ljude koji bi za nekoliko eura s nama
dijelili kartu do Karlsruhe (kroatisti u pomoć, deklinacijski
nastavak?), Stuttgarta ili Ulma. Našli smo dva sretnika!
Sljedeće presjedanje: Karlsruhe. Tu nas je opet napustio
jedan suputnik, ali nismo više imali sreće u pronalasku
zamjene. Treće presjedanje: Stuttgart. I tu sljedi
iznaneđenje dana: svi vlakovi prema jugu su otkazani
zbog nekog kvara.
Taraaaam! Ok, gibaj u S-Bahn i vozi se do prve selendre…
Plöchingen (sreća što smo naletjeli na nekog
„Die Bahn-stričeka“ koji nam je objasnio koje mogućnosti
nam preostaju) i tamo čekaj na sljedeći vlak za,
nadajmo se, Ulm

Bilanca dana s prijateljem Die Bahn: upoznala 3
ugodne osobe, presjedala 4 puta, vozila se 5 sati,
platila kartu 4,20 € !

Na povratku sam isfurala istu šemu
ali ovaj put nas je bilo nešto manje pa je i cijena shodno tome bila veća.

Evo nadoknadil sam danas zaostatak...nekoliko slika skole





Pogled iz C-trakta na gornji kat



sarena ucionica 5.b razreda



The plocha!



Kvacice za plakate!



Prostrana vesela ucionica



Ispod stepenista mozete vidjeti garazu za bicikle i aute

Evo ostavljam vas preko ferja...odlazim u Ulm na praznike svojoj rodbini.
Ovdje danas pocinje karnevalsko ludilo iliti Fasnachtstreiben.

PS: isprika zbog dijakritickih znakova...u zurbi sam pa ne pisem u Wordu,
a tipkovnica mi je njemaska

Hitech-škola…

Dakle…škola na kojoj se trenutno nalazim je tip škole
koju biste stavili u brošuru za promidžbenu kampanju recimo.
Nova ogromna zgrada nekog bijesnog modernog
minimalističkog arhitekta (zidovi su betonski i ne
smiju se malati niti se smije po nijma črčkati…
jer to je kreacija arhitakta koja se ne smije unakaziti),
prostrana, na tri kata, s tri trakta i sportskom dvoranom.
Ima učenika nešto više no naš Rudak (GPRS u Varaždinu),
na webu se navodi broj od nekih 850 učenika. Uglavnom,
nitko se ne gnječi, prostora ko´u priči, učionice su
prostrane, sa sto praktičnih tehničkih rješenja
za svakojake sitne školske potrebe
(najdraže su mi metalne kvačice na metalnoj lajsni
na zidu na koju se pričvršćuju plakati). Jednom riječju,
made in dojčland (fakat imaju Grohe pipe u wc-ima,
prosječni Hrvat si to niti doma ne priušti :-O),
ultrapraktično i megakvalitetno Da nabrojim neke
od ultrapraktičnik stvarčica: ploča koju ne znam kak
da opišem, dvije ploče koje se mogu podizati i spuštati
po nekoj opruzi, valjda, tako da i najveća pingvinka
može bez problema ispisati ploču i gurnuti je gore i
opet pisati po donjoj i tako ih mjenjati
(usput, ne postoji funkcija redara
uglavnom profesori sami brišu ploču), a kad se
obje spuste iza njih je bijela površina za projiciranje;
naravno projektor je montiran u gotovo svakoj učionici,
a da kino-diživljaj bude kompletan, prekidačem
se mogu spustiti zastori, ili nešto tome slično,
što u potpunosti zamrači prostoriju. Isto tako postoje
na svakom katu „hitech“-kolica…nešto poput tv-stolića
na kotačima na kojem je montiran projektor, dvd-plejer
i kompjuter. To čudo na kotačima odkotrljate u razred i
fino projicirate na zid film ili youtube-film (jer naravno
pristup internetu je u svakom razredu). A ovo što sam
danas vidjela na satu povijesti je stvarno „hitech”-perverzija!!:
kamera za dokumente, ispod koje se stavi radni list,
časopis, slike itd. i to se onda projicira na zid, ili
ako se okrene kamera prema razredu onda fino
možete snimati one zabušante u zadnjoj klupi
(to je bila smao šala profesora, jer se sam stvarčici
čudio ko picek glisti); u svakom razredu je grafoskop,
inače ništa nepoznato, ali puno se radi s tim uređajem
jer je jednostavan i praktičan. Učionice su uglavnom
duplo veće od naših, a razredi u prosjeku nemaju
više od 20 učenika. Odnosno, jedan razred koji
ima 31og učenika ima i dva razrednika i po dva
predmetna profesora koji rade u tandemu. U školi
postoji kantina&kafić s toplom klopom. Ni nama
u zbornici nije loše, imamo posebnu ugromnu
blagovaonu s kuhinjicom (i suđericom, prosim lepo!)
i jednu posebnu prostoriju za tihi rad. Uz to naravno
postoji posebna prostorija s računalima samo za
profesore. Naravno škola ima internu mrežu,
online-buking za učionice, hitech-kolica i još nešto…
ne sjećam se više i još sto drugih mogućnosti,
ni to nisam zapamtila. Bilo mi je to too much za
prvi tjedan. Informatičke učionice za nastavu su
opet druga stvar, ima ih 3 i mogu se bukirati online.
Ima još posebna prostorija za garderobu u kojoj se
nalazi sve potrebno za fotokopiranje, uvezivanje itd.
Niemam nažalost vlastitih fotografija, ali ponešto
se može vidjeti i ovdje:
Uchionice
Ovo je bio “hardware” a drugi put ću o “software-u”

Uvodni tralala

Bila jednom jedna profka, s kojom je inače sve štimalo
(više-manje; tj. kolko je to moguće u prosvjetarskim gabaritima),
ali imala je jedan feler: predavala je jedan od najomraženijih,
najgroznijih, najmučiteljskijih, predmeta, onaj koji se uči
po 9 godina…a krajnji rezultat je: Ich heiße Štef, ich komme
in Sračinec, ich habe 18 Jahre alt. E voila Sjedi, dva.
To sam ja.
Malo mi je dosadio taj nivo, pa sam se ko´ i svaki revni
prosvjetar zapitala, što to sa mnom ne štima,
što li to krivo radim, a da moje đake ne mogu dovesti
ni do nivoa B1? I tako sam spletom okolnosti reklo bi se
naletjela na PAD-stipendiju (PAD- Pädagogischer Austauschdienst),
mislim nije da sam baš naletjela, došla je ona meni
i ja njoj i tak smo se srele i eto me sad tu.
Trenutno prebivalište mi je Freiburg in Breisgau,
u pokrajini Baden-Württenberg, evo vam i karte:
Freiburg

Dakle, navedena stipendija mi omogućava jednogodišnji
boravak u navedenom gradu na jednoj školi,
u mom slučaju je to Dorste-Hülshoff-Gymnasium
(Droste-Hülshoff-Gymnasium).
Godinu dana ću na toj školi hospitirati, voditi fakultativnu grupu
(yoga i ples, molim lijepo), raditi mikroteaching,
možda održati koji cijeli sat, provesti jedan projekt
i još nadam se štošta.
Ima nas 25 stipendista iz cijelog svijeta
(Kina, Mongolija, Kazahstan, Kirgistan, Gruzija, Rusija,
Ukrajina, Česka, Mađarska, BiH, San Salvador, Paragvaj,
Argentina i Brazil) koji smo raspoređeni po cijeloj
Njemačkoj u različitim školama. Svi smo profesori
na školama koje imaju na neki način pojačanu nastavu
njemačkog jezika, dakle škole s DSD-programom ili
PASCH-škole ili njemačke škole u inozemstvu.
Uglavnom smo nastavnici njemačkog jezika za strance
uz još neki drugi ili treći predmet, izuzev jednog profesora,
koji predaje fiziku na njemačkom jeziku.
Blog pišem iz razloga što jednostavno moram nešto pisati
jer puno toga primjećujem pa mislim da je šteta da to ostane
(ili bolje rečeno istrune) u mojoj glavi,
a možda će ponešto od ovoga i nekome biti znimljivo ili čak možda korisno.


Razasuti po Dojchlandu