Vratih se, vratih. Ima već par dana.
Al me izbacila ova nova verzija bloga iz takta.

Napisala sam post, kao krasno sve bude, divno, i onda mi neće objaviti.

Pa ne mogu...ma svašta nešto ne mogu.
Onda sam ga (bloghaer) naprosto pustila da se ustabili. Ovi sa koomentarima koji hakiraju, pa gubljenje blogova, pa svašta...jedan mi se blog već pogubio u bespuću nula i jedinica, ne bi ja sad i ovaj izgubila.

Mada bih ga mogla malo osvježiti...bude se vidjelo...

No, dakle, vratih se. Bilo je - krasno. Teško opisivo. Proputovali smo jadransku obalu od Umaga do Zadra. Dalje ćemo u nekoj drugoj priči. Posjetili smo, i obišli...uuuu, Rijeku (naravno), Umag, Grožnjan, Pag, Vir, Zadar, i na kraju, jedan krasan otok.

Uživali smo, malo je za reći. Odmorili se, proputovali, doživjeli svašta.

Ovaj put vam ostavljam samo neke slike prizora koji su me iz dana u dan umirivale i oduševljavale....






Ježurko Ježić

















Naravno, na putu kući nas je zateklo ovo:




No, nismo se živcirali. Obzirom da gotovo uvijek pameto planiramo da izbjegnemo gužve, nama je i ova kolona bila samo novo iskustvo.

Što sve ljudi prihvate kada se dobro odmore....

Svima vam mašem , a obići ću vas ovih dana. Duga je zima ispred nas....

Ponekad bih doista samu sebe mogla svrstati u one neke likove iz filmova o ograničenim ljudima. Doista.

Ponekad pomislim da je stvarna i jedina vrijedna istina red, rad i disciplina.

Ponekad stvarno pilim.

Naime....

Nedavno se natezah sa svojom starijom oko nošenja kacige prilikom vožnje bicikla. Po zakonu mora nositi kacigu. Mora. Ali neće.

Razlog?

„...pa to nitko živ ne nosi, šta misliš kak bi me gledali, ko zadnjeg freakija...“

Dakle, većina. Svi su frajeri, voze bicikle koji imaju dvoznamenkasti broj brzina, jure kao manijaci i ne nose kacige.


Shot at 2007-08-03

Koliko mogu napraviti kao roditelj?

Razgovarati, prijetiti, ucjenjivati, kažnjavati.
I sve to funkcionira dok je na vidiku. Nakon toga – je da, moš mislit kako nosi kacigu.

Zaredale se ove neke nesreće, sve jedna smrt do druge, neke su stvar umora, ali njih nekoliko, zadnjih, bile su uzrokovane zbog nepoštivanja zakona. Alkohol i brzina....

Onaj jedan ima čak devetnaest prekršajnih prijava. I ništa procesuirano. Devetnaest...

A propisi i zakoni se uče poštovati od malih nogu. Kućnim odgojem, za to sam uvijek da je na prvom mjestu, zatim edukacijom, bilo u školi ili nekim specijaliziranim programima, dalje u društvu i odnosu društva prema tim normama...

Na kraju krajeva, i kaznom.

Do sada nisam doživjela da je netko kažnjen zato što mu dijete ne nosi kacigu dok vozi bicikl. Nisam, doista... Policija to ne vidi, ili...? Svi nose kacige..? Je da, malo morgen, rijetko vidima da ikoje dijete ima išta od opreme osim bicikla. I to po mogućnosti dobrog, super dobrog.

Što im se time poručuje? Da je dozvoljeno ponašati se kako žele? Da odgovornost svih nas prema zakonima nije bitna? (Ovdje se ograđujem, ima nekih zakona koji su stvarno debilni, no...) Da zakoni postoje zato da se krše? Da je dozvoljeno ono što diktira glasna manjina, sve dok ne preuzme većina, bez obzira o čemu se radilo?

Ja bih voljela da me prvu kazne kada uhvate moje dijete bez kacige.

Jer bi to značilo da sustav funkcionira. (makar malo nade)

Jer bih onda bila toliko ljuta da bih ju natjerala da za kaznu oriba WC (što i nije toliko strašno, ali na psihu pubertetlije djeluje), pa joj ne bi više padalo na pamet da radi gluposti.
Jer bi i ona shvatila da ne možeš raditi nešto kontra, a da nema posljedice.

Jer bi, možda, nakon nekog vremena, djeca shvatila da su uhvatljiva, dostižna, slaba. Da treba poštovati ono zbog čega smo tu.

A to nisu zakoni. Ne ovaj put.

To je život.

PS. Neće me biti sada malo dulje. Odo uživati. Popit koju blogersku kavicu na obali Jadrana. Močiti noge, skupljati školjke, slušati valove, pjevati sa cvrčcima...


Vidimo se poslije dvadesetog.