opis slike

Bananas

Image Hosted by ImageShack.us


Ovo što se događa u državi Hrvatskoj doista sliči na cirkus.

U Zagrebu se, gotovo u centru grada, stvorilo jezero.

Dajte zamislite…

I opet, nitko nije kriv.

Nikom se ne da niti razmišljati previše o uzrocima i posljedicama.

Znate, imam ja dobro klasično obrazovanje. Pa onda i osjećaj zdravog razuma. Donekle znam dobro analizirati. A doista mislim, ponekad, da sam pogriješila što se struke tiče.
Mene moj dragi karakterizira kao dugoročnog planera koji može dobro predvidjeti sve moguće loše situacije koje se mogu dogoditi. Pa kaže da sam katastrofično nastrojena. Po tome sam trebala se baviti smanjivanjem mogućih rizika.
A nije tako. Ma ne, zeza se on.
Istina je malo drugačija.
Kada idem nešto raditi, pokušam sagledati sve ono što je ikako moguće. Uzeti u obzir sve rizične elemente koji se uopće mogu dogoditi. Pokušati staviti pokraj svakog neku veličinu vjerojatnosti. Prema tome odlučiti koji su rizici bitni, koji ne.
Mogu se pohvaliti da me je ta sposobnost dobro služila i kada sam radila na jednom svom prijašnjem poslu. Kada je bilo najkritičnije, moja je glava bila najhladnija. Jer sam si već tu poslagala mogućnosti koje se mogu dogoditi, kao i moguća rješenja.

Čemu sve ovo?

Kada razmišljam o nedavnim događajima koji su se dogodili u ovoj našoj državici, ne mogu shvatiti kako se netko može igrati sa životima ljudi oko sebe.
Osvrnut ću se samo na dva nedavna događaja, nesvakidašnja, koji su nam obilježili zadnjih par mjeseci.

Prva je stvar Kornatska tragedija. Ne bi trebalo puno u cijelu priču ulaziti, niti želim analizirati njihove korake.
Ali mi nije jasno, kako oni koji su odgovorni na takav način, da odgovaraju za tuđe živote, mogu tako olako prepustiti sve slučaju?!?
Ne mislim tu na zapovjednika koji trenutno sjedi u zatvoru. On je morao, u tom trenutku, donijeti odluku: hoće li gasiti požar na Kornatima, ili u Vodicama? Gdje je kanader potrebniji, onaj jedan, jedini koji je bio na raspolaganju? Daleko od toga da je donio pogrešnu odluku, ali je lako biti general nakon bitke. Mogla se, možda, i obrnuto dogoditi tragedija. Mogla je izgorjeti koja kuća u Vodicama, pa bi opet bio kriv.
Nije, nažalost, imao kristalnu kuglu kojom je mogao točno vidjeti situaciju, niti dobre komunikacijske veze, uglavnom – ništa. Samo svoju glavu i vlastitu procjenu na osnovu poluinformacija sa terena. Nije mu omogućeno da zna sve činjenice prije odluke. Nje mu dana mogućnost da istovremeno gasi požar s kojeg dolaze panični pozivi, bez obzira što gori trava, i požar koji se približavao kućama. Nije imao dva kanadera, niti pet kanadera. Imao je jedan koji je trenutno pokrivao cijelu Jadransku obalu.
Po mome, tu je odgovornost na onima koji su trebali osigurati opremu, komunikacije, vozila, letjelice, opremu koja će omogućiti svrsishodno i efikasno djelovanje sustava. I ne se oslanjati na procjenu jednog čovjeka, koji nema niti pravi uvid niti mu je to omogućeno.

Rezultat te površnosti imamo. Strašan rezultat.

Iz koje perspektive to pišem?

Znate, danas se kojekakvi proizvođači diče sustavom HACCP. Taj sustav je razvijen u dijelu proizvodnje koji se odnosi na hranu. Pokriva svaku moguću specifičnu proizvodnju koja na bilo koji način ima veze sa ljudskom ishranom. Znači sustav kontrole kritičnih točaka od početka uzgoja, do izlaska proizvoda na tržište, čak i ponašanje prema tom proizvodu kada se nalazi na polici u trgovini.

Da li je to jednostavno?

Onako. Kako za koga. U stvarnosti, struka.

Pokrivaju se kritične točke , kako bi se eliminiralo bilo kakvo onečišćenje, oštećenje, pogreška u proizvodnji.
Tu spadaju i mikrobiološke pretrage svega i svačega, od sirovine, repromaterijala, do strojeva, i ljudskih ruku.
Također i pretrage na prisustvo bilo kojeg stranog materijala, počevši sa kukcima, metalom, onečišćenje bilo kojim zagađivačem.

Traži i zahtjeva puno truda. I edukacije samih ljudi koji se nalaze u lancu. Poštivanje razno raznih procedura. Izrade hodograma, predviđanje mogućih rizika.

I gledajući iz te perspektive, mislila sam da i ozbiljne, državne službe, o kojima ovise životi ljudi imaju razrađene neke hodograme kojima se radi na smanjivanju rizika. Da se zna kako se ponaša, da je mogućnost pogrešnih procjena, rizika, ljudske subjektivne procjene, smanjena na najmanju moguću mjeru.

Ali nije. Neuređenost sustava nam je ogromna.

Po mom mišljenju, namjerno. Ne zna se tko je odgovoran, pa nema niti krivaca. Što je veća neuređenost sustava, potrebno je manje energije za održavanje istog. To su neki termodinamički zakoni, za koje mogu ruku dati da vrijede u svakom segmentu života.
Svatko se njime može igrati.
Greške se ne evidentiraju, niti se suzbijaju.
Kasno je onda kada vuk pojede magare.
Nema krivca, nema odgovornosti.

Mada slučaj jezera u sred Zagreba nema nikakve veze sa Kornatima, nekako se nameće zaključak da je i tu neuređenost sustava na djelu.

Nisu uzete u obzir svekolike mogućnosti pičvajza koji se može dogoditi.
Išlo se samo na uštedu.
E, tu neuređenost pogoduje, opet drugom gospodaru. Kapitalu. Sve je moguće kupiti, svakoga potplatiti, napisati jedno, napraviti drugo, previdjeti sile prirode, uz pomoć birokratskog zahvalnog aparata uštedjeti gomile para.
I opet, ups, nitko nije kriv.
Uobičajeno je da se u toku gradnje mijenja projekt. I da se radi po nekim drugim normama od onih koje su prvobitno donesene, a bez dozvola.
Svašta je dozvoljeno.
A sada? Ljudi kojima je uništen životni prostor – neka čekaju da se dogovore tko je krivac? Tko će snositi odgovornost za ono što se dogodilo?
Nitko?
Pa naravno. Sve je u okviru dogovora, neformalnih, vjerojatno, obećanja i profita.
Tko onda fućka tih nekoliko sirotinjskih duša. Svašta.
Treća saga, a vezana uz aferu na Vrbanima – isto nitko nije kriv.
Ma znate, ako poznate malo zakon, negdje postoji krivac. Netko je zaj***. Sigurno. Ali ima isto tako netko tko se tim omastio. Postoji odredba zakona o građenju koja obavezuje svakog izvođača radova da uzorke materijala koje koristi u izgradnji takvih prostora mora davati na testiranja. Ili testiranje nije napravljeno kako treba, ili su promijenjeni materijali koji su se koristili. U svakom slučaju, krivac bi se trebao lako detektirati.

E, ali…kada iza toga stoji debela plava koverta koja prikriva cijelu priču, i neuređenost sustava koja ne može tome stati na kraj…onda, i opet, pojeo vuk magare.

Još primjera?

Daj, pa ruši se vijadukt koji je izgrađen iz naših para. Jer je netko pogriješio u izradi betona. I umiješao zemlju. Ili bog zna što.

Pa se čovjek zapita: koliko smo u stvarnosti sigurni u ovoj našoj bananas državici? I jesmo li uopće?



27.09.2007. u 22:11
(25) Komentari | Print | #

Frustracija, frustracija, frustracija…
Nakuplja se danima.
Teško bi bilo objasniti sva ishodišta ovog trenutnog stanja. Nemoguće čak, uzimajući u obzir da želim, doista želim za većinu ostati anonimna. Pa ako i ovaj post bude neshvatljiv kao onaj prije, oprostite mi. Morat ćemo dogovoriti posebne šifre za razumijevanje.
Naime, ovako….
Svi koji ovdje čitate znate koliko volim svoj grad. Ne bih ga mijenjala. Odnosno, to sam mislila do nedavno. Gledajući po površini i kroz ružičaste naočale, pa slijedeći lokalpatriotsku crtu koja postoji, o da, ovdje je dobro.

Gledajući po površini.

No, ako idemo malo u detalje, ako čovjek malo mućne glavom, shvati – i ovdje smrde govna kao i svugdje…

Palo mi je napamet da bi bilo dobro odseliti se odavde. Recimo u Zagreb. Što ne bi. I tako većina mladih, obrazovanih i sposobnih ljudi živi u Zagrebu, pa gledajući iz moje perspektive imaju kojekakvih beneficija glede toga.
Kao prvo, mogu naći posao gdje će se cijeniti struka, gdje ću moći i zaraditi koju paru.
Ovdje, brate, nema posla. Ne za one koji imaju završen fakultet, pogotovo ne za one sa magisterijem. Ne za one koji vole razmišljati. Ne za one koji ispadaju iz nekih svakodnevnih glupih obrazaca ponašanja, malograđanske taštine, rituala, a pogotovo poltronstva.
Ovdje, ako si fakultetski obrazovan i razmišljaš svojom glavom spadaš u nekih par posto pučanstva. Ne možeš napredovati, nikako. Prekvalificiran si, većina te izolira, vjerojatno iz straha za samo svoje guzice. Jebi ga, nije moj faks iz Banjaluke ili tako negdje, Zagrebačko sveučilište je to ipak. Ili da sam možda završila neku višu poljoprivrednu,onda bi to bilo to. Da mi muž radi na željeznici i kopa kanale, onda bi isto bilo u redu. Kog sam vraga htjela uvijek samo ono što je iznad prosječno, to je već doista samo moj problem ( ali nisam ja to tada osjećala tako. Nekako se vremenom posložilo da imam visoke kriterije.). Pa nek se sad nosim s tim, jel tako. Nitko mi nije kriv.
Tada se ne bih isticala.
Ako se želiš baviti politikom, ne za svoju i isključivo svoju korist, već gledajući sa aspekta općeg dobra, ako si nepotkupljiv, ako ne trebaš mito, pa ga čak i odbijaš, ako ne želiš biti korumpiran – ispadaš iz kola. Potpuno i apsolutno. Možete li vjerovati da sam godinama, godinama član jedne stranke, koja je ovdje čak na vlasti, i to od devedesetih godina, od samih početaka, a da me oni ne trebaju. Lojalan sam član, vidi se. Ako treba nešto odraditi, tu sam. Mada me ne zovu, odnosno zvali su me samo onda kada sam bila u poziciji donirati neke stvari. Ali za bilo što drugo im ne trebam. Možda bi mi ipak dodijelili tu milosta da lijepim predizborne plakate uokolo. Ali ja to neću, eto. Prekvalificirana sam, imam dugačak jezik, nikom ne virim iz guzice, ne znam što bih još mogla navesti kao svoju manu. Karakternu, fizičku, šta ja znam koju….
Nadam se da će mi moji stavovi jednog dana ipak donijeti onu satisfakciju koju tražim.
Frustrirana sam iz istih tih razloga i sa statusom svoje najdraže sestre, kojoj bez obzira na sate i dane i mjesece uložene u djelovanje jedne stranke nije donijelo ništa nego marginalizaciju. Nije primila za ruke one koji ih imaju prljavima, i ispala je iz tog kruga. Nisu joj stali iza leđa kada je trebalo. Ništa nisu napravili, ništa što nije koristilo njihovoj promociji.
Statuti se mijenjaju kako bi se uhljebili neki koji vjerojatno čuvaju guzicu onima na ključnim pozicijama, koji su odigrali prljave zakulisne igre i koji imaju u svojim rukama neke jake adute. Koje su spremni i upotrijebiti.
Oni koji mogu mijenjati stvari, koji to znaju - njih se stavlja na led.
Ako tu cijelu sliku preslikamo na državu, a uvijek ja to tako činim, polazeći od onog što su me učili u logici, pa povezano sa induktivnim i deduktivnim zaključivanjem

(Indukcija je logička metoda. To je vrsta posrednog zaključka kod kojeg polazimo od pojedinačnog ka općem, to znači da ono što vrijedi za svaki pojedinačni slučaj jedne vrste vrijedi za cijelu vrstu.
Dedukcija je logička metoda. To je oblik posrednog zaključivanja kod kojeg se zaključeni sud izvodi od općeg ka posebnom ili pojedinačnom.),

zaključujem da je sve ovo ovdje sranje. U cijeloj nam krasnoj Hrvatskoj. Ne mogu pobjeći od tog zaključka. Ne mogu a da ne zaključim da ovdje vode kolo samo oni koji žele zadovoljiti neke svoje i isključivo svoje potrebe, i to sa što manje truda, rada i razmišljanja. E sad, potrebe su različite, nekim je potreba namiriti džep, nekima je potreba namiriti svoj ego. Opće dobro – e to nije potreba. To se, ponekad, dogodi uz put.
E, sad idemo dalje. Dakle, ako je sve isto, u cijeloj državi, po istim kriterijim logičkog zaključivanja možemo reći da je i u ostatku svijeta isto. Dakle, samo zadovoljstvo ne treba tražiti izvan, nego u sebi.

Ma, jebena sranja za samopomoć. Ovo je samo digresija….

Vratimo se malo unazad. U cijelom je svijetu isto.
Zašto bih se onda selila u drugi grad? Podsjetite me, zašto?

No, možda su moje metode zaključivanja ipak daleko od istinitih i ispravnih načina. Ja bih to tako zaključila…

Ali, jedan ipak i jedno ali, na kraju….Sve bi to bilo OK da se radi samo o znanosti. Ali kad čovjek uključi i srce, sa malo mozga, onda……onda ništa više nije tako jednostavno.




20.09.2007. u 16:45
(31) Komentari | Print | #

Femme fatale - što je to?

Pišem i opet zato što važem. Tako to nekako ide kod mene. Ne mogu sama od sebe nešto napisati. Davno su prošla ona vremena kada sam po zadatku pisala zadaćnice o, recimo, dolasku proljeća, ili o onome što sam radila prošlo ljeto i kako sam provela praznike. Kada se samo danas sjetim nekih svojih opisa, doista je trebalo imati podosta mašte kako bi se napisao kič-stil uradak, sa metaforama, onomatopejama, razno raznim atributima. Hvala b(l)ogu da je to iza mene.
Neko vrijeme, tamo krajem srednje škole, sam pisala dnevnik. Trajalo je to i na faksu, nekoliko dobrih godina. No, kada sam znala prelistati te stranice, sve je bilo puno, prepuno frustracija. Kojekakvih, no uglavnom frustracija vezanih uz taj nesretni suprotni spol, koji me je oduvijek, ali baš oduvijek, bacao u komu. Neshvatljivi su mi, potpuno i apsolutno.
Postojao je dobar privid da mogu sa njima manipulirati. Da rade što ja želim. Nije tome tako nikada bilo, ali je privid trajao dosta dugo. I uvijek sam i sama sebi, barem pred drugima, priznavala kako sam femme fatale, no u tim dnevničkim zapisima je uglavnom bila ispisana moja vlastita frustracija. Dakako, što zbog same sobe, što zbog tih marsovaca...
I tako, prođe vrijeme, iza mene je već i hrpa godina braka, a ja sve dalje i sve više shvaćam kako ništa ja tu ne razumijem.I kako ništa ne mogu mijenjati. Sve funkcionira kao igra, dobro uigrana, sa unaprijed postavljenim pravilima, teško promjenljivim, kojih se većina pridržava, koliko toliko.
I nekako, moja zbunjenost, nesnalaženje, uvijek proizađe iz toga da još uvijek nisam shvatila ta pravila.
Ne znam samo, nije li to već doista potpuno namjerno. Iskreno, čini mi se da je.

Image Hosted by ImageShack.us


Neprihvaćanje pravila i obrazaca ponašanja uvijek sa sobom nosi određene rizike. No, meni se čini da je najveći rizik u nečem drugom. Misliš da ne igraš po pravilima, ali na kraju, htio ne htio, prihvaćaš ta pravila i ne primjećujući. Od buntovnika i ustanika pomalo se pretvaraš u pitomo janješce koje hodi po ustaljenim rutiniranim stazama, koje su uhodane generacijama. I baš zbog toga, što neprestano sumnjam u samu sebe, u svoje odustajanje od tih nekih, ženskih principa (moglo bi se reći i feminističkih, jel) svjesno potenciram neke karakteristike koje bi više pristajale razmaženim maminim kćerkicama nego jednoj ozbiljnoj majci dvoje djece

I često se pitam, ima li to kakvog smisla? Događa li se štogod pozitivno u svemu tome, ili je cijeli taj proces potpuno besmislen?
Pitam se to često.

Uglavnom, pravi odgovor još nisam pronašla. Još ga uvijek tražim.
A nekako mi se čini da nije jednostavan. Niti jednoobrazan.
Već ima nekoliko razina i scenarija. Sve u petljama if...then...else....

A bogami, i ja sam ovo zapetljala.....eek

18.09.2007. u 20:52
(14) Komentari | Print | #

Samo blebećem...

Oni koji me dulje poznaju znaju koliko vodim sama sa sobom bitku oko anonimnosti i iskrenosti ovdje na blogu. Hm, možda ne iskrenosti, više...recimo otvorenosti. U svojim početcima pisanja bila sam bolno otvorena, doista u potpunosti, iznosila sam svoje stavove bez zadrške koju inače pokazujem u svom real life.
Ne mogu reći da je to dobro ili loše. To je samo dio mene i moje osobnosti. Poprilično suzdržana. S tim da ta suzdržanost izbija iz mene uglavnom u trenutcima kada ne treba. A onda kada treba blebnem ono nešto što bi u svakom trenutku trebalo ostati neizgovoreno.
Reklo bi se da ne znam držati jezik za zubima, barem ne onda kada bi trebalo.
No, ovdje, na blogu, doista, iz početka nisam imala nekih osobitih ograda. Nisam niti slutila da će ikada itko, u moru blogova koji se otvaraju i stvaraju, naići na mene i pročitati ono što mislim.
Nisam mislila, uopće, da bi to ikoga moglo zanimati na bilo koji način.
Iskreno, nisam niti mislila da ću išta moći napisati na način da bude razumljivo i jasno bilo kome drugome osim mene same.
Dogodilo se obrnuto. Dogodilo se da su blog pronašli i neki koji nisu trebali. Nisam to tako zamišljala.

Od toga dana, osjećam da mi je netko na određeni način potkresao krila. Nekako, da nemam više prava otvoreno komunicirati sa bložnim pučanstvom na onaj način na koji sam ranije komunicirala.

Ne znam zašto, iskreno, ne znam. I ovako i onako svoje sam mišljenje govorila (kao što sam i napomenula) baš onda kad ne treba. Pa sam i tako, u svojoj okolini često ono zločesto dijete koje...ajd sad, da se ne ponavljam više. Valjda sam s vremenom ipak stekla naviku (koju sam doista dugo razvijala) da držim jezik za zubima. Izgleda da je preraslo (i opet) u krajnost, pa držim jezik za zubima uvijek. Barem po novom...

Uglavnom, pitanje anonimosti i otvorenosti nekako žvačem zadnjih dana. Zašto?
Potaknuo me naš poznati bloger, novinar, Ribafish, koji u jednom od svojih postova opisuje neke svoje privatne probleme. Onako, otvoreno.
A on je, javna osoba, i bez imalo kompleksa progovara o nekim stvarima koje bih ja, anonimus, a izgleda i malograđanin, skrivala kao zmija noge.

U čemu je stvar?
Čini mi se da se on (u ovom slučaju, ne navodeći neke druge poznate blogere) dobro nosi sa samim sobom i svojim pogledom na svijet, sa svojim manama i svojim prednostima.

Za razliku od mene same.
Pa dolazim do zaključka da sam iskompleksirana sama sobom. I umišljena. Polazim od pretpostavke da me pozna cijeli svijet i da taj svijet zanima što to imam za reći.

Jebate, dobro da nisam neki diktator, koje bi mene onda fobije i urote proganjale...

10.09.2007. u 12:44
(28) Komentari | Print | #

Pokušaj obračuna

Svih ovih dana pomalo obilazim oko tipkovnice. Zaletim, se, krenem, pa odustanem.
Toliko se nekih, meni trenutno bitnih stvari, vrti po mojoj glavi, ali ne izlaze van. Neprestano ih pokriva i prekriva jedna te ista priča, ona koja je ovih dana napunila novinske stupce, donijela dovoljno materijala svim medijima.
Toliko sam daleko od ove tragedije, koliko već mogu biti. Balansiram i tražim pravu mjeru interesa. Ne želim biti dio toga. A želim. Dvojbeni osjećaji...
Nekako, čini mi se, ovakvo medijsko praćenje pomalo sliči na...prostituiranje, na iskorištavanje boli i tragedije u svrhe koje nemaju svoju pravu i iskrenu namjeru. Mediji su dvolična neman, podižu tenzije među ljudima, besramno stavljaju fotografije i snimke stradalih, a s druge strane na Dan žalosti emitiraju humoristične serije, sportske događaje, neke lokalne TV kuće čak i glazbene spotove.
Mediji su dvolična neman, pomalo mitsko čudovište, koje se hrani svim emocijama do kojih može. Samo neka budu plitke i površne.

Eto, zbog toga me ova tragedija, ova smrt osmorice ljudi nekako drži na distanci. Oko mi zasuzi, vrte mi se po glavi, ali izvana normalno živim. Doživljavam tu tragediju na svoj način, pa mi se čini da sam dvolična kao i medijske kuće. Ne nalazim dovoljno hrabrosti u sebi da si dozvolim jauknuti na glas, mislim, bit ću ismijana.
Ne dozvoljavam si prepustiti se očaju koji izvire, ne mogu si to dozvoliti.

I to nije očaj samo zbog ljudskih, izgubljenih, života.

To je očaj i vapaj, želja da se kazne svi oni koji zaslužuju. Svi oni koji u lancu snose krivicu za stradavanja ovih osmorice ljudi, kao i onih mnogobrojnih koji su godinama ginuli zbog nefunkcioniranja sustava, zbog glupih, namjernih, nenamjernih pogrešaka, zbog korumpiranosti, podvodljivosti vlasti, te kurtizane koja se samo besramno hihoće i radi za svoj užitak, kao i užitak svoje bogate klijentele.
Ruši se moj moralni zid, moj obraz, ruši, jer nemam hrabrosti izreći ono što mislim. Skrivam se, sama u sebe, zatvaram, kalkuliram.
Prokletstvo današnjice. Šutim, i pogibam glavu, umjesto da dignem bradu i sa svima vama, koji osjećate negdje u sebi ovu nepravdu koja nas okružuje, uzmem stvar u svoje ruke.
Samo ne znam kako. Nepravdu i bol ispravljati na isti način - nemoguće je. Nema povratka nazad, kao što su nepovratno izgubljeni ovi mladi životi.
Nepovratno.
Nema nazad.

04.09.2007. u 21:40
(27) Komentari | Print | #