Vruće je ovih dana. Užasno vruće. Sparina, još gore.
Kod nas red sunca, pa red pljuska. Nakon toga, ostaje samo sparina.
Neki dan – nevrijeme. Led pada. Vrlo brzo napunili su se vodom putni jarci, klokoče voda iz oluka, led pada, trusi lišće ….
U biti, volim ja nevrijeme. Samo da nije prečesto i prezločesto.
Ovo je bilo taman po mojoj mjeri. Malo od svega – malo vjetra, pljusak, malo leda, duga na nebu, smirivanje..
Ali, ovo je bilo sasvim drugačije.
Naime, moj dražesni i ja odlučili smo se malo igrati po kući. Pa je prva nastradala stolarija. Istina i bog, dražesni i nije nešto za takve poslove, uvijek gleda kako tome izmigoljiti, pa je par godina i migoljio, ali je sada sve došlo na naplatu.
Sve treba brusiti, ponešto i zakitati, pa tek onda bojati. Kako smo i inače bili nezadovoljni bojom, jer nam je pretamna, odlučili smo ju brusiti i iznutra, do boje drveta, i onda samo lagano prebojati, nekom svijetlom nijansom.
Naravno, to iziskuje dosta truda, vremena, novca,…ah, što danas ne zahtjeva novac.

Našli smo majstora, nekakvog, koji je prvo rekao da je on za pet dana gotov. How yes no, my ass, pet dana.
Sad radi već dva tjedna i nije još niti sa polovicom gotov. Živci zbroj!!! Mlad čovjek, reklo bi se da ima nešto u glavi...sad shvaćam, tamo je uglavnom piljevina. Čak ni vakuum nije, vakuum je ponekad premija, ipak su mnogi prirodni zakoni još neispitani u vakuumu, pa postoji makar mogućnost iznenađenja, a ovo ovdje....Neke stvari ne bogu razumjeti. Toliku količinu gluposti ne mogu razumjeti....

E, sad spajamo nevrijeme i naše bojanje prozora.
Kako bi isprobali majstora, prvo je sređivao prozore na stepeništu i u kupaonici. Vježba čini majstora, rečeno je davno, a ovaj bogami dobro na nama vježba. A i mi njega treniramo, ne mogu reći. Picajzle, samo takve…

I tako, skinuli mi prozore na blagovaonici, skinuti i rolet – kasl (znate šta je to), izvađene rolete, da se i one sad operu…i dolazi nevrijeme. A mi bez trokrilnog, velikog prozora, koji je okrenut baš na stranu od kuda dolazi urnebes…

Dok smo bojali prozore na stepenicama i kupaoni, niti jedne kapi kiše.
Kako smo skinuli prozor u boravku, svaki dan nešto pada. Svaki…

Dražesni je zaskočio na krov, sa najlonom (ma pravi Tarzan, nema ga svijet, samo kada hoće, jel), i uspio to nekako poljepiti….

Eto, ako ne znate kako prizvati kišu, samo nas obavijestite…skinut ćemo prozore, ako treba i na spavaćoj sobi, pa bude valjda nešto onda i kapnulo.

E, sada tu ide dalje priča o baksuzu. Mi smo se nekako već navikli na baksuzluk. Ni ne obaziremo se više na to, samo se unaprijed pripremimo da će biti onako kako ne bi trebalo, pa nam je lakše za podnijeti. A ako ne bude tako, imamo se razloga radovati…bedacima nije potrebno puno ..
Uvijek mi se čini da onaj red u koji stanem ide barem dvostruko sporije od ostalog izbora..Uvijek kada mi se žuri, još se nešto zakomplicira…recimo, idemo na posao, malu moramo prije odvesti u vrtić, i baš kada nam je frka, naići ćemo, primjerice, na bager, koji mili, mili ispred nas brzinom od 20 km na sat, u suprotnom pravcu kolona….ili će se maloj zapiškiti (što mi je osobito drago u zimsko doba, i to taman kada ju potpuno obučem, u jaknu, zimske, futrane hlače i ostalu pripadajuću opremu)…ili će neki blesan zastati na sred raskršća sa ugašenim autom…Kolika je vjerojatnost da ti se to dogodi ali BAŠ svaki put kada ne treba?
Nama je vjerojatnost blizu jedinice, bez brige…Nevjerojatno je kako se to posloži...

Nema me, nema me, nema me....
A sjetim se ja svih vas jako često.
I sram me je više uopće pisati to. Ispadne kao opravdanje. A sjetim vas se, puno puta. Objektivne i neobjektivne okolnosti me drže podalje. I stalno imam osjećaj da više ne mogu biti slobodna ovdje. Pisala sam o tome milion puta, sama sam sebi već na vrh glave, ali šta ja tu mogu.
Pokušavam samu sebe uvjeriti da nema veze. Pa šta onda ako čita netko koga poznam? Kao, baš me briga. A briga me. Jako.
Znam ja da je to manjak samopouzdanja, skrivati se ovako nekako, između redova koješta napisati, a ne skresati i reći direktno u lice. I??
Takva sam, koliko god se trudila izreći nešto neuvijeno, uvijek ja to zapakiram.
Ne može čovjek sam od sebe pobjeći, od sebe, osobnosti, odgoja, ljuske...Ne ide i gotovo.
Ko peso, sa uvjetovanim refleksom, tako i ja sebe branim, a bez veze...

I tako, imam osjećaj da mi i vi neki pomalo zamjerate. A ne bi ja da je tako. Znači meni ovo ovdje puno više nego što si želim uopće priznati. Zato se stalno i vraćam. Sve me veseli, sve.

Promijenilo me je bloganje. Obilježilo za sav moj život. Što god da se dogodi, ovo će mi biti jedno od boljih iskustava. Upoznavanje novih ljudi, druženja, sretanja....
I onda si mislim slijedeće: da kažem svojoj okolini da pišem blog, svi bi me pogledali ukrivo. Svašta. Imate takav osjećaj, jel da?
Al ja se sjetim svog starog kako je noći i noći ostavljao ispred CB stanice, slagao antene, i razgovarao sa ljudima koji su se našli na istoj valnoj duljini. Neke je doživotne prijatelje i poznanike tako susreo, radio je svoju razglednicu i slao drugim CB-ašima. Išao na susrete. Dobivao hrpe CB razglednica iz cijele Juge.
I šta je tu čudno?
Ništa. Niti onda meni nije bilo. Njemu je bilo super. I svi su to znali.
Kako je nalazio ljude? Ne znam znate li...bio je neki kanal (ne sjećam se više koji broj) gdje si se predstavio i pitao ima li koga. Nakon kratkog predstavljanja, odabrali bi neki drugi kanal, i tamo nastavili pričati. A nisu se vidjeli. I pričali su o svemu i svačemu, tko što voli, s čim se bavi, gdje se ide u ribičiju, gdje se dobro jede, ogovarali su Tita i partiju već koliko se smjelo, žalili se na žene (ili muževe), djecu, politiku, državu...sve isto. Sve. Samo je ovdje pisana riječ u igri i možda neki nepoćeljni. Ali ni tamo nisi mogao znati tko je poželjan, a tko ne. I oni su imali nickove (tada se to još zvalo „nadimak“), i svatko se mogao skriti iza tog nadimka. Mogao si prodati muda pod bubrege taj čas, kao i ovdje. Ako hoćeš, naravno

I sad sam ja čudna. Svašta. Sve su to geni, jel da....

Stvarno i doista dolazim u napast svima lijepo i otvoreno reći – ja sam vam blogerica – i dalje nastaviti uredno raditi sve što i do sada. Istina oslobađa, pa bi možda i mene, ha? I tako iz ovog mog grada imamo neke poznate blogere, dr. lebovski, ariston, maxturbator, veno, fanny, o klincima i klincezama neću niti pričati, njih je i previše. Možda bi bilo vrijeme da se i ja prestanem toliko sakrivati. Na kraju krajeva, znate li uopće koliko sam ovdje?

Skriveni život vodim već jednu godinu i tri mjeseca.

Tko bi to rekao....

Dogodi se, eto, u tim nekim danima da idem raditi analizu.
Saldiranje.
Zbrajanje i oduzimanje, pregled prošlosti, negativan saldo dostignuća i pozitivan račun negativnih brojeva.
Ima li to smisla?
Moram. Ne mogu protiv sebe.
Uvijek me u ovom periodu godine uhvati to neko raspoloženje.
Valjda zato što se bliži onaj datum. Onaj, kada se barem jedna brojka na brojaču ljeta zavrti. I ove godine će jedna. Uskoro i dvije.



Nekada sam voljela ovo doba. Bilo je puno iščekivanja, želja, priprema. Čekala sam bombone koje ću dijeliti, sa strašću ih premetala i brojila, zbrajala i dijelila po glavi stanovnika razreda.
Iščekivala sam jutro u danu kada ću ostariti još jednu godinu, čekajući one godine kada ću biti velika.
Kada ću moći sama odlučivati o svemu.
Kada mi nitko neće moći naređivati i odlučivati o mojim postupcima.

Uvijek sam nešto dobila. Za rođendan.
Ne sjećam se svih rođendana, svih poklona, najviše mi je u sjećanju ostao valjda 7 rođendan, kada sam na poklon dobila harmoniku.
Malu, crvenu, na kojoj nisam znala odsvirati niti jedan suvisli ton.
Ali sam ju sa oduševljenjem uzela i cijelo popodne rastezala i navlačila.
Tada sam dobila od bake, svoje drage bake, mali safari kompletić. Suknju i sako, kao za starmale. Ali ja sam se u tome super osjećala. Davalo mi je osjećaj da sam veća. Još sam ga dugo natezala na sebe, i dok mi je suknja bila prekratka, a sako preuzak. Natezala sam preko mršavih bokova i sitnih ramena, samo kako bih izgledala ozbiljnije.
Nije bilo puno djece na mojim rođendanima. Uvijek su tu bili neki stalni posjetitelji, sa nešto djece u pratnji, starci su se lijepo ponapijali i proslavili.
Nisam znala za drugo i to mi je bilo sve ok.

Iz te faze iščekivanja da odrastem, u jednom trenutku je bilo bitno dobro se ponapit. Zajedno sa društvom.
No, nekako, nikada se nisam mogla na taj datum potpuno opustiti, uvijek sam težila savršenstvu. Svi su morali biti zadovoljni, sretni, nahranjeni i ponapiti. Tek pri kraju, kada bi se većina razišla, znala sam sa kojom svojom prijom nategnuti malo jače i opustiti se.
Prerano sam počela biti odrasla.
Od želje da budem samostalna i samo svoj gazda.
A jebemu, do sada nisam uspjela to i postići.
Uvijek je netko drugi gazda.
A najgori sam gazda sama sebi.

Zadnjih godina mi se ovog mjeseca uvijek dogodi nešto ružno.
Ili je to samo moja vizura, ne znam.
Prije par godina sam na taj datum doznala da sam pred otkazom.
I da se borim sa nepoznatim olajavateljem, koji širi gadosti.
I da mi je jedina šansa za opstanak - početi gaziti druge.
Naučila sam i to. Uz put gazeći sebe i svoje principe. Naučila sam biti tough person.
Bilo je to strašno. Pognuti glavu zbog egzistencije, pred likovima koji ne znaju niti pisati.
Ali su me natjerali.
Vratila sam im, bez brige. I tada sam naučila još jednu stvar o sebi – kada me nagaziš, jako sam zločesta. Jako. Čekam u prikrajku priliku, vrebam, njušim. I kada dođe – gotovo je. Za sva vremena.
Daleko sam dogurala od one curice u safari kompletiću sa harmonikom u rukama.
Pozitivno?
Tko zna.
Ponekad se sama sebi divim koliko se mogu izboriti za sebe.
A ponekad se sama sebi gadim.
Pogazila sam svoje dječje i djevojačke ideale, puno puta, ne jednom. I samu sebe, pred sobom, opravdavala.
Postalo mi je normalno i ono što nije.

Nisam sretna, ne.

Najbolje od svega je što ne znam kako doseći sreću.

Jučer me je onaj netko opet protresao. Reagiram na njegove riječi kao balavica.
Kao i uvijek. Još uvijek se sva stisnem, i ne mogu prozboriti niti jednu suvislu. Samo slušam, a u meni se lome brda.
Najgore od svega, i opet zaplačem. Počnu mi suze navirati. I ne mogu ih zaustaviti.
A govori mi stvari koje su, začudo, u redu. Samo ja ne želim o njima razmišljati. Ne onda kada nisam spremna na to. Ne onda kada ja ne želim o tome pričati.
Ne onda kada saldiram stvari i pokušavam pogledati da li sam u uzlazu ili u zalazu…
Ne treba mi onda to. Onda sam definitivno u zalazu.
Kao i uvijek, sama za sebe.
Pitam se, gdje je već jednom, to dno….