Kako nam je ovih dana jako turbulentno, napeto, ali i zanimljivo u stvarnom životu, najbolje se iščitava ovdje na blogu. Crtica, dvije, i tako već neko vrijeme. Neću ponavljati floskule ..ne stignem, posao, bla, bla , bla, mada je to istina, ali mi je zadnjih dana nešto dojadilo slušati kojekakve floskule izgovorene od ogromne količine ljudi koji nam prolaze kroz život, ovako osobno, ili kroz medije.
Ta plitkoća i površnost uzela nešto maha, bogamu, svi se furaju na isto. Površinski pogladiti malo, zagladiti, na kopati previše i svi sretni.
I onda se i meni dogodi.
Znate ono vrijeme kada sam počela pisati? Ima nešto ljudi ovdje koji su me čitali od onda...Imam spremljene te postove, pa povremeno prolistam, pročitam. I sve ne mogu vjerovati da sam to ja.
Blažena anonimnost, diže prašinu sa sjećanja, emocija, želja, pogleda. Sve je moguće, sve.
Sada, danas, ne osjećam više takvu slobodu. Pa se moji postovi pretvaraju u floskule, izrečene eto, tek tako.
A ne osjećam ja to ovdje na taj način. Nikada nisam. Samo, obila mi se u glavu iskrenost, puno puta. I tako dođem do točke kad pušem i na prazno.
Dolje je moja draga Slatkograko napisala da sam ovo ovdje ja, a drugdje da pišem domaću zadaću. Može se i tako reći. Nigdje drugdje nisam izražavala svoje stavove, nigdje ne tako otvoreno, ako već ne i jasno, kao ovdje.
Vezano uz to, po glavi vrtim stalno isto pitanje:zašto mi blog toliko znači? Puka ovisnost?
Možda.
I tako, mic po mic, rodi mi se nešto novo u glavi.
Van ovog svijeta, svi smo ograničeni i vremenom i prostorom.
Zadovljni, više ili manje, sa ljudima koji nas okružuju, mišljenja raznih, mentaliteta i mentalnih sklopova i različitijih.
Nije ni u blogosferi drugačije.
Spletke.
Podmetanja.
Novi prijatelji.
Ljubavi ( o ima i toga, i te kako).
Poslovni kontakti.
Interesne skupine.
Voajeri (draži mi je izraz – čiribimbiji).
Ulizice. Usamljene duše. Psihoanaliza. Svašta....

Ali nismo ograničeni niti vremenom, niti prostorom.
Tehnologija, ova, tako hladna i površna na prvi pogled, ispod svoje plastične , poluvodičke strukture, krije snažno bilo i krvotok.
Ovdje sam našla ljude koji se trude razumjeti me.
Ima i onih koji se smiju. Podruguju. Kao i svugdje, dakako.
No, ako ništa drugo, ne smatraju me čudakinjom.
Nisam ona neka uvijek posebna, sa specifičnim smislom i za humor i za komunikaciju.
Dio sam zajednice. Blogerske, ma šta to značilo.

Gdje je tu karakter?

Ima ga, ima.
Od nekog vremena, kada sam počela promišljati o svemu i svačemu (reklo bi se, po narodski, filozofirati, jel) shvatila sam jednu istinu: imati karakter nije jednostavno. Čak šta više.
Možemo imati uglavnom dobar karakter. Čvrst - povremeno.
Lako je riješiti ga se, odbaciti sa strane, ponekad, i biti lepršav, nepostojan, odabrati sunčanu stranu ulice. Lako je to.
Teško je vječito držati glavu gore, ne popuštati, oduprijeti se napastima, svakodnevnim.
I ne mislim sad tu na dijetu. Ni malo.
Mislim na floskuliranje. Površnost. Manipulaciju. Primamljive šarene bombone koji se nude sa strane.
Samo da bi se slomio karakter.

Jer, slomiti nekom karakter, znači pobjedu za onog drugog. Likovat će, obožavati svaku kaplju blata koja će prekriti vaš prkos, uživat će u poniženju.
Cilj je napraviti svakoga istim. Postati dio sive mase. Ne isticati se, ne držati glavu previše uspravno. Ako si takav, onda si opasnost. Nisi dio mase kojom se manipulira, ti razmišlljaš svojom glavom, gledaš ravno u oči i razmišljaš. Ne prilagođavaš se svojoj okolini, stršiš. Freak. Čudak.
Ima i onih, koji svoj karakter odavno uče lomiti, prilagođavati se svakoj situaciji kao što se voda prilagođava okolini. Svjesno to rade, lakši je put biti putrast i razmazljiv, podložan, snishodljiv. Lakše je pričati i ne gledati u oči. Lako je biti dio mase.
Reklo bi se ljudi za sva vremena.
Ja bih rekla – beskarakterne kreature.

Zašto sve ovo?

Bojim se trenutka kada će moja ova okolina doznati za ono što radim. Tu, na blogu. Jer to sad već nije smo piskaranje, to je strast, nešto što me pokreće. Nešto što me je nepovratno promijenilo. Ja mislim na bolje.
Znam što će okolina reći...ona uvijek nešto izmišlja. Uvijek mora biti posebna. Nikad joj nitko nije dovoljno dobar. Samo drži nos visoko. Blog? Svašta...gluposti. Gubljenje vremena. Piskaranje. Pizd*****...
Hoću li se moći nositi sa tim? Naravno. Kako da ne.
Ja imam karaktera.

A tko drugačije misli? Miš u ruke, prema gore sa strelicom, gornji desni ugao, mali iksić, klik........baj.....